Ubojiti Duvnjak još uvijek je samo onaj isti "mali Dule"

Već sada je postao dirigent hrvatske momčadi, naslijedivši palicu od virtuoza i maestra Ivana Balića. No, unatoč tome on je ostao isti skromni »mali Dule«, kako su ga prozvali stariji kolege iz reprezentacije 

OSIJEK » Vicevi na račun poraza francuske rukometne reprezentacije koji su se usred Španjolske smrzli na »minus sedam«, okupirali su Facebook. Jedan od njih kaže: Sin dolazi do tate i kaže »Tata, ja bih htio igrati kao Duvnjak«. Tata odgovara: »I Karabatić bi sine«. Na terenu dvorane Princa Filipa u Zaragozi u srijedu navečer gledali smo Đakovačke vezove. Ispred francuske zone »vezao« je Đakovčanin Duvnjak uz pomoć Vukovarca Bičanića i Požežanina možda i budućeg šogora Marka Kopljara.  

Blistava budućnost

Ono što se ovih dana u Španjolskoj događa mladiću koji će 1. lipnja ove godine napuniti 25 godina, davno su predvidjeli blistavu budućnost gotovo svi hrvatski rukometni stručnjaci. Da će jednoga dana postati ponajbolji svjetski rukometaš naslutio je kada je kadetsku reprezentaciju Hrvatske predvodio do naslova prvaka Europe, a u dresu matičnog »Đakova« s nepunih 18 godina postao najbolji strijelac Lige i debitirao u seniorskoj reprezentaciji. Bilo je to uoči Europskog prvenstva u Švicarskoj 2006., kada je ipak ostao ispod crte, ali vrijedno iskustvo koje mu je tada ponudio Lino Červar pomoći će mu u godinama koje dolaze. 

DUVNJAK U BROJKAMA   

Šut: 28/48 (58%) 

 6m: 2/2 

 9m: 12/27 

 Kontranapad: 6/6 

 Polukontre: 8/13 

 Asistencije: 24 

 Izgubljene lopte: 10 

 Ukradene lopte: 10 

 Blokovi: 4 

 Isključenja: 2 minute 

 Vrijeme provedeno  u igri: 4:17.31

  Već godinu potom debitirao je na velikom natjecanju, Na SP-u u Njemačkoj, u utakmici sa Španjolcima. U međuvremenu je Đakovo zamijenio Zagrebom, koji će mu očito postati trajno odredište, premda nikada neće zaboraviti odakle je došao. Svoju osnovnu školu u čijoj je dvorani, uz nadzor oca Ive, vrsnog rukometnog trenera i omiljenog profesora tjelesnog, ljeti trenirao podsjećajući u Đakovu na ranije bezbroj puta ispričanu šibensku priču. U međuvremenu su stigle i medalje, u reprezentativnoj majici zasad ima tri srebra i dvije bronce, nije se još popeo na najviše postolje, ali uvjereni smo da je to samo pitanje vremena. Možda i dana. Od 2009. na privremenom je radu u Hamburgu, gdje je tada ostvario najveći transfer u rukometnoj povijesti. Sve više se priča kako bi Hamburg uskoro mogao zamijeniti Parizom, nakon rušenja Francuza šeici sigurno neće štedjeti kako bi doveli Duvnjaka ispod Eiffelovog tornja.  

Tata Ivo

On bi svojim igrama mogao biti veći i od đakovačke katedrale i Eiffelovog tornja. Već sada je postao dirigent hrvatske momčadi, naslijedivši palicu od virtuoza i maestra Ivana Balića. No, unatoč tome on je ostao isti skromni »mali Dule«, kako su ga prozvali stariji kolege iz reprezentacije, kojima je posvetio i ovu veliku pobjedu nad Francuzima. 

  – Ovo je pobjeda za Dragu, Laca i sve ostale koji nisu s nama. Ne bih govorio o svojoj igri. Rukomet je kolektivni sport, a cijela je momčad odigrala fenomenalno – pričao je Domagoj Duvnjak nakon francuskog nokauta, kojem je otac Ivo na početku reprezentativne karijere dao vrijedan savjet. 

  – Kada ti fotografija izađe u novinama ti odradi dodatni trening – kaže profesor Duvnjak.

  »Sve je u obiteljskom odgoju«, komentirao je ovih dana jedan poznavatelj obitelji Duvnjak. I otac Ivo tako će jutro poslije velike sinove predstave otići u školu, odraditi »samo još jedan običan dan«, naučiti neke nove đakovačke klince zgrčku i raznošku, a danas, kada sin bude lovio finale Svjetskog prvenstva, vodit će školsku momčad na županijskom prvenstvu. 

  – To je Domagojeva, a ne moja priča, kaže tata Duvnjak. 

  I nadamo se da će trajati još dugo.

Ubojiti Duvnjak još uvijek je samo onaj isti “mali Dule”

Blistava budućnost

Tata Ivo