Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 4
Sutra: 8° 8° 4
10. prosinca 2018.
Čovjek iz sjene

Seno Čusto: Kažu promašio si sport, ali da se vrijeme može vratiti, sve bih ponovio

Snimio Darko JELINEK
Snimio Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 16. travanj 2015. u 22:45 2015-04-16T22:45:31+02:00

Nikad nisam razmišljao o novcu, meni su najveća nagrada uspjesi koje moji strijelci postižu.I najsretniji sam čovjek na svijetu kada u novinama vidim njihove rezultate – kaže Seno Čusto, koji je u streljaštvo došao prije 33 godine iz – nogometa 

Snježana Pejčić vratila se iz korejskog Changwona bogatija za dva zlata iz Svjetskog kupa i za dva fenomenalna rezultatska ostvarenja. Prvi je europski rekord u gađanju zračnom puškom za osnovni dio natjecanja, drugi je svjetski rekord u trostavu malokalibarskom puškom za finalni dio natjecanja. Najbolja hrvatska strijelkinja, koja s pravom nosi i epitet jedne od najboljih hrvatskih sportašica, najzaslužnija je za svoje uspjehe, ali velika zasluga svakako pripada i ljudima iz Snježaninog »drugog plana«, psihologu Anđelku Botici, Aramisu Nagliću i njegovu »Olimpic« fitnessu i najviše treneru Seni Čusti.    

– Oba Snježanina rezultata su fantastična – započet će Seno Čusto, trener najbolje hrvatske strijelkinje. – Zračnom puškom je Snježana odlično pucala, ali malim kalibrom je napravila pravi podvig uzmu li se u obzir vremenski uvjeti. Bilo je jako vjetrovito, temperatura je bila od 5 do 7 stupnjeva, bilo je teško pucati, kontrolirati se. Kada je izlazila na liniju na stojeći stav prste praktički nije osjećala. I ipak je uspjela zadržati koncentraciju. U finalu je stojećim stavom svaki hitac odradila i tehnički i taktički i psihološki savršeno. Napravila je sve što treba da se ostvari jedan ovakav rezultat. I dogodilo se što se dogodilo. Doduše, Snježana je već jednom srušila svjetski rekord, za 0.1 desetinku je u Kuvajtu bila bolja od Zublasing, ali rezultat nije bio priznat jer na natjecanju nije nastupio dovoljan broj zemalja. No, sada je napravila rezultat koji će sigurno još dugo ostati. Može ga nadmašiti jedino Snježana sama. Zadnjih deset hitaca stojećim stavom je pogodila deset centara, među njima je bio jedan 10.9 – nastavlja Čusto, koji kaže da je takva serija hitaca, s obzirom na uvjete koji su bili na streljani, zaista rijetkost.       

Slatki rezultati

    – Ove godine smo nešto ranije krenuli s malim kalibrom, pomoglo nam je i to natjecanje u Kuvajtu, bili smo na pripremama u Izraelu. Treba znati gdje treba ići na pripreme i kako ih odraditi. Nemamo baš idealne uvjete za prave pripreme, a tamo je bila izraelska reprezentacija. Ma, znate što je nama trenutačno najveći problem? Ostalo nam je jako malo testiranog malokalibarskog streljiva, bez njega nema niti rezultata. Kakva je razlika između testiranog i netestiranog streljiva? U cijeni praktički nikakva, u pucanju velika. Puška ode u Englesku ili Njemačku na testiranje, testira se metak baš za tu cijev i onda točno znate kako se streljivo ponaša. Kod netestirane municije to se nikad ne zna – požalit će se Čusto, koji otkriva da je prošle godine jedan dio testiranog streljiva nabavila Snježana sama, jedan dio je kupio on, jedan klub.  
  – Za trening ispalimo od 200 do 250 metaka. Malim kalibrom imamo tri treninga tjedno, ali ovisi za što se pripremamo. Znamo ispucati i više od 1000 metaka u jednom tjednu. Ove sezone smo već potrošili više od četiri tisuće komada. I to nisu jedini ekstra troškovi, kada završimo trening zračnom puškom pakiramo opremu i selimo se na Drenovu, onda opet sve nazad. Da imamo jednu zajedničku streljanu, kao što to imaju mnogi naši klubovi, sve bi nam bilo lakše. 

    Ali, svjestan je toga i Čusto, ovakvi rezultati ne bi bili tako slatki. 

    – To je istina, zaista su slatki. Namučili se jesmo, ali rad se isplatio – nastavio je trener koji je u streljaštvu već 33 godine. I čitavo vrijeme u »Lokomotivi«. Do 2004. godine bio je strojovođa, sada je u mirovini pa može i nešto više vremena posvetiti se streljaštvu. 

Dug za struju

Seno Čusto nije želio previše govoriti o problemima »Lokomotive«. A najveći problem trenutačno predstavlja famozni dug za struju u iznosu od 81 tisuće kuna, za koji u klubu jednostavno nemaju novaca. I ne znaju kako će ga podmiriti.

    – Mogao sam još raditi, ali kada sam ispunio uvjete, samo sam zbog streljaštva otišao u mirovinu. Danas mi se to isplatilo – nastavlja čovjek koji je svih ovih godina vodio desetak reprezentativaca i reprezentativki, a danas su mu najveće uzdanice juniorka Marija Siladjev, Arifa Šerifović, Maša Berić i Snježana Pejčić. Sa Snježanom u kontinuitetu radi već 16 godina.    

   

Nogometaš i sudac

    – Svih tih godina bilo je jako lijepih uspjeha. Što je bilo najgore? Kada je Snježana 2005. godine za samo jedan krug ostala bez olimpijske kvote za Atenu. Bilo je to na Svjetskom kupu u Zagrebu. Bila je tada jako u šoku, ali ne toliko da se ostavi streljaštva. Uvijek je bila uporna, predana radu, svaki trening maksimalno odradi. Ima strijelaca koji pucaju samo da im prođe trening, ali ne i Snježana – govori Čusto, koji je svoju sportsku karijeru započeo kao – nogometaš. Igrao je nogomet za »Jedinstvo« iz Brčkog, po dolasku u Rijeku jedno vrijeme i za »Lokomotivu«, nakon čega se okušao kao nogometni sudac. A onda se jednog dana zatekao u – streljaštvu. 

    – Kolega Zoran Janić, koji danas vodi mlade kategorije u klubu, pozvao me da im se pridružim. Bio je tu i današnji dopredsjednik kluba Franjo Sedlaček. Nas trojica klub držimo već 33 godine. Prvo sam se školovao za instruktora, trenersku diplomu sam stekao na olimpijskoj akademiji, a 2011. godine sam u Finskoj stekao diplomu trenera s C licencom Svjetske streljačke federacije. Trebao bih ići na B licencu, ali nemam vremena. A ionako nikada nigdje neću otići, ostat ću vjeran svojem klubu i svojim strijelcima. Kod nas se stvorila jedna zdrava sredina, a to se vidi i na rezultatima. Prijatelji mi često kažu da sam promašio sport jer u streljaštvu nema novaca, ali da sada mogu vratiti vrijeme unatrag, sve bih isto napravio. Nikad o novcu nisam razmišljao, meni su najveća nagrada uspjesi koje moji strijelci postižu. I najsretniji sam čovjek na svijetu kada u novinama vidim njihove rezultate – zaključuje trener najbolje hrvatske strijelkinje, kojemu se nije lako bilo preseliti iz nekadašnje streljane »Lokomotive« u novi prostor u dvorani »3. maj«, koji »Lokomotiva« sada mora dijeliti s »Rječinom«, »3. majem«, GSK-om i Streljačkim klubom gluhih. 

    – To mi je zaista teško palo, jednostavno smo se navikli da imamo svoj prostor u kojem možemo raditi kada god kako i kome odgovara. Ovdje moramo tražiti ključ, najavljivati se, prilagođavati se. I zaista nije isto raditi kada si sam ili kada s još nekim u dvorani dijeliš prostor – zaključit će Čusto.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka