Borbu za opstanak riječki brodar nastavlja s jednim brodom i 50 zaposlenih ali preduvjet je dogovor s bankom. Direktor kompanije Zlatko Moković ističe da nastoje izbjeći stečaj ili likvidaciju tvrke s 54 godine tradicije
RIJEKA Nakon 54 godine tradicije i gotovo 130 brodova koji su prošli kroz kompaniju, Lošinjska plovidba brodarstvo nalazi se, ovisno o kutu gledanja, na rubu propasti i(li) opstanka. Od preostala četiri broda, jedan, Karolina izgrađen 1986. godine, već plovi u rezalište u Indiji. Dva su broda, dvadesetogodišnja Dina i 26-godišnja Hana pod prijetnjom aresta Hypo banke i plove oko Kameruna i Bangladeša. Zadnji brod Maja, izgrađen krajem prošle godine u Kini, dogovorom kreditora Erste banke i PBZ-a, poklopi li se pozitivan splet okolnosti, mogao bi opstati kao zadnji u nekad moćnoj i brojnoj floti Lošinjske plovidbe. Upravo taj brod mogao bi postati jezgro nove Lošinjske plovidbe, potvrdio nam je direktor kompanije Zlatko Moković, koji kaže da kompaniji tek slijedi razdoblje brutalnog restrukturiranja. To, međutim, ne znači smanjenje broja brodova na samo jedan, već i reduciranje broja zaposlenika s 220 na samo 50! Moković priznaje da je otpuštanje zaposlenika neminovnost trenutka i samo dio priče o svjetskoj globalnoj krizi i odnosu banaka i gospodarstva. Brodarske kompanije, kaže Moković, platile su danak krizi, neke su već potonule, a druge su prema njegovom mišljenju tek korak iza Lošinjske plovidbe.
Kroz restrukturiranje provođeno pod prijetnjom banaka koje traže plaćanje kredita, s prijavljenim šestomjesečnim gubitkom ove godine u iznosu od 52 milijuna kuna, ali i pod utjecajem daljnjeg urušavanja svjetskog tržišta brodarstva, Lošinjska plovidba traži model preživljavanja. s obzirom na to da je plan Uprave da se u novoj Lošinjskoj plovidbi po svaku cijenu pokuša zadržati barem zadnji izgrađeni brod Maja, procjena je da bi taj brod opsluživali pomorci u dvije grupe po 20 osoba, a u Upravi bi ostalo još možda desetak zaposlenika. Preostalih 170 zaposlenika, uz nadu da će barem dobiti zakonske otpremnine, izgubit će radna mjesta u Lošinjskoj plovidbi te otići na Zavod za zapošljavanje na kojem će, zbog urušavanja tržišta, ali i deficita poslova u Rijeci oko brodarstva i svega vezano uz tu djelatnost, teško dobiti posao u struci.
Lošinjska plovidba formirana je 1958. godine spajanjem bivših »Obalne plovidbe Rijeka« i »Lošinjske plovidbe Mali Lošinj«. Počela je s 36 malih drvenih brodova i otvarala redovne linije po Mediteranu, najprije za Grčku i Tursku, a zatim za Sjevernu Afriku, kao i otvaranjem prve trajektne linije Cres – Rabac. Glavni posao Lošinjske plovidbe uvijek je bila Sjeverna Afrika iz nekoliko razloga. U prvom redu zbog veličine i kapaciteta brodova s kojima se raspolagalo te zbog podjele poslova na Mediteranu s drugim brodarima. Najveća tržišta bila su uvijek Libija, Alžir i Turska te je za ta odredišta Lošinjska plovidba imala zaposlenih 25 brodova.
Osim toga, bitno je napomenuti da je Lošinjska plovidba održavala liniju za Izrael kada je ona bila strogo zabranjena. Početkom 90-ih, te poglavito izbijanjem Domovinskog rata, situacija se za Lošinjsku plovidbu dramatično promijenila. Naime, Lošinjska plovidba ostala je bez u to doba glavnih domaćih tržišta (Bosna i Hercegovina te Srbija) jer je iz tih krajeva išla gotova sva roba za Sjevernu Afriku.
– Istina je da smo u iznimno teškoj situaciji i zato tražimo »deal« s Hypo bankom. U pregovorima smo jasno poručili da želimo izbjeći blokadu naših brodova jer je to loša opcija i za nas i za Hypo banku kao vjerovnika. Ako ti brodovi budu zaustavljeni negdje u Africi, završit će na višegodišnjem vezu na kojem će troškovi postupka pojesti pa i premašiti njihovu vrijednost. Upravo zato mislim da smo na dobrom putu da s Hypo bankom postignemo suglasnost da Lošinjska plovidba sama proda svoje brodove Dinu i Hanu. Naš je prijedlog da se od tog novca namire dobavljači te da se plate zakonske otpremnine za naše zaposlenike. Ostatak od otprilike pet milijuna dolara pripao bi Hypo banci. Mislim da je to za njih bolja opcija nego da ostanu bez ičega, kaže Moković. Hypo banka, od koje na naše upite nismo dobili nijedan odgovor, po svemu sudeći na tim brodovima izgubit će preko 20 milijuna dolara.
Put poslovne propasti Lošinjske plovidbe iznimno je kratak. Kompanija se sunovratila u samo par godina. Sve ono što se gradilo desetljećima, sada će doslovno nestati. Direktor Moković podsjeća da je vrijeme konjukture davno nestalo.
– Sredinom dvijetisućitih smo dobro stajali. Proveli smo restrukturiranje, obavili smjenu generacija, 2006. i 2007. poslovali uspješno, premda se već 2008. nazirala svjetska kriza. Upravo tada shvatili smo prve strukturalne poremećaje tržišta. Ako brodovi ne voze rudu, znači da se na drugom kraju svijeta ništa ne proizvodi. Ipak, u trenutku izbijanja današnje svjetske krize, kad se u jednoj luci po 20 brodova natječe za isti teret, Lošinjska je još uvijek bila na dobrim pozicijama. Uspijevali smo poslovati s dobiti. Još tijekom 2011. Lošinjska plovidba je na računu imala gotovo 10 milijuna dolara. No u istoj godini zbog problema s tržištem i gubicima koje smo ostvarivali potrošili smo sve te rezerve, gotovo 50 milijuna kuna. Tada prodajemo jedan od brodova, Katarinu, isplaćujemo kredit i uredno plaćamo glavnice plus kamate. Ipak, već u listopadu 2011. s bankama koje su nas kreditirale postižemo dogovor da plaćamo barem kamate kad već ne možemo glavnice kredita. Već idući mjesec, uslijed dodatnog urušavanja tržišta, više ne plaćamo ni kamate. Siječanj i veljača 2012. razdoblja su najniže točke tržišta na kojem poslujemo u zadnjih 26 godina. Pokušavamo pregovarati s bankom. Kako bi zaštitili i naš i kapital banke, od nje tražimo dodatna obrtna sredstva. Izradili smo poslovni plan koji je potvrdila svjetski ugledna revizorska kuća KPMG. Prolaze mjeseci u kojima je banka neodlučna. U kolovozu tržište opet pada, a banke iz svojih razloga postaju nervozne i zaključuju da moramo prodati naše brodove radi namirenja njihovih potraživanja, kaže Moković.
I dok traži model za prodaju dva broda, Hane i Dine, brod Karolina krenuo je za rezalište u Indiji. Kad ga se pretvori u željezo, Lošinjska plovidba za njega bi mogla dobiti oko 3 milijuna američkih dolara. Tim novcem će se, naravno, odmah pokriti samo dio financijskih dubioza.
Ivan Ivić, prvi čovjek Dalmonta, najvećeg pojedinačnog vlasnika Lošinjske plovidbe brodarstvo, kaže da se po svaku cijenu treba izbjeći stečaj ili likvidacija Lošinjske.
– To nikako ne smijemo dopustiti. Nadam se da ćemo zadržati jedan brod, Maju izgrađenu prošle godine, oko koje bi kompanija nastavila poslovati. Nažalost, s puno manjim brojem zaposlenika. U Upravi u Rijeci možda će ostati od 32 zaposlenika njih tek desetak te dvije posade za Maju. Nadam se da će direktor Moković kroz pregovore koje vodi s bankama uspjeti osigurati otpremnine za zaposlenike koji će dobiti otkaz. Rekli smo Mokoviću da mu u ovom trenutku ljudi moraju biti prioritet te neka posebnu pažnju posveti zaposlenicima na kopnu. Njima, bez daljnjega, treba omogućiti otpremnine, jer će teško naći posao. Pomorcima je to ipak malo lakše, dio njih će se vjerojatno snaći, kaže Ivić. Podsjeća da je 2010. bila godina krize, 2011. je Lošinjska nekako izdržala, a 2012. je nastupio ponovni pad tržišta i eskalacija krize. Tvrdi da je na propast Lošinjske plovidbe 90 posto utjecalo tržište.
– Tržište nas je uništilo. Teško je reći kolika je odgovornost Uprave u svemu tome. Lako je biti general poslije bitke, a to i ne želim, kaže Ivić.
