Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 4° 7° 2
17. siječnja 2018.
Lijepa priča

foto DINASTIJA TURKOVIĆ Kako je jedna stara fotografija otkrila neobičnu priču o plemićkoj obitelji, Rijeci i - Novom listu

Foto Denis LOVROVIĆ
Foto Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 26. prosinac 2017. u 8:13 2017-12-26T08:13:00+01:00

Kako je jedna stara, već požutjela fotografija otkrila neobičnu priču o plemićkoj obitelji i Novom listu

Fotografija crno-bijela, stara i pomalo požutjela od godina. Na njoj dama i dva muškarca te jedan hrt. Vidiš, na ladanju su. Vidiš, dobrostojeći su i vidiš da je iz njih kuća gabarita dvorca. Onaj krajnje desno čini se kicoš, a onaj najmlađi na slici, onaj u sredini, čita novine. I to ne bilo kakve! Čita on Novi list!

– Na slici su, s lijeva na desno, moja praprabaka Jelka Turković udana Winkler, Fedor Turković i Davorin Turković. Pretpostavljam da je slika nastala 1905., ili 1906. godine u Kutjevu u Slavoniji, u parku ispred dvorca. Pretpostavljam da vam je slika interesantna pošto Fedor Turković čita riječki Novi list – pisalo je u mailu što nam ga je poslao Boris Novković.

I pogodio je. Dakako da je zanimljiv taj Novi list s početka prošlog stoljeća. Štoviše, kad se slika poveća, sve se čini da je font slova kojima je napisano Novi list na naslovnici, isti ili makar sličan fontu koji i danas naše novine koriste. Samo, Kutjevo, Novi list, dvorac, Turkovići....!? Tisuću pitanja! Vrag će znati je li Novković to baš tako zamislio kad je, i sam ugodno iznenađen otkrićem, slao fotografiju put naše redakcije, ma nije bilo druge nego otići put stana u centru Zagreba gdje na vratima piše Turković, Novković, Klobučar.

Potomci lica sa slike

Sve je to ista obitelj, sve su to potomci lica sa slike, i Boris Novković i otac mu Aleksandar zvan i znan kao Saša, i sestra Ines, baš kao i najmlađi Philip Klobučar. Slika, je, velimo, očito nađena nedavno.

– Sliku smo našli na tavanu, sređujući ga – veli Boris.

– U ostavštini pokojne praprabake, u njezinim kutijama – dodaje Ines.

Vila na Pećinama

Glede Vile na Pećinama, valja reći još štogod. Kupio je Vilu Milanu Turkoviću njegov sin Zdenko, inače brat Fedora Turkovića koji na fotografiji čita Novi list. U njoj je Milan živo više od 20 godina. Bio je jako uključen u društveni dio Sušaka. Bio je i član rotaryjanskog kluba, pisao knjige pa i dosta onih o obiteljskoj povijesti. Živio je u Vili do 1946. godine kada je i preminuo.

Ušlo se na tavan da ga se očisti. Potkrovlje je toliko da su u njega stale stvari što su se u obitelji sakupljale 110 godina.

– Kako se obitelj smanjivala, sve od potomaka je ostajalo na tavanu. U toj jednoj drvenoj škrinji našli smo tako i fotografije obitelji Turković, a tu je bila i slika koju sam vam poslao. U jednom prpošnom, ladanjskom raspoloženju vide se na fotografiji tri član obitelji Turković. Tu je Jelka Turković udana Winkler, naša praprabaka, do nje je Fedor Turković koji je sin njenog brata Milana Turkovića, a ovaj kicoš sa psom je Davorin Turković koji je sin njena brata Petra Dragutina Turkovića – priča Boris.
Fotografirani su u parku ispred dvorca u Kutjevu. Nije nemoguće da Fedor čita friško izdanje novine, s obzirom na to da je u to doba, kako veli Boris, austrougarskoj pošti trebalo je tjedan dana da dostavi pošiljke iz Beča u Zagreb.

Kutjevo0dvorac

– Interesantno je da čitaju baš Novi list, a ne neke njemačke novine, s obzirom na doba kad je fotografija snimljena i to da su svi govorili i njemački i hrvatski. Vjerojatno je ta veza s Primorjem, Rijekom i Kvarnerom bila jaka. Ostala je tradicija čitanja Novog lista, običaj da se prati što se događa dolje u Rijeci, Kraljevici, kraju iz kojeg su potekli – pojašnjava Boris.

Veza s Primorjem

Sudeći po povijesti obitelji Turković, imali su zašto pratiti što se događa u Primorju. U to doba oni su među ostalim i brodovlasnici dobro znani u Kraljevici.

– Turkovići su se očito našli na pravom mjestu u pravo vrijeme. Povijesno je priča da su Turkovići došli iz Hercegovine bježeći pred turskim osvajanjima, baš kao i mnoge druge obitelji. Nastanili su se u Ogulinu na tadašnjem veleposjedu Zrinskih Frankopana. Zatim se, očito, dio obitelji preselio u Senj koji je bio luka, da bi se nakon Senja odlučili preseliti u Kraljevicu. Tata gospođe Jelke Turković udane Winkler rođen je u Kraljevici – kazuje Boris.

Drš' te se. Dobre ste novine

Ništa tu s tim Novim listom u obitelji Turković, zapravo nije slučajno. Aleksandar Novković je znan fotoreporter, fotograf, koji je nakon Vjesnika i njegovih brojnih izdanja radio i za Novi list.
– Počeo sam surađivati s Novim listom kada je u Zagreb za urednika došao Tonči Bonaći. To je bila jako lijepa suradnja. Imao sam i na naslovnici fotografiju kada su s Lunom raketirali Lučko. Fotografije smo slali autobusima, autom, a ovu za naslovnicu smo uspjeli poslati faxom. Bila je krasna redakcija, urednici super, izvanredna atmosfera. Drš' te se. Još uvijek su Novi list dobre i objektivne novine – poručuje Aleksandar.
Njegovim fotografskim stopama krenula je njegova kći Ines koja se bavi kazališnom fotografijom. A da kuća bude puna fotografa, posve slučajno navrati i velikan Stanko Abadžić, taman da nas počasti i svojim uratkom.

Tata gospođe Jelke je Vjenceslav Turković! Boris Novković će reći kako sva obitelj ponajprije mora biti njemu zahvalna. Vjenceslav Turković je bio, današnjim jezikom rečeno, sposoban poduzetnik. Za vrijeme revolucionarnih događanja 1848. godine dao se u biznis drvom. Slavonija je prepuna hrasta, a pošto nije bilo cesta, puno toga je putovalo rijekom.

Stoga se Turkovići sele u jak trgovački grad Karlovac, gdje kako kaže Boris, vrte velike novce na kvalitetnom slavonskom hrastu. Novac su im nosile i dužice, one fine oble daske od kojih se bačve hrastove rade. Takmaci su im obitelj Vranyczany koji se bave istim poslom.

Očito su zaradili dovoljno novaca da su 1882. godine bili u stanju na držabi kupiti veleposjed u Kutjevu od tadašnje Kraljevske hrvatsko- slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade – kazuje Boris.

usak0uskrs019300

Za razliku od žestoke konkurencije, Turkovići su se odvažili i kupili veleposjed čiji su jedini vlasnici od 1886. godine. Posjed je tada imao 25.000 jutara, 146 kilometara četvornih, 14.600 hektara, većinom šume. Glavni interes obitelji je i dalje bio posao s drvom. Kutjevo je danas na dobrom glasu zbog vina i vinarstva, no u to doba vinarstvo je bilo u povojima i nerazvijeno. Turkovići su ga praktički u Kutjevo doveli.

– Kada su kupili imanje, Vjenceslav Turković je rekao da nije kupljeno da bio se jednokratno iskoristilo, već da želi da imanje bude na ponos svih i na dugogodišnje trajanje. I stvarno su uspjeli – kazuje Boris.

Ekonomske zasluge

Kako stoji u papirima Državnog arhiva u Slavonskom Brodu – odjel Požega, prilikom kupovine posjeda Vjenceslav Turković je kazao »da je nakana ovo dobro podići na uzoran stepen, a ne iscrpsti ga samo u spekulativne svrhe«. Od 1882. godine do Prvog svjetskog rata i kraja Drugog svjetskog rata, Turkovići su taj dio Slavonije razvili, zapošljavali stanovništvo i uspjeli napraviti za tadašnje prilike vrlo moderno dobro.

U arhivu je tako i onaj dio koji progovara o novinama što su ih uveli Turkovići u vinogradarstvo. Spominje se tu plantažni uzgoj vinograda na žici, uvođenje novih sorti vinove loze od graševine, preko traminca i sauvignona, do frankovke, pa rezanje na dva lucnja, suzbijanje štetnika, proizvodnju sadnog materijala.... Zaslugom Turkovića Kutjevo već 1903. godine ima električnu rasvjetu, dok je za potrebe šumarstva i voćarstva izgrađeno oko 50 kilometara uskotračne pruge. Pa kad je zbog ratnih okolnosti i vlastelinstvo Kutjevo doživjelo pad u Drugom svjetskom ratu, dobri temelji što su ih Turkovići postavili nisu dali da propadne već da se kasnije i oporavi.

Vinogradi koje danas koristi Kutjevo d.d., oni na južnim padinama Krndije i nad kojim su šume, oni su isti koje su Turkovići digli na noge. No, nije samo vino bilo vrhunsko. Radila se tu primjerice i šljivovica »De Gotho« koja je bila na brodovima što su plovili cijelim svijetom.

z2212d01

– Odigrali su Turkovići veliku ulogu u Kutjevu i u kutjevačkom kraju, učinili puno da se taj dio Slavonije razvije. Za te ekonomske zasluge obitelj Turković je dobila i barunatsku titulu – kaže Boris.

Godine 1946. oduzima se Turkovićima, bez ikakve naknade, sve. To se zove eksproprijacija. Naša se priča i zato vraća korak unatrag. U Karlovcu se Vjenceslavu rodilo petero djece; Jelka, Ljuboslava, Ivan, Petar Dragutin i Milan. Svi su iz Karlovca otišli, pa je dio obitelji bio u Kutjevu, dio kupio kuću u Visokoj ulici u Zagrebu. Jelka Turković se u Zagrebu udala za doktora Eugena Winklera, Ljubosava Turković i njen suprug Milan Krešić su financirali gradnju vile Vrbanić na Rokovom perivoju. Donirali su i za izgradnju Mirogoja, dječje bolnice u Klaićevoj. Bili su dio tadašnje elite, privredne, involvirani poprilično u ekonomski život Zagreba i Hrvatske.

z2212d02

– Najduže do svih je poživio Milan Turković koji je 1946. godine preminuo u svojoj vili na Pećinama, u Rijeci. Milan Turković se 1925. godine zasitio vođenja veleposjeda. Vodio ga je 43 godine, a onda je posao od njega preuzeo njegov sin Zdenko Turković, naš eminentni vinarski stručnjak. Vodio je veleposjed od 1925. do 1945. godine i posebice se posvetio vinarstvu. Bio je vrhunski stručnjak, enolog koji digao vinarstvo na još višu razinu. Kutjevo danas ima ulicu i osnovnu školu koji nose ime Zdenka Turkovića. I u Kraljevici dan danas postoji Ulica Turkovićeva, od 1930. godine – kazuju Boris i Ines.

Kao iz rukava

U Kraljevici su uz more imali Turkovići veliku kuću, evo je na staroj fotografiji, no najvjerojatnije je stradala za bombardiranju u Drugom svjetskom ratu. Turkovići su imali još jedan talent, dobro su se, kako kaže i Boris, ženili i udavali. Primjerice, Davorin Turković se oženio za Štefaniju Gorup, najmlađu kćer Josipa Gorupa Slavinjskog, najbogatijeg Slovenca svih vremena koji je i u Rijeci znan, među ostalim i po gradnji stambenog bloka zgrada odmah do riječkog kazališta.
Sipa tako Boris podatke kao iz rukava. Čišćenje na tavanu dalo je novi impuls da se pronikne čim dublje u obiteljsku prošlost, ali i postupak za povrat imovine koji se još uvijek vodi.

DSCF5243

– Malo po malo, počinješ dobivati veću, širu sliku koja ti govori koju ulogu je obitelj imala u datom trenutku, na koji način su stekli prvi milijun, kako su sve skupa vodili i koje su sve turbulencije prošli do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon rata svi su se dosta razišli. Neki su emigrirali u Kanadu, u Austriju, a stare generacije više nema, tako da je trebalo sve ponovo povezati. I interesantno je jako – priznaje Boris.

Baštinici tradicije

Prije koju godinu svi živući članovi obitelji, potomci i nasljednici, pozirali su za zajedničku fotografiju. Tu je primjerice i sin Fedor s fotografije, Milan Turković, svjetski priznat fagotist koji živi i radi u Beču.

– Koliko ih je bilo, jako malo nas je ostalo – zaključuje Ines Novković dok gleda tu sliku.
Pitamo Borisa i Ines jesu li ih sva ta saznanja, to odrastanje uz takvu povijest, učinili drugačijima, opteretili možda u nekom periodu života.
– Doma se o tome i nije pričalo do 90-ih. Odnosno, ako se i pričalo, bilo je to u nekom manjem segmentu, recimo kad bi baka pričala kako neko društvo je ili nije za nas – na to će Ines.

– Što se tiče tih nekih plemenitaških stvari, nije mi to od nekog značaja. Interesantnije mi je vidjeti kako je jedna obitelj u jednom času toliko uspjela i kako je, na što smo najponosniji, pomogla razvoju jednog dijela Slavonije. Jer, današnji ugled Kutjeva i vinarstva je zasluga i naše obitelji. Bili su vrlo uspješni, drago nam je da smo baštinici te tradicije. Naravno, od toga se ne živi, ali nam je drago da su odigrali jednu pozitivnu ulogu i mogu nam stoga biti uzor – ističe Boris Novković.
Stoga i ne čudi da na pitanje tko je od svih Turkovića njegov osobni favorit, Boris odgovora: »Vjenceslav!«

– Taj je bio poduzetan. Sve što je ostalo možemo zahvaliti njemu. Kapital iz 1860. godine još dan danas je tu, možda u drugom obliku. Unatoč svim revolucijama, katastrofama, ratovima, svjetskim ekonomskim krizama, nešto se sačuvalo do danas – što je fascinantno. Njemu možemo svi bit jako, jako zahvalni – zaključuje Boris.

U taj čas u stan stiže i Borisov bratić Philip, najmlađi među nasljednicima i potomcima. Vanjština odmah otkriva da su on i Boris dio istog obiteljskog stabla.

– Moj tata Fedor i Borisov tata su braća. A Jelka Turković je i meni praprabaka – pojašnjava Philip.

Znači, Philip Novković, naivno pitamo.

– E nije! Njegov tata je promijenio prezime u majčino djevojačko prezime Freiherr von Klobučar. To je po hrvatskom barun od Klobučara – smije se Boris.

Jedna želja

Pokazuje pritom na staru umjetničku sliku na zidu. Na njoj konjanici, vojska.

– Promijenio je prezime zato što je naša baka bila barunica. Zato što je ovaj tu na slici, Vilim Klobučar, bio jedan od najviše rangiranih Hrvata ikada u austrougarskoj vojsci. Bio je general konjaništva, vrhovni zapovjednik kraljevskog ugarskog domobranstva Honveda i u tajnom carskom vijeću te je za vojne zasluge dobio barunatsku titulu – pojašnjava Boris.

Pritom je, veli Boris, imao sreću da je rat, Prvi svjetski, izbio 1914. godine.

– Da je izbio 1913., on bi vjerojatno vodio austrougarsku vojsku. Srećom, umirovio se s 1. lipnja 1913. godine i otišao u mirovinu. Sin Otto mu je također imao barunatsku titulu, a njegova kći, a naša baka Željka, bila je barunica Klobučar – referira Boris Novković.

Jedna stara fotografija skriva tako lijepu priču. Zapravo, tek manji dio nje. Valjat će još kopati po tavanu, možda se i neki stari Novi list nađe. Jer, slučajno ili ne, evo je i Philip većim dijelom života u Jadranovu gdje ima kuću.

– Obožavam taj kraj, a i navukao sam se na Novi list – kaže Philip.

Boris na to domeće kako je u Turkovića sada samo jedna božićna želja, da zasluže nekako pretplatu na godinu dana na tiskovinu što ju je davne 1905. godine čitao Fedor Turković na tratini dvorca u Kutjevu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka