Mi smo žene različitih zanimanja i interesa, a sve nas povezuju dva zajednička interesa – glazba i putovanje. Mi smo u ovih 20 godina zadržale svoj put koji nije previše komercijalan, no to nas ne opterećuje
Ženska klapa Kastav ovog će petka, 6. lipnja, koncertom u Kastvu proslaviti dvadesetu godišnjicu kontinuiranog rada. Povod je to za razgovor s njezinim članicama i Sašom Matovinom koji je umjetnički voditelj Klape od 1995.
Današnji sastav klape u neizmijenjenom je sastavu od 2008. godine: Helena Labus Bačić, Slivia Zoretić, Damira Mohorovičić i Ivana Precetti Božičević, Snježana Ćiković, Irena Grdinić, Natali Vičić i Tanja Kalac te Adriana Senčić, Maja Stepančić i Đurđica Zoretić.
Zborska olimpijada
Kako ćete proslaviti 20. rođendan?
ĐURĐICA ZORETIĆ: Imat ćemo veliki koncert 6. lipnja u Kastvu, u sklopu otvaranja Kastavskog kulturnog leta, s početkom u 21 sat, , ulaz je besplatan. U srpnju putujemo u Rigu, na Zborsku olimpijadu. Osim toga, objavit ćemo novi CD, »Si naši vijaji«.
NATALI VIČIĆ: Gost na ovom koncertu bit će naš suradnik i prijatelj Mario Lipovšek Battifiaca, Alen Polić s Kaljinkama, muška klapa Kastav, klavijaturist Ivo Popeskić i sopci KUD-a Sveti Juraj iz Krasa Mateo Gržetić i Edi Salkanović.
Poznate ste po specifičnom repertoaru.
SAŠA MATOVINA: Repertoar je dosta neobičan za žensku klapu, pored klasičnog klapskog repertoara, radimo i na očuvanju glazbene baštine našega kraja. Kad smo krenuli na međunarodna gostovanja, zbog izazova i želje, ali i zbog propozicija, proširili smo repertoar na djela zborske literature koja su namijenjena za ženske zborove i ansamble. Taj će šarolik repertoar biti zabilježen na našem novom CD-u. Album će biti presjek ovih 20 godina i svega čime smo se bavili pripremajući se za domaća i strana gostovanja. Zato će se zvati »Svi naši vijaji«, odnosno sva naša putovanja, ne samo u doslovnom , već i izleti u umjetničkom smislu.
HELENA LABUS BAČIĆ: Ne smijemo zaboraviti ni suradnju s muškom klapom Kastav, s kojom izvodimo klapske obrade popularnih pjesama, te gospele. Imamo veliku sreću što nam obrade pjesama i aranžmane raspisuje naš maestro, pa je na nama samo da poželimo što bismo pjevale.
Nezaboravan osjećaj
Sudjelovale ste u brojnim natjecanjima. Možete li izdvojiti najdraže?
IRENA GRDINIĆ: Bili smo na Olimpijadi zborova u Bremenu 2004. Riječ je o iznimnom natjecanju, vrlo nalik sportskom. Olimpijada zborova okupila je 20 tisuća natjecatelja iz 85 zemalja svijeta koji se natječu u različitim disciplinama, odnosno kategorijama. Tamo smo dobili dva odličja, dvije srebrne medalje, a sama dodjela medalja jedan mi je od najimpresivnijih doživljaja u ovih 20 godina staža u klapi. Stajati na postolju, kad u masi ljudi predstavljate svoju zemlju i kada vas prozovu, diže se vaša zastava, svira državna himna, dodjeljuju vam medalju – to je izuzetan i nezaboravan osjećaj. Zborska olimpijada, ali i brojna druga natjecanja na kojima smo sudjelovali, najviše su me se dojmila zbog upoznavanja različitih ljudi i nacija, njihove glazbene baštine. Veliko je bogatstvo što danas imamo prijatelja u svim krajevima svijeta.
Ženska klapa Kastav u 20 godina djelovanja održala je ukupno 1.072 pokusa te 447 nastupa i samostalnih koncerata diljem Hrvatske, ali i daleko izvan njenih granica. Klapa je ostvarila 23 međunarodna gostovanja na kojima je provedeno ukupno 99 dana, a posjećeno je 11 zemalja na tri kontinenta svijeta. Prevalivši put od oko 64.000 km, što je nešto malo više od jednog i pol »leta« oko ekvatora, Klapa je boravila u Austriji, Brazilu, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Mađarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji i Španjolskoj.
Pljesak oduševljenja
IRENA GRDINIĆ: Mi smo žene različitih zanimanja i interesa, a sve nas povezuju dva zajednička interesa – glazba i putovanje. Upravo je ta različitost naših interesa zapravo bogatstvo. Zanimljivo je kako imamo prilično velik raspon godina članica, imamo i jednu studenticu, ali bez obzira na to, vrlo se dobro slažemo. Mi nismo dokone domaćice pa da, eto, imamo vremena i za malo druženja, već smo sve zaposlene, svaka ima karijeru i zanimanje, ali za pjesmu se uvijek nađe vremena.
ADRIANA SENČIĆ: Bez obitelji, muževa, mama, tata, to ne bi bilo moguće. Nas je tu 11, a u pozadini je još 20 ljudi koji nas podupiru, koji ne njurgaju.
DAMIRA MOHOROVIČIĆ: Nastupale smo posvuda, od velikih svjetskih koncertnih dvorana i najveće hrvatske – dvorane Lisinski, pa do vinograda u Istri i paleta u Rubešima. Mi smo u ovih 20 godina zadržale svoj put koji nije previše komercijalan, međutim to nas ne opterećuje. Pod Sašinom palicom održavamo klapski zvuk koji u Hrvatskoj možda trenutno nije pretjerano popularan, ali je priznat u svijetu. Zbog toga su naša putovanja zanimljiva i posebno vrijedna, u tim smo trenucima ambasadori kulturne tradicije i glazbene baštine naše zemlje.
SAŠA MATOVINA: Na repertoaru imamo ono što karakterizira klapu u iskonskom smislu, a to je a capella pjevanje, te ono što je također na popisu nematerijalne baštine UNESCO-a, a to je pjevanje i sviranje u istarskoj ljestvici. Radimo na očuvanju izvorne glazbene baštine i novi CD bit će naš doprinos tome. Ne smijemo zaboraviti spomenuti ni koncert »Iskre vremena« muške i ženske klape Kastav održan 2004. u riječkom HNK-u koji je imao velik humanitarni značaj, još i danas se koristi soba za multisenzornu stimulaciju koju smo opremili u Centru za rehabilitaciju Rijeka. Taj smo koncert ponovili i u Lisinskom, Puli i Opatiji, a na koncertu je ostvarena suradnja s Riječkim komornim orkestrom. Bio je to vrlo neobičan spoj, progresivan za ono vrijeme, a live album koji je snimljen na tom koncertu do danas je jedini snimljeni CD s takvim zvukom.
Kako vas doživljavaju u drugim državama?
SNJEŽANA ĆIKOVIĆ: Prava umjetnost nema granica. Pjevale smo i na mjestima na kojima smo se zatekle tijekom razgledavanja gradova u kojima smo nastupale. Tako smo u momentu nadahnuća pjevale u podzemnoj željeznici u Ateni, u avionu, na Empire State Buildingu, Eiffelovom tornju, u Sagradi Familiji, na Trgu Wall Streeta, na Copacabani… Gdje god smo pjevale, uvijek nas je pratio pljesak oduševljenja.
TANJA KALAC: Mi smo i ovogodišnje apsolutne pobjednice Festivala klapa Istre i Kvarnera, a osvojile smo još mnoštvo nagrada, 4 zlatne, 6 srebrnih i 3 brončane medalje na raznim međunarodnim natjecanjima, a od domaćih festivala najveći uspjeh bio nam je u dva navrata osvajanje brončanog štita na festivalu klapa u Omišu.
Silvija, vi ste najmlađa među »curama«, kako je vama?
SILVIA ZORETIĆ: Da, ja sam puno mlađa od svih, u klapi sam od 2008. Kako u klapi pjeva moja mama, pratila sam je još kao dijete i znala sam sve pjesme napamet, kako ženske, tako i muške klape. Iako mi se mnogi čude što pjevam u klapi, jer pjevam s mamom i jer sam inače u rocku i jazzu, meni je baš lijepo. U klapi vlada jako dobra atmosfera, dobro smo društvo, što je vrlo važno. Klapa nam svima predstavlja izvrstan ispušni ventil i punjač baterija.
Umjetnički voditelj ženske klape Kastav od 1995. godine je Saša Matovina. Svoj dio u njen opstanak uložilo je i 20 bivših članica: Brigita Baričević, Ariana Bossi, Katja Budimčić, Aleksandra Jamberek Monjac, Marijana Kalčić, Sandra Kinkela Košuta, Mirjana Klarin, Ana Marija Knego, Mirjana Kos Nalis, Marina Košta, Martina Lučić, Martina Lukšić, Asja Magaš, Željka Mitrić, Kristina Radovčić, Natali Sergo, Sandra Skorić, Sandra Stanić, Zrinka Tolić i Radmila Zaletel.
Ništa bez Saše
HELENA LABUS BAČIĆ: Ponoviti nešto poput »Iskri vremena«, napraviti suradnju s još jednim zborom, ili više njih, i nastaviti putovati.
IRENA GRDINIĆ: Za sva ta putovanja moramo zahvaliti brojnim ljudima, sponzorima koje je sve teže naći. Svakako želimo zahvaliti Gradu Kastvu koji je od početka s nama, financira dobar dio našeg djelovanja, gradonačelniku Ivici Lukanoviću koji je bio prijatelj klape i prije nego je postao prvi čovjek Kastva, PGŽ-u i Ministarstvu kulture. Također, ni jednog od naših projekata ne bi bilo bez Saše, mi nismo inicijatorice nego tek sljedbenice. On predlaže, daje ideje, a mi smo one koje kažu – sviđa nam se ili ne. Imamo privilegiran tretman u odnosu na mnoge druge klape i to treba istaknuti.
SAŠA MATOVINA: Ja sam kriv za trzavice na probama jer imam prevelike zahtjeve, ali cure su toliko nadarene i sposobne da na svaki zadatak dobro odgovore i onda često dođem u nepriliku da imam još veći motiv za daljnji rad, nove aranžmane, projekte…
