Dallas nije doživio da Luka Dončić u svojoj Mavericks eri donese NBA titulu u grad, ali je zato jedan drugi Luka, i to riječki, s jednim drugim Dallas Mavericksima osvojio titulu prvaka Sjedinjenih Američkih Država. Odnosno u prijevodu, NBA ligu u košarci u kolicima. Riječanin Luka Bukša je sa suigračima u finalu NWBA lige nadigrao WASA Marquette Eagles rezultatom 74:55 pritom zabivši 18 poena, a svojim odličnim partijama kroz sezonu je izabran i u najbolju petorku. Nakon triju odličnih godina u talijanskom klubu Briantea84, s kojim je osvojio dva naslova prvaka te dva Kupa Italije i jedan Superkup, za riječkog Luku je ovo ipak uspjeh karijere.

– Sigurno je najveći uspjeh jer je ovo drugačija razina. Titule u Italiji mi također puno znače, ali kao igrač sam se razvio i u Dallasu mi je uloga postala ozbiljnija. Nismo lagano dobili finale, iako rezultat to pokazuje. Na poluvremenu je bilo praktički izjednačeno pa smo u trećoj četvrtini pokazali da smo jači. Imao sam problema s prekršajima i nisam igrao pola prvog poluvremena, a onda sam ušao u trećoj dionici te smo napravili velik preokret. Kao ekipa smo dobili utakmicu – kaže 24-godišnji Luka Bukša, prisjećajući se kako njegova američka priča na početku nije bila niti blizu idealnoj kako sada izgleda.

REVANŠ ZA PORAZ

Naime, prvotni plan je bio da nastupa u koledž ligi za Sveučilište Teksas u Arlingtonu. No, planovi su se izjalovili i zapravo postali za njega još bolji.

– Nije mi bilo dopušteno igrati koledž ligu jer sam igrao profesionalno košarku u kolicima u Europi. Jako je bilo teško dogovoriti stvari s njima oko toga, puno je tu politike i subjektivnosti. Znali su da sam igrao za jako dobru ekipu u Italiji i mislili su da ne spadam u njihovu koledž diviziju. Morao sam zato odmah igrati za profesionalnu ekipu, iako je meni plan bio krenuti od koledž košarke. Očekivao sam drugačiji proces.

I u razgovoru za naš list na ljeto 2023. godine je kazao kako mu je želja osvojiti koledž ligu sa Sveučilištom Teksas. Srećom, Dallas je ubrzo počeo komunicirati s Riječaninom te je na svojoj drugoj godini studija krenuo igrati za profesionalnu NWBA momčad u najvišoj diviziji. Iste sezone je sa Dallasom došao do finala, ali su tada ostali bez titule nakon poraza baš od WASA Marquette Eaglesa.

– Nažalost, izgubili smo tada za četiri ili pet poena. Baš smo se mučili cijelu utakmicu, ali eto, ove godine smo im se revanširali za taj poraz. Kakva je liga u usporedbi s Europom? U Italiji sam uvijek imao osjećaj da su jake ekipe, ali individualno igrači nisu bili »vanzemaljci«. A ovdje, igramo protiv ekipe u kojoj individualno neki igrači, iskreno, i nisu na razini, ali drugi su takvi da se pitaš igraš li protiv Dražena Petrovića i Nikole Jokića. Igrali smo u polufinalu protiv New Yorka, a od 50 poena je 40 ubacio samo jedan igrač. Inače je liga organizirana turnirski, a što se tiče usporedbe s Italijom, nemamo previše treninga. Imamo tri ekipna treninga tjedno, ali zato u SAD-u igrači puno rade individualno. Uz ta tri treninga, odradim svaki tjedan i tri individualna.

NAJJAČI NA SVIJETU

Američka reprezentacija najjača je u svijetu u ovom sportu, dosad je 10 puta osvajala zlato na Paraolimpijskim igrama u muškoj konkurenciji, a četiri puta u ženskoj. Od Luke su više poena u finalu za Dallas zabili samo Fabian Romo i Brian Bell, obojica zlatni paraolimpijci.

– Bell ima zlato s posljednjih tri Paraolimpijskih igara, dok Romo ima jedno. Jedan suigrač igra i ragbi u kolicima što je za osobe s teškim invaliditetom. Hrvatska reprezentacija? Nažalost, nemamo takvu kvalitetu da izborimo Paraolimpijske igre. Lagano je SAD-u pronaći 11 košarkaša u kolicima na tih 330 milijuna stanovnika. Nama je to jako teško. Također, problem je i to što svi igrači moraju igrati negdje blizu Hrvatskoj pa da mogu doći na svake pripreme. Zbog toga se ja ne mogu niti odazvati.

Ne mogu se trenutno mjeriti reprezentacije, ali očekivano niti hrvatska i američka liga. Kostrena je ove sezone osvojila broncu u Prvoj hrvatskoj ligi košarke u kolicima, što je fantastičan uspjeh za klub kojemu bi godilo malo više financijske pomoći od lokalne zajednice.

– Rekao bih da je najveća razlika što se financija tiče u tome što u SAD-u ima puno neprofitnih organizacija koje pomažu osobama s invaliditetom, a samim time i parasportu. I ovdje si igrači moraju sami kupiti kolica, što je u Hrvatskoj najveći problem jer su kolica za košarku jako skupa. Ali, često klubovi pomažu i jednostavno je puno više sponzora koji nam olakšavaju bavljenje sportom. Meni osobno dosta pomažu suigrači koji rade za Per4max, tvrtku koja izrađuje kolica. Kada sam prvi put dolazio u SAD, razbila su mi se kolica tijekom leta iz Venecije do New Yorka krivicom American Airlinesa. Oni su mi onda morali financirati nova, ali mi ih je Per4max ubrzano napravio.

VELIKA RAZLIKA

Osobe koje koriste invalidska kolica i dan danas u Rijeci imaju poteškoća prilikom obavljanja svakodnevnih obveza. Sjedinjene Američke Države su po tom pitanju itekako naprednije.

– Osjetim veliku razliku. U SAD-u su mi čak jednom rekli da bez problema mogu tužiti javnu ili privatnu ustanovu ako nemaju rampu za kolica. Iz te izjave možeš shvatiti koliko im je bitno da su sve ustanove prilagođene i nama. Ovdje je samo bitno imati automobil i onda možeš ići gdje god hoćeš. Ne razmišljaš hoćeš li nešto moći, nego samo gdje je lift ili ulaz. U Rijeci infrastrukture nisu dobro pripremljene i moraš razmišljati deset koraka unaprijed. Na jednom vjenčanju su mi u zadnji trenutak rekli da postoji pet stepenica, ali da ćemo to nekako riješiti. I stvarno nije bio nikakav problem, ja mogu i prohodati tih pet stepenica, ali što da rade osobe koje ne mogu? Teško se osjećati integrirano u tim situacijama. Iako, Rijeka ima mnogo dobrih ljudi koji bi odmah uskočili. Infrastruktura nije napredna, ali osobe u Rijeci imaju toliko dobro srce da bi se rješenje našlo.

Spina bifida je Lukina dijagnoza, a zbog mnogobrojnih operacija je morao odustati od plivanja pa se 2019. godine krenuo baviti atletikom i košarkom. Zapravo je u paraatletici i imao prve uspjehe. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2019. je osvojio tri medalje.

– Mogu napraviti par koraka, ali operacije su dosta utjecale i na kosti i noge pa sam uglavnom uvijek u kolicima. Košarka mi je pružila otvaranje jednog svijeta jer mislim da je broj osoba s invaliditetom koje se time bave sigurno pet do deset puta veći od atletike. Masovnost dopušta više opcija koje su me dovele do Milana pa sada do Dallasa. Iako mi se atletika jako sviđala.

Socijalizacija

Parasportaši često ističu važnost sporta kao socijalizacije kod osoba s invaliditetom. Luka smatra kako je u sportu bitna integracija svih ljudi, bez obzira na invaliditet.

– Ono što me najviše zadržalo u košarci u kolicima nije bila sama košarka, nego upravo ta socijalizacija. U Kostreni sam se prvi put spojio s osobama s invaliditetom koje imaju drugačiji invaliditet od mene. Prije nego što sam igrao s njima, nisam mogao razumjeti da postoje ljudi koji ne mogu napraviti niti pet koraka. Shvatio sam da je onda moj posao isto tako naglasiti te prepreke koje možda ja mogu napraviti, ali znam da neki moji suigrači ne mogu. U Kostreni imamo Lukreciju Tomušić koja je uvijek nasmijana usprkos invaliditetu i mi ostali je samo možemo pratiti te pokušati biti na istoj razini. Zbog toga sam i za to da se integriraju osobe bez invaliditeta u košarku u kolicima. Bitno je shvatiti kakvi smo svi i kako je drugim osobama oko nas – zaključuje Luka Bukša.

AMERIČKA OVISNOST O AUTOMOBILIMA I BRZOJ HRANI

Luka od ljeta 2023. godine stanuje u Arlingtonu, gradu pola sata udaljenom od Dallasa. Ondje živi tipičan studentski život na kampusu Sveučilišta Teksas. Riječanin je odabrao studij ekonomije, dok mu je pravo sporedna grana.

– Uz košarku u kolicima sam u potpunosti fokusiran na studij. Najveće razlike što se tiče života su to što ovdje svugdje moraš ići automobilom. Nema šetnje Korzom ili slično. Sve se ide automobilom i parkira se najbliže moguće vratima. Ovisni su o automobilima i nažalost brzoj hrani. Kako kažu, vrijeme je novac. Oni nemaju vremena sami nešto skuhati, prošetati malo dalje da uživaju u prirodi. Fokusirani su jako na posao i mislim da u Hrvatskoj uspijevamo više uživati u svakodnevici. Moja budućnost? Sviđa mi se u SAD-u, ali ne mogu se vidjeti da radim tako cijeli život. Sada kada imam 20 i neku godinu, onda može. Ali nedostaju ti i obitelj i prijatelji. Svi moji su za Uskrs bili zajedno bez mene. Dvaput, triput je to OK. Ali više od toga ne bih volio.

ZAHVALAN LUKI DONČIĆU

Luka Dončić je u veljači prošle godine iz Dallasa prešao u Los Angeles Lakerse. Luka Bukša ga nije uspio upoznati, ali zbog Slovenca je njegovo ime ondje i danas među prepoznatljivijima.

– Naš klub je jednim dijelom povezan s NBA momčadi, ali s godinama sve manje. Išao sam na par utakmica i stvarno je odličan doživljaj. Gledao sam uživo i Nikolu Jokića. Volio bih upoznati Dončića jer znam da svako ljeto dolazi kod nas na Krk. Zahvalan sam mu jer nitko nema poteškoća izgovoriti moje ime, a s prezimenom se još uvijek borimo. U »normalnoj« košarci imaju Luku Dončića, a u košarci u kolicima Luku Bukšu. Svi me pitaju za njega kada mi čuju ime, pa im kažem da mi je susjed, ha, ha. Nismo si ni toliko daleko, ali volim svakakve fore bacati na taj račun.