Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
19. studenoga 2019.
Nikola Kajkić

Autor dokumentarnog filma "Ovčara - neispričana priča": Svjedoci su plakali dok su nam prepričavali strahote

Foto Marko Lukunic/PIXSELL
Foto Marko Lukunic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 11. prosinac 2016. u 22:31 2016-12-11T22:31:58+01:00

Ubijanje je organizirano u svega šest sati. Posebno im je bila bolna smrt i krici maloljetnog djeteta Igora Kačića, koji je pozivao oca u pomoć kad su ga ubijali. Bilo mu je samo petnaest godina. Kakav to čovjek moraš biti da dijete ubiješ...

U zgradi Euroherca u Rijeci premijerno je prikazan dokumentarni film »Ovčara - neispričana priča«, o pokolju koji se dogodio u studenom 1991. godine tijekom srpske okupacije Vukovara, u kojem je prikazana sva strahota zlodjela počinjenih nad nevinim žrtvama na Ovčari, njih 276, među kojima je bila i jedna trudna žena i petnaestogodišnji dječak. Film je prikazan u organizaciji NSPMUP-a RH i Zajednice Udruga proizašlih iz Domovinskog rata Primorsko goranske županije.

Počinitelji tog zlodjela, najvećeg nakon Drugog svjetskog rata u Republici Hrvatskoj, poznati su, no ruka pravde je spora i krvnici tek trebaju biti procesuirani.

O tome kako je film o Ovčari snimljen te kakvo je stanje s pravosudnog aspekta u pogledu procesuiranja onih koji su to zlodjelo počinili razgovarali smo s autorom filma Nikolom Kajkićem, koji je bio prisutan na riječkoj projekciji filma, a koji je pravim pristupom, rizikom i hrabrošću realizirao ovaj važan povijesni dokument.

Kad ste odlučili snimiti dokumentarni film o Ovčari i kako je tekao rad na njemu, s obzirom na to da ste imali puno posla i morali pomno istraživati i prikupiti potreban dokazni materijal?

– Film smo odlučili snimati 2013. godine u drugoj polovici godine. U početku sam se bavio istraživanjem: pročitao sam dvanaest knjiga, od toga jedanaest knjiga srpskih te jednu hrvatskog autora. Osobno sam preživio Vukovar i Ovčaru. Proučio sam preko šest tisuća dokumenata i preko devedeset sati videomaterijala te oko sto pedeset sati telefonskih razgovora srpskih oficira i drugih, koje mi je ustupila kontakt-osoba iz Srbije.

Je li bilo teško doći do dokaznog materijala? Tko vam je pomogao, a tko odmogao u tom procesu rada na filmu?

– Jedan dio materijala dobili smo od Fonda za humanitarno pravo, ali najveći dio materijala nabavljali smo od svjedoka iz Srbije, sudionika tog vremena, kao i odvjetnika koji su zastupali stranke optuženike u suđenju na specijalnom sudu za ratni zločin na Ovčari u Beogradu.
Jako je bilo teško doći do dokaznog materijala, oni koji ih posjeduju prodavali su nam ih po visokoj cijeni, ne želeći u tome ostaviti nikakav trag, i predaja je najčešće bila u drugim zemljama izvan Srbije.

Dosta su nam pomogle operativne veze u Srbiji, Bosni i Makedoniji, te veze iz Hrvatske koje su sudjelovale dijelom u ovom zlodjelu. One su nas spojile s počiniteljima koji žive u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. U svakom slučaju odmagale su nam tajne službe u Srbiji, opstruirale i na neki način prijetnjama upozoravale da smo preblizu i da ne kopamo previše.

Složena istina

Unatoč financijskim poteškoćama, uspjeli ste realizirati film o Ovčari koji je posvećen žrtvama ove velike ljudske tragedije. S kojim ste se sve još problemima suočavali?

– Prije svega, kada smo krenuli u realizaciju pripreme, a kasnije i snimanja filma, predstavili smo to Ministarstvu kulture kao projekt koji bi trebao biti od značaja za RH. U početku smo imali obećanje da ih taj projekt zanima, napravili smo sinopsis i scenarij te zatražili novac za razvoj scenarija. Međutim, nažalost odbijeni smo. Kasnije smo se javili i za razvoj projekta i za to smo odbijeni, kao nezanimljiv rad i materijal koji ne zanima Hrvatski audiovizualni centar .

O AUTORU

Nikola Kajkić rođen je 23. rujna 1973. godine. Završio je srednju policijsku školu, stručni upravni studij – zvanje upravni pravnik. Diplomirao je na Pravnom i Ekonomskom fakultetu. Radi kao policijski istražitelj u službi kriminalističke policije PU Vukovarsko srijemske. Predsjednik je Nacionalnog sindikata policije, oženjen, otac troje djece. Ima status maloljetnog dragovoljca Domovinskog rata. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Medaljom Bljesak i Oluja te nagradom Ponos Hrvatske 2007. i 2009. godine.

Od Ministarstva branitelja dobili smo sedam tisuća kuna, Croduxa deset tisuća kuna, od Grada Vukovara osam tisuća kuna, a Zadarska županija dala nam je deset tisuća kuna. Ostatak novca financirali smo vlastitim sredstvima sindikata i privatnim sredstvima, ponajviše ja osobno. Međutim kasnije nije bilo nazad, već samo naprijed. Projekt vas nosi, traži od vas više zalaganja, rada, truda, i ne možete jednostavno odustati, mora se ići naprijed. Želja za istinom vas proganja i nema nazad.

Film smo posvetili saznanju o istini, kako bi spriječili neke druge koji su htjeli iskriviti istinu, želeći je prikazati drugačijom nego je ona onakva kakva se doista dogodila. To nema veze s politikom u Hrvatskoj, to je strategija Republike Srbije i bivše JNA, koji su svim silama željeli događaj u Hrvatskoj, a posebno Vukovaru, na Ovčari, pokazati kao dio nesretnih okolnosti počinjenih od domaćih Srba koji su se pobunili u građanskom ratu, što nije istina, i upravo iz tog razloga su zločin na Ovčari pokazali kao zločin koji je počinilo njih osamnaest, a od tih osamnaest njih trinaest su hrvatski državljani, a preostalih pet dobrovoljci radikali iz Srbije, što je samo jedan mali, mali dio istine. Istina je puno puno šira i složenija, što film vjerodostojno prikazuje.

Tko su bile žrtve Ovčare, znamo da je tamo ubijena i trudna žena i petnaestogodišnji dječak?

– Žrtve Ovčare su većinom civili i ranjenici iz Vukovarske bolnice. Na Ovčari je ubijeno 276 osoba: petnaest policajaca, oko šezdeset pripadnika hrvatske vojske i ostalo civili, a među njima su bila i dva novinara, Siniša Glavašević i Branimir Polovina, trudna žena u sedmom mjesecu trudnoće, Ružica Markobašić, čiji je suprug bio pripadnik 294. Vukovarske brigade i branitelj, te Igor Kačić star petnaest godina, sin Petra Kačića, pokojnog zapovjednika na obrani Sajmišta, dijela Vukovara. Najstarija žrtva je imala osamdeset četiri godine. Među žrtvama je bilo i Srba koji su bili ili pripadnici Hrvatske vojske ili su bili prijatelji Hrvata, pa su željeli podijeliti sudbinu svojih prijatelja i suboraca te su na taj način okončali na najsvirepiji način na Ovčari.

Najslabija karika

Počinitelji zlodjela su poznati. O kome se radi i što znate o njima?

– Počiniteljima ovog zlodjela, kako sam i rekao, njih osamnaest, je suđeno na specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu. Suđenje je počelo 2004. godine, a do danas nitko za to nije osuđen, iako je po našim saznanjima u zlodjelu sudjelovalo preko sto pedeset osoba zločinaca, od čega pripadnika JNA oko sto. Do sada nitko nije za ovo zlodjelo osuđen, a niti jedan pripadnik JNA nije suđen za ovaj zločin. Niti jedan! Tijekom suđenja svjedoci koji bi spominjali imena pripadnika JNA bivali bi isključeni iz svjedočenja.

Inače, zločin su činili pripadnici Arkanove garde i nitko nije odgovarao, Leva supoderica odnosno Šešeljevi dobrovoljci, Teritorijalna obrana Petrova Gora Vukovar – domaći Srbi organizirani u ovu paravojnu formaciju, uglavnom domaći Srbi iz Vukovara, i pripadnici rezervnog sastava JNA te redovni sastav JNA i oficiri. Suđeno je samo nekolicini teritorijalaca iz Petrove gore i nekolicini iz Leve supoderice, najslabija karika....

Što dalje: hoće li počinitelji, krvnici, biti kažnjeni za svoja zlodjela? Kakva je situacija s pravnog aspekta, što bi konkretno trebalo učiniti da pravda pobijedi?

– Mi smo Državnom odvjetništvu prokazali počinitelje, podnijeli prijave, mada mislim da u Hrvatskoj nema volje ni želje, kao ni stručnosti i hrabrosti za progon ovog zločina. Dosta ovih zločinaca živi u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, te u nekim zapadnim i dalekim zemljama svijeta, ali imena imamo. Ako volje postoji, vrlo brzo će se počinitelji pronaći i kazniti, ali sumnjam da volja postoji. Naš sustav u ovom trenutku nije zainteresiran.

Tko je uz vas još radio na filmu? Možete li nam predstaviti autora, umjetnika koji je radio na animiranom dijelu filma?

– Autor filma sam ja, a redatelj je Vladimir Andrić. Scenarij potpisujemo ja i redatelj Vladimir Andrić. Produkciju je realizirao nacionalni Sindikat policije koji je ujedno i jedini nositelj autorskih prava. Mato Granić, akademski slikar, radio je ilustracije. S obzirom da je on Akademiju završio kao strip-crtač, angažirali smo ga za dio filma u kojem ilustracijama prikazujemo događaje, i doista je to učinio na jednoj visokoj razini, s obzirom da je srpska tajna ili obaviještajna služba uništila dokumentaciju i videozapis kako bi prikrila ovaj zločin, počinjen nad narodom RH, najvećim poslije Drugog svjetskog rata u kojem je na nadasve okrutan način pogubljeno 276 osoba. Ubijanje je organizirano u svega šest sati, a predhodno su ih opljačkali, tukli, mučili, ponizili i ubili u grupama. Svjedoci Srbi, koji su svjedočili tom događaju, plakali su kad su nam svjedočili. Pokazivali su nam ruke naježene od straha i sjećanja na te urlike i vapaje boli i poziva upomoć... Posebno im je bila bolna smrt i krici maloljetnog djeteta Igora Kačića, koji je pozivao oca u pomoć kad su ga ubijali. Bilo mu je samo petnaest godina. Kakav to čovjek moraš biti da dijete ubiješ...

To što se dogodilo na Ovčari je prestrašno. Film ste odlučili prevesti na engleski i na njemački jezik?

– Naša želja je prevođenje filma na engleski i njemački jezik, s obzirom da je interes velik. Mislimo da će prijevod na široj sceni pokazati monstruozan zločin koji je počinjen na području Hrvatske tijekom 1991. godine.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija