Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
22. studenoga 2017.
Sigurnost u PGŽ

Neriješeni slučajevi "PGŽ policije": Jesu li u pitanju savršeni zločini ili...?

foto: arhiva NL
foto: arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 14. kolovoz 2017. u 7:58 2017-08-14T07:58:00+02:00

Dok su opći podaci o stanju sigurnosti zadovoljavajući, u proteklom desetljeću dogodilo se nekoliko slučajeva ubojstava i nestanaka koja su i dosad, kroz sve ove godine, ostali enigma za istražitelje. Policija i dalje tapka u mjestu istražujući ubojstva Branka Bijelića u Rijeci, te Hrvoja Lešića i njegova sina Domagoja na Malom Lošinju. Ni nakon 12 godina nije pronađen Krčanin Zoran Marević, koji je nestao i pretpostavlja se ubijen. Nije pronađeno niti tijelo Vinka Hotka, koji se utopio u Vranskom jezeru na otoku Cresu.

U policiji često ističu zadovoljstvo ocjenom općeg sigurnosnog stanja u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji. U prilog im ide statistika, koja govori da je u 2016. godini na području Rijeke došlo do smanjenja ukupnog broja evidentiranih kaznenih djela za 20,2 posto. Pritom stupanj razriješenosti kaznenih djela iznosi visokih 73,6 posto. Godinu nisu obilježili značajniji incidenti, a stanje sigurnosti obilježeno je i smanjenjem broja prekršaja iz područja javnog reda i mira za 1,3 posto, povećanjem broja prekršaja iz ostalih zakona za 11,3 posto, smanjenjem evidentiranih požara za 29,7 posto te istim brojem prometnih nesreća kao i lani. Kaznena djela zlouporabe droga bilježe pad od 22,1 posto. Stanjem sigurnosti u Rijeci zadovoljan je i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel.

– Rijeka je siguran grad u kojem možete pustiti dijete da se igra pred kućom, u kojem bez straha, u svako doba dana ili noći, možete prošetati gradskim ulicama i u kojem se ne morate opterećivati hoće li vam netko otrgnuti torbu iz ruke. Jasno, i u Rijeci se, nažalost, kao i u svakoj drugoj sredini, ponekad dogode stvari koje se ne uklapaju u ovakav opis, no unatoč takvim povremenim događajima, Rijeka je ipak prilično sigurna sredina. Provodi se i čitav niz raznih preventivnih programa u čijoj su realizaciji Grad Rijeka i PU Primorsko-goranska ostvarili zavidnu suradnju, izjavio je gradonačelnik Obersnel.

Dok su opći podaci o stanju sigurnosti zadovoljavajući, u proteklom desetljeću dogodilo se nekoliko slučajeva ubojstava i nestanaka koja su i dosad, kroz sve ove godine, ostali enigma za istražitelje. Policija i dalje tapka u mjestu istražujući ubojstva Branka Bijelića u Rijeci, te Hrvoja Lešića i njegova sina Domagoja na Malom Lošinju. Ni nakon 12 godina nije pronađen Krčanin Zoran Marević, koji je nestao i pretpostavlja se ubijen. Nije pronađeno niti tijelo Vinka Hotka, koji se utopio u Vranskom jezeru na otoku Cresu. U Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj nisu bili previše rječiti odgovarajući na upit o eventualnim novim elementima koji su se mogli pojaviti u ovim otvorenim istragama.

– Kriminalistička istraživanja svih neriješenih kaznenih djela pa tako i onih koja navodite u svom upitu i dalje su u tijeku. Budući da je zakonom propisana tajnost policijskih izdvida, nismo u mogućnosti iznositi detalje istih, odgovaraju iz Ureda načelnika Policijske uprave Primorsko-goranske.

SLUČAJ BIJELIĆ

Obavljene stotine obavijesnih razgovora, tisuće provjera i brojna vještačenja

Slučaj koji po svemu sudeći nosi profesionalan potpis počinitelja, tajanstvena je smrt kontroverznog riječkog ugostitelja Branka Bijelića ranijeg suradnika sigurnosnih službi u vrijeme komunizma, 2004. godine na riječkoj Costabelli. Branko Bijelić usmrćen je iz vatrenog oružja, a njegovo tijelo ujutro je u automobilu, parkiranom ispred njegove vile na Costabelli, pronašla kućna pomoćnica. Ubojstvo sedamdesetdvogodišnjaka zbog Bijelićeve je kontradiktorne uloge dobilo status jednog od najpoznatijih ovakvih slučajeva, ne samo u Rijeci, već i u Hrvatskoj. Nije riješeno do danas, a vjeruje se da je riječ o profesionalnoj likvidaciji.

00198967

Kuloarske priče govorile su o Bijelićevoj povezanosti s Odjelom za posebne zadatke zloglasne Udbe te njenim inozemnim akcijama. S vremenom pojavile su se i špekulacije o povezanosti Bijelićeva ubojstva s krugovima koji imaju veze i s likvidacijom hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj. Još jedan kontroverzni Riječanin, povezan sa službama bivše države, Vinko Sindičić svojevremeno je tvrdio da je Bijelić smaknut zbog njega, a da je on, Sindičić, bio prava meta likvidatora.

Prema toj priči, Bijelić je trebao biti Sindičićev svjedok u nekim slučajevima u Njemačkoj, uključujući, navodno, i onaj Stjepana Đurekovića. Branko Bijelić svojedobno je bio jedan od svjedoka kad se u Zagrebu sudilo Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića. Na koncu je Vinko Sindičić godinama poslije, kao svjedok na suđenju protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred Visokim zemaljskim sudom u Muenchenu 2016. godine rekao da su Stjepana Đurekovića ubili bivši djelatnici Službe državne sigurnosti Luka Sekula i Branko Bijelić.

– Josip Perković nije izabrao ubojice, nego osobe koje su izabrale ubojice. Samo ubojstvo izvršili su Branko Bijelić i Luka Sekula, svjedočio je tom prilikom Sindičić.

Proteklih godina mnogo se nagađalo o tome tko je i zašto ubio Bijelića, u pojedinim krugovima opisivanog kao čovjeka za specijalne zadatke negdašnjih službi. Zbog navodne povezanosti s akcijama Udbe u inozemstvu, krug sumljivaca mogao bi se tražiti u onima povezanim s likvidacijama, ali i u kriminalnom podzemlju, jer čini se da je, od devedesetih nadalje Bijelić ondje imao razgranate veze, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Premda je Branko Bijelić u riječkoj javnosti bio poznat kao ugostitelj, vlasnik čuvenog lokala Sport na Trgu Sv. Barbare, i u vrijeme bivše države otvoreno se pričalo o njegovoj povezanosti s Udbom. Kroničari tog vremena govore da se sam Bijelić nije previše ni trudio demantirati takve priče, jer mu je ta pozicija donosila dodatno strahopoštovanje i zaštitu. No, da je bilo riječ o »zaštićenoj osobi«, govorilo je i to da je pod čudnim okolnostima dobio lokal, koji je garantirao ogromnu dobit na top lokaciji u centru Rijeke, i to u vrijeme kad je bilo skoro nemoguće dobiti i otvoriti takav objekt.

00200860

– Nekadašnji siromah koji se vukao oko cirkusa, vozikao se velikim automobilima i u vrijeme velikih kontrola. Kad su se za jedne cipele iz Trsta svi tresli, on je pun robe granicu prolazio kao da ne postoji, a carinici i policajci ga nisu smjeli ni pogledati, pisao je o Bijeliću Ico Mikuličić prije pet godina u Novom listu.

Branko Bijelić   ubijen je pred svojom kućom. Njegovo tijelo nađeno je u upaljenom automobilu s pištoljem na sjedalu pored njega. Čini se da Bijelić nije na vrijeme uspio primijetiti dolazak napadača, a neki neslužbeni izvori pretpostavljaju da se možda u posljednji čas pokušao dokopati pištolja, što bi objasnilo zašto je oružje pronađeno blizu njega. Moguće je i da je ubojica bio netko za koga je Bijelić vjerovao da mu ne predstavlja izravnu opasnost, a prema neslužbenim izvorima zasad je bliža verzija da je napadač bio profesionalac.

Pored legalnog ugostiteljskog posla, Bijelić je navodno imao značajne veze s kriminalnim podzemljem u Hrvatskoj i Srbiji. Spominjale su se i veze s krugovima povezanih s ubojstvom predsjednika Srbije Zorana Đinđića. Zanimljivo, policija je prilikom pretrage Bijelićeva stana pronašla fotografije Bijelića s Đinđićem, patrijarhom Pavlom i raznim osobama iz Srbije. Uz Bijelićevo ime spominjane su moguće veze s podzemljem u čijim se poslovima isprepliću droga, ukradeni automobili, ali i ukradene i krivotvorene umjetnine. U njegovoj kući navodno su pronađena krivotvorena umjetnička djela.

Ubojstvo do danas nije razriješeno, a istraga se još godinama ranije bila proširila i izvan granica Hrvatske pa su se čak preko Interpola istraživali tragovi koji vode prema Muenchenu i Beogradu. Obavljene su na stotine obavijesnih razgovora, tisuće provjera i brojna vještačenja. Slučaj je iznimno težak i delikatan pa je pitanje kad će se uspjeti doći do ubojice.

SLUČAJ LEŠIĆ

Ubijeni vodio bilješke o svim transakcijama, no ni to nije pomoglo istražiteljima

Bogati i utjecajni malološinjski odvjetnik Hrvoje Lešić i njegov sin Domagoj u listopadu 2006. ubijeni su na ulazu u seosko groblje kraj crkvice u Svetom Jakovu, a dosadašnja istraga upućuje da je bila riječ o profesionalnoj likvidaciji. Naručitelj ubojstva i egzekutor nisu pronađeni ni nakon više od deset godina unatoč jakom početnom optimizmu u policijskim krugovima. Pretraživani su stanovi i objekti, proučavani bezbrojni dokumenti, pronađeni uzorci slani su na DNA analizu, sumnjivci ispitivani na poligrafu, vršena vještačena, tragovi su se provjeravali putem Interpola, ali iako je po najavi tadašnjih čelnih ljudi hrvatske policije, slučaj trebao biti riješen u »nekoliko dana«, do danas se to nije dogodilo.

Jedna od najbrutalnijih likvidacija na ovim prostorima obavljena je profesionalno »čisto«. Ubojica je, kao i gotovo svi mještani Malog Lošinja, poznavao Lešićevu rutinu. Žrtve je sačekao na osamljenom seoskom groblju, gdje je Hrvoje Lešić svake subote dolazio zapaliti svijeću na grobu svog prerano preminulog sina. Ubojica nije pokazao obzira prema tome što se s ocem, te subote zatekao i njegov najmlađi sin Domagoj. Razrješavanje slučaja istražiteljima je otežavala i činjenica što je Hrvoje Lešić tijekom svoje karijere stekao i velik broj neprijatelja, koji su mogli imati jake motive da se odluče na ovakav zločin. Pored odvjetničke prakse, bavio se nekretninama i turizmom.

1805106

Poprilično ambiciozni Lešić na Lošinj je doselio potkraj sedamdesetih godina minulog stoljeća, sa svježom pravničkom diplomom. Vrlo brzo uključio se u tamošnje poslovne pa i političke krugove, a na prvim višestranačkim izborima izabran je i za prvog gradonačelnika Malog Lošinja, s liste Otočkog demokratskog foruma. Paralelno s političkim djelovanjem, razvijao je svoj poslovni put, karijeru pravnika u gospodarstvu, zamijenivši odvjetničkom praksom. S vremenom je stekao zavidno bogatstvo, uključujući hotel Kredo na Čikatu, kuću s odvjetničkim uredom u staroj gradskoj jezgri Malog Lošinja, vikendicu u Svetom Jakovu, gdje je izgradio i pet kuća s apartmanima.

Tijekom izgradnje objekata u Svetom Jakovu imao je i fizički sukob s jednim od vlasnika i izvođača radova pa su se policijski istražitelji na početku istrage usmjerili na   Lešićeva zemljaka iz okolice Travnika, Gorana Džepinu. Njega je Lešić pozvao na Lošinj kako bi se zajedno bavili građevinskim poslovima, ali njihova je suradnja pukla nakon izgradnje apartmana u Svetom Jakovu i rezultirala nizom sudskih sporova oko dužničko-vjerovničkih odnosa. Goran Džepina tvrdio je da mu je Lešić ostao dužan pozamašnu svotu novca, a zbog Lešićevih je prijetnji zatražio i dobio sudsku zaštitu, tvrdeći da je ušao u sukob s lokalnim moćnikom, kojem se zbog razgranatih veza, dotad nitko nije usudio suprostaviti. Međutim, istraga u krugu ljudi iz Lešićevog rodnog mjesta, zbog čega je bio angažiran i Interpol, nije polučila uspjeh, niti dala sumnje u to da bi Goran Džepina na bilo koji način bio umiješan u ubojstvo Hrvoja Lešića i njegova sina.

Činjenica da je Lešić vodio detaljne bilješke o svim transakcijama koje je obavlja te ljudima s kojima je dolazio u kontakt, istražiteljima je dala dodatne tragove. Članovi obitelji Lešić u posjedu su kopija dokumenata, prema kojem ispada da su Hrvoja Lešića prije smrti reketarili ljudi iz zagrebačkog podzemlja. U dokumentu, Lešić detaljno navodi okolnosti susreta s ljudima, koji su od njega tražili 42 tisuće eura, kao svojevrsnu jednokratnu policu životnog osiguranja, a Lešić je, čini se, bio prisiljen platiti taj reket. Lešićev sin, Krešimir, Novom listu je izjavio kako je njegov otac novac platio u dva navrata, a navodno ga je predao bivšem specijalcu, kasnije vlasniku jedne zaštitarske tvrtke. Sin se tad pitao koliko je njegov otac ukupno isplatio novca za takav reket, a da to obitelj nije ni znala. Navodno je pred smrt stalno trebao sve više i više novca.

532453

Lešićeva obitelj u mjesecima nakon smrti oca i sina bila je ogorčena tijekom policijske istrage. Pitali su se, s obzirom na okolnosti o navodnoj umješanosti policijskih službenika u reketarenje te protoku vremena, radi li se uopće ozbiljno na rasvjetljavanju ubojstva.

– Nema niti jedne bilješke ili papirića mog pokojnog oca kojeg nisam predao policiji, sve u nadi da će im to pomoći da uhvate ubojicu. Znao sam da su mog oca reketarili, iako nikada nisam upoznao te ljude s kojima se našao u Zagrebu. Novac im je predao u dva navrata. Znate, moj je otac, s tim pismom i prijetećim porukama odlazio na mnoge adrese, no umjesto toga sve su zanimale samo naše poslovne knjige. Sve što mu se događalo i točno s kim se nalazio uredno je evidentirao, pa je tako kao mudar čovjek, pribilježio i serijske brojeve dvadeset novčanica u apoenima od 500 eura koje je isplatio bivšem specijalcu i sada vlasniku jedne zaštitarske tvrtke. Išao je toliko daleko, da je zapisivao tablice i sumnjivih automobila koji su se stalno vrzmali oko kuće, rekao je za Novi list, u ožujku 2007. godine, Krešimir Lešić.

Lešićeva udovica Ankica tad je izjavila da ima dojam da nekome u državnom odvjetništvu pa čak i državnom vrhu nije stalo da se otkrije ubojica.

SLUČAJ MAREVIĆ

Obitelj nakon 12 godina uzima stvar u svoje ruke

Zoran Marević iz Krka posljednji je put viđen 28. srpnja 2005. u ugostiteljskom objektu na Dunatu, lokalitetu između Krka i Punta i otad mu se gubi svaki trag. Kobnog dana u predvečernjim satima dovezao se motorom do spomenutog objekta, parkirao ga pokraj ceste i otišao na piće. Prema iskazima svjedoka, sjeo je za stol s dvojicom muškaraca, u kafiću punom gostiju. Što se kasnije dogodilo do danas je nepoznato. Njegov motocikl pronađen je na mjestu na kojem ga je ostavio. Sve je upućivalo na njegovu otmicu.

Policija je obrađivala, a kasnije i pustila na slobodu osobu, koja je nakon Zoranova nestanka njegovom karticom na bankomatu dizala novac s njegova računa. Spomenuta osoba u to je vrijeme bila u kontaktu s čovjekom, koji je samo koji dan nakon Zoranova nestanka njemu trebao vratiti dug od nešto više od 120 tisuća eura. U tom novcu, obitelj Zorana Marevića, nalazi motiv zločina, koji se prema svemu sudeći tog dana dogodio. U otkrivanju onoga što je snašlo njihova Zorana, njegovoj obitelji nije pomoglo niti raspisivanje nagrade od 100 tisuća eura, kojima su, prodajom nekretnina u svom vlasništvu namjeravali nagraditi svakog tko bi im korisnom informacijom pomogao u rješavanju tog slučaja.

Ništa novog nisu uspjeli doznati, a obitelj je dodatno ogorčilo to što su im se, s njima već poznatim informacijama, u očitoj želji za lakom zaradom, javili pojedinci »iz sustava«, što, napominju, dodatno svjedoči o njihovoj profesionalnosti i moralnom integritetu.

Uoči ovogodišnje 12. obljetnice nestanka Zorana Marevića, Zoranovu majku, oca te brata Gorana, na njihovu inicijativu primio je krčki gradonačelnik Darijo Vasilić.  Tom prilikom govorili su o gorkoj spoznaji o svemu što su uključeni u istragu ovog slučaja činili, odnosno što nisu, a trebali su učiniti. Pritom posebno apostrofiraju pojedince iz redova policije i državnog odvjetništva, koji ni s predugim protokom vremena nisu uspjeli riješiti slučaj niti pred lice pravde dovesti odgovorne.

2308359

– Trenutno stanje stvari ne daje nam mira, ali ni nade da će se, barem dok se u nadležnim strukturama nešto ozbiljno ne prelomi, istina ikad saznati, jer sve upućuje da događanja tog kobnog dana očito nisu visoko na listi prioriteta pojedinih, u sve dobro upućenih službenika nadležnih tijela. Nije tajna da je sve ili bar sve najvažnije što se u proteklih 12 godina u istražnom, odnosno kriminalistikom pa i pratećem pravnom smislu događalo, uglavnom bilo rezultat naših istraga, naših kontakata i naših razgovora s ljudima koji su imali saznanja o Zoranovim aktivnostima i njegovim odnosima s osobama koje s više no dobrim razlogom držimo odgovornim za njegov nestanak, izjavio je tom prilikom Zoranov brat, Goran Marević.

Napominje da su i policija i Državno odvjetništvo dobro upoznati s imenima, motivima, ali i vrlo konkretnim dokazima koji upućuju na odgovorne za Zoranov nestanak. Sve su, kaže, s godinama uspjeli rekonstruirati te velikim dijelom čak i materijalno potkrijepiti. I njega, kao i njegove roditelje, nerazrješavanje slučaja iz dana u dan učvršćuje u uvjerenju da to nije, niti je zapravo ikad bila slučajnost. Zainteresiranost istražitelja za slučaj ilustriraju i time što njihovu posljednju dojavu o osobi koja im se javila s informacijom da  ima saznanja o događajima i o društvu u kojem je Zoran posljednji put viđen na Dunatu, policijski inspektori nisu provjerili, niti saslušali tu osobu čak ni nakon tri i pol mjeseca. S obzirom na protok vremena i pravne mogućnosti koje im se u takvim okolnostima otvaraju, Marevići su sve bliže odluci da sami podignu kaznenu prijavu protiv osoba za koje, kažu, imaju i više no dovoljno dokaza da su odgovorne za Zoranov nestanak.

– Ono što su zaduženi za to dosad činili po službenoj dužnosti, i to protiv nepoznatih počinitelja, očito nije dovelo do ničega pa ćemo, prema svemu sudeći, u vođenju postupaka protiv odgovornih morati sami uzeti stvari u svoje ruke. Ono što je svima nama posebno bolno i traumatično jest to što gotovo svakodnevno u gradu u kojem živimo susrećemo ljude koji su nedvojbeno upleteni u Zoranov nestanak i koji, i nakon toliko vremena, ne bivaju kažnjeni za zločin počinjen smišljeno, zbog materijalne koristi, zaključio je istražiteljskom neučinkovitošću duboko razočarani Goran Marević.
Obitelj doista napokon zaslužuje odgovore koji predugo vise u zraku.

SLUČAJ HOTKO

Dva tjedna potrage bez rezultata; tijelo nikad nije nađeno

Zagrebački poduzetnik Vinko Hotko 25. veljače 2010. utopio se u Vranskom jezeru na otoku Cresu, nakon što se prevrnuo čamac u kojem se na ribarenju nalazio s prijateljem Franjom Domanskim. Otisnuli su se barkom u jezero, kojem inače nije dozvoljen prilaz, niti ribarenje. No, dok se Domanski spasio i uspio doplivati do obale, Hotko je potonuo.

jezero

Preživjeli brodolomac je kolima Hitne pomoći Doma zdravlja Cres prevezen na hitni trakt sušačke bolnice, no osim pothlađenosti i velikog šoka, nije pretrpio druge posljedice, te je ubrzo otpušten na kućnu njegu. Potraga ronilaca specijalne policije MUP-a za Vinkom Hotkom nije dala rezultata, a prekinuta je nakon dva tjedna. Premda je približno locirana posljednja pozicija čamca, riječ je o relativno dubokom jezeru, što je dodatno otežavalo potragu. Hotkov prijatelj Franjo Domanski kasnije je opisao da su cijeli dan proveli uživajući na maloj barci, dužine tri metra.

Do nesreće je došlo kad su se obojica uspravili i barka se zaljuljala. U djeliću sekunde obojica su završila u hladnoj vodi, pedesetak metara udaljeni od obale. Domanski se na jedvite jade uspio dočepati obale, a plivanje mu je dodatno usporavalo to što je na sebi imao vojnu jaknu i gojzerice na nogama. Kad je konačno završio na suhom, dovikivao se s Vinkom Hotkom, poručujući mu da izdrži i da će otići po pomoć. Tada se već bilo smračilo, a vidio je da barka i dalje pluta nasred jezera.

Vinko Hotko široj je javnosti bio poznat i kao jedan od idejnih autora čuvenih »kockica« na dresu hrvatske nogometne reprezentacije. Bio je svojevremeno vlasnik teniskog kompleksa »Prezident« u Jurjevskoj ulici na zagrebačkom Ksaveru, gdje je susrete odigravala hrvatska politčka i sportska elita. Štoviše, čest gost bio je i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. O njegovom privatnom životu malo se znalo, osim da je bio drugi suprug pjevačice Radojke Šverko.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka