Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
16. studenoga 2019.
Ekonomska politika na udaru

NEMA REFORMI, A HTJELI BI EURO Hrvatska definitivno postaje najsporije rastuća zemlja regije

Foto Denis Lovrović
Foto Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 29. svibanj 2018. u 9:45 2018-05-29T09:45:56+02:00

Kako sada stvari stoje, u eurozonu ćemo ući s rastom od 2 posto, kao najsporije rastuća zemlja regije, a moglo bi biti i gore. Kako ćemo takvi iskoristiti »prednosti uvođenja eura«?

Ekonomska politika Vlade prošli je tjedan doživjela niz izravnih i neizravnih kritika od strane relevantnih europskih i međunarodnih institucija. Tako su iz MMF-a, nakon redovnih konzultacija, poručili da ove godine očekuju rast hrvatskog gospodarstva od 2,8 posto, ali da će ekonomija u srednjem roku usporavati prema 2 posto ako se ne provedu znatne strukturne reforme.

Europska komisija smanjila je pak broj svojih preporuka, obzirom na proces fiskalne konsolidacije, no u suštini one su ostale iste, što bi značilo da se reforme ne provode, pa je uvijek jedne te iste naputke potrebno ponavljati. Svode se, dakle, na intenziviranje mirovinske reforme, reforme sustava obrazovanja, konsolidaciju socijalnih davanja s ciljem smanjenja siromaštva, bolje upravljanje državnim poduzećima, ubrzanje procesa privatizacije, fiskalno rasterećenje poduzetnika, i druge već poznate stvari.

Stigla je u međuvremenu i vijest da je Hrvatska po konkurentnosti u ovoj godini pala za dva mjesta u odnosu na godinu ranije te se sada nalazi na 61. mjestu među 63 države u svijetu. Bolji smo samo od Mongolije i Venezuele, koje su zauzele pretposljednje i posljednje mjesto na ovoj ljestvici koja mjeri lakoću poslovanja u nekoj zemlji, pri čemu se hrvatskoj ekonomiji zamjeraju visoki porezi, loše pravosuđe i neučinkovit javni sektor, što tjera investitore i onemogućava brži rast i razvoj. S druge strane, stiže i konvergencijsko izvješće Europske komisije o tome kako stoje članice EU koje imaju obavezu uvesti euro. Na prvi pogled može se učiniti da je Hrvatska ispunila gotovo sve zadatke koje se pred potencijalne članice postavljaju.

Ispunjavamo naime sve nominalne kriterije (Maastrichtske) za ulazak u eurozonu, a svi su na neki način fiskalne prirode: imamo čak i proračunski suficit, javni dug je u opadanju, dugoročne kamatne stope su na zadovoljavajućoj razini, što je naravno povezano s prethodna dva kriterija, te imamo stabilan tečaj, što već i vrapci na grani znaju. Jedino što nemamo jest da još nismo ušli u Europski tečajni mehanizam (ERM2), što je međutim uobičajeni tok događaja, planiran za 2020., dok se uvođenje eura cilja za 2022. Nema iznenađenja, reklo bi se. Međutim, koliko god Europska komisija željela da se projekt eura promovira u trenutku kada ga dio članica uopće ne želi, ispravno primjećuje da se koristi od uvođenja eura može imati jedino ako ekonomija zemlje i ekonomski stvarno, a ne samo nominalno konvergira eurozoni. Za to, kažu u Komisiji, treba povećati produktivnost i investicije, smanjiti nejednakosti, povećati zaposlenost… Drugim riječima, život hrvatskih građana treba početi stvarno sličiti na onaj u zemljama razvijenog zapada. No, događa se upravo suprotno: po realnim se pokazateljima od Europe udaljavamo.

Vrlo brzo udarili u plafon 

Da bismo postigli bolji standard, s eurom ili bez njega, treba nam, slažu se ekonomisti, znatno veća stopa rasta i od ove koje imamo, a ne još i najave usporavanja. Usporavanje je, međutim, s obzirom na strukturu domaće ekonomije, logično. Rast koji je krenuo 2015. temeljio se na poreznom rasterećenju dohodaka što je potaklo potrošnju, plus skok izvoza koji je bio izravna posljedica ulaska u EU.

Kako sve to nisu podržale reforme koje bi omogućile povećanje investicija, rast proizvodnje i zaposlenosti, nije došlo do povećanja potencijalne stope rasta, pa je jasno da smo vrlo brzo udarili u plafon vlastitih nemogućnosti, koji je dosta nisko postavljen. Domaće gospodarstvo nema kapaciteta za veći rast, a nisu stvoreni preduvjeti da se ti kapaciteti povećaju. Da za to nema ni ambicije, govore Vladine projekcije rasta do 2021: lani je ekonomija rasla po stopi od 2,8 posto, a toliki rast u Vladi očekuju i ove godine, projekcija za 2019. je 2,7 posto, a za 2020. i 2021. očekuje se rast od svega 2,5 posto. Sada MMF govori i o nižem rastu, od svega 2 posto. Znači, kako sada stvari stoje, u eurozonu ćemo ući s rastom od 2 posto, kao najsporije rastuća zemlja regije, a moglo bi biti i gore. Kako ćemo takvi iskoristiti »prednosti uvođenja eura«? Opsjednuti smo »peglanjem«, podešavanjem, financijskih pokazatelja, dok realni sektor stagnira. Regija puno brže raste, zemlje poput Mađarske i Poljske, čije su ekonomije već daleko robusnije, na euro trenutno ni ne pomišljaju, a sa starim članicama teško se i uspoređivati.

Nastoji se očuvati ekonomska stabilnost, no ravnoteža se traži na sve nižim razinama zaposlenosti. Građani ne mogu čekati pa je zemlja suočena s visokom stopom iseljavanja. Ljudi odlaze tamo gdje ima posla, ali i gdje su bolji i pravedniji uvjeti rada. Veliki je problem negativna selekcija, netransparentnost pri zapošljavanju, nepotizam. Misli se tu prije svega na javni sektor, ali i na neučinkovitu premreženost javnog i privatnog sektora, na nisku korporativnu kulturu općenito. Sve to utječe na uspješnost ekonomske izvedbe nacije.

Proračunska ljestvica 

Ministar financija Zdravko Marić nedavno je kazao da Vladi spočitavaju da nije ambiciozna, aludirajući upravo na njene projekcije rasta. No, kaže Marić, »nije stvar ambicioznosti, licitacije s brojkama, nego realnosti«. On gleda s aspekta proračuna: ako se ljestvica postavi previsoko, jasno je da proračun to neće moći pratiti, stoga se žele u startu izbjeći visoki ciljevi, kako bi bilo manje naknadnog »popravljanja« i rebalansa, odnosno kako bi brojke bile barem vjerodostojne. Ministar zaboravlja da na realnost o kojoj govori uvelike utječe sama vlada: ovakvim projekcijama rasta kao da se priznaje poraz. Nije to samo pitanje okruženja, rasta kamatnih stopa, nove globalne krize koja se najavljuje.

Štoviše, domaća će ekonomija, u novim, potencijalno pogoršanim uvjetima, biti još ranjivija. Spominju se opet sporadična porezna rasterećenja, govori se o smanjenju PDV-a, što je opet usmjereno na jačanje domaće potrošnje, no s njom raste i uvoz, budući da nema domaće proizvodnje koju bi taj rast potrošnje mogao razveseliti. Izvana nam se sugerira uvođenje poreza na nekretnine, kao jamstvo proračunske stabilnosti, budući da fiskalno uravnoteženje u uvjetima niskog rasta nije previše uvjerljivo. Analitičari primjećuju da su proračunske uštede, uz uštede na kamatama koje općenito padaju pa se stari skuplji dugovi pokrivaju novim, nešto jeftinijim, zapravo prije svega posljedica suzdržavanja javnog sektora od investicija, pa tako više nema ni javnih, ni privatnih investicija. Ekonomski šokovi su međutim usko povezani s političkim.

Slaba ekonomska izvedba loše utječe na rejting ionako sve nestabilnije garniture na vlasti. Legitimni i zapravo pozitivni ciljevi poput uvođenja eura, koji je zamišljen i kao jamac političke stabilnosti i jačanja eurointegracija, tako gube na popularnosti. Kao reakcija na opće razočaranje mainstream politikama, u društvu sve više jačaju populizmi, nacionalizmi i izolacionistički stavovi, što je vrlo opasno i vodi samo u još dublji ponor.

Marko LUKUNIĆ/PIXSELL

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.