Priča je začinjena dobrom dozom duhovitih referenci na suvremena zbivanja u Hrvatskoj – od zdravstvenog odgoja do borbe seksualnih manjina za veća prava
ZAGREB Razumljiva je skepsa onih koji su bili sumnjičavi prema ideji da Ladislav Prežigalo, gradski političar, ekonomist s pjesničkim ambicijama može značajnije doprinijeti domaćoj scenskoj umjetnosti, i to još kroz formu mjuzikla. No, preksinoćnja praizvedba glazbene komedije »Crna kuća« raspršila je skepsu: kao što je produkcijski tim mjuzikla entuzijastično i najavljivao, dobili smo zabavno, na mahove urnebesno scensko djelo, dinamično i vizualno moćno.
Oslonjena na Prežigalovu reinterpretaciju zagrebačke legende o gričkim vješticama, priča je začinjena dobrom dozom duhovitih referenci na suvremena zbivanja u Hrvatskoj – od zdravstvenog odgoja do borbe seksualnih manjina za veća prava, a buja i aluzijama na bespuća suvremene popkulturne zbiljnosti, satirom i ironijom kojoj su podvrgnute i »teže« teme poput seksualne nastranosti crkvenih velikodostojnika, emancipacija žena ili borba za socijalna prava radnika. Pasionirani poznavatelj zagrebačke povijest, Prežigalo je obradio sukob između Kaptola i Griča u 16. stoljeću, koji se odvija u vrijeme kad kaptolskog biskupa Stjepana otmu Turci i za njega traže otkupninu. To je za biskupa Hudog, kojeg tumači Damir Kedžo, sjajna prigoda da prisvoji vlast za kojom je, u sjeni omiljenog biskupa Stjepana, godinama vapio. Ovi su događaji samo kulisa, dok su u fokusu tri djevojke: dvije vrckave gričke tinejdžerice koje tumače Antonija Barišić i Dunja Fajdić – u predstavi ih raskalašeni stanovnici Kaptola dočekuju malo promijenjenim pokličem Leta 3 »Gričke pičke!« – i junakinja Rosa koju utjelovljuje Marija Kolb, nadmoćno inteligentna i sarkastična djevojka obdarena sposobnošću da vidi budućnost, što je također izvor mnogih smiješnih trenutaka u ovom dvosatnom mjuziklu. Te će tri djevojke vlastohlepni, sebeljubivi biskup Hudi osuditi na smrt na lomači.
Ono što je u ovom mjuziklu divno, dobra je energija koja se s pozornice kao virus raširila po dupkom ispunjenoj dvorani Studentskog centra: publika je u petak salvama smijeha pratila svaku suptilnu, lukavo tempiranu duhovitost u dijalozima, kao i one grublje šale koje mjuziklu daju »štih« pučke komedije. Nekima će zasmetati pokoji izlizani vic – poput replike mesara da nema svinjsku glavu nego se samo »tako češlja« – i obilje skarednih pošalica o seksu, mokraći, pijančevanju, no većina će ipak cijeniti to što je mjuzikl dosljedan u svome odmaku od svake pretencioznosti i što ni u kojem trenutku ne obećava više od dinamične, punokrvne zabave. Zbog toga se čini izglednim da će ovaj originalni hrvatski mjuzikl ostvariti i inozemni uspjeh. Navodno iz Japana i SAD-a već postoji interes za njim.U ovome novom projektu nezavisne producentske kuće B Glad produkcija, koja je stajala i iza popularnog »Footlosea«, glazbu potpisuje Darko Hajsek: glazbene točke variraju od energičnih rock ritmova do pop pjesmuljaka koji zvuče kao uspješnice s Narodnog radija, no te padove spašava redatelj i koreograf Igor Barberić koji je i na te dosadnije dionice uspio nakalemiti svježe, zabavne plesne točke, od cabareta do indijskih plesova, koje ponegdje neočekivano, a uspjelo, skreću u domaći folklor.Uz Hrvoja Foretića koji suvereno pjeva najpoželjnijega kaptolskog neženju, svijetla točka mjuzikla je Damir Kedžo, član nekadašnjeg prvog boy benda Saša, Tin & Kedžo, koji tumači antijunaka, biskupa Hudog. Kedžo se nakon iskustva s reality showom posvetio pjevanju: pohađao je jazz akademiju u Klagenfurtu, a ovo mu je prvo glumačko iskustvo. Kedžo je u predstavi dobio mali ironični podsjetnik na ranija razdoblja pjevačke karijere: prepirući se s vješticom Rosom, u jednom joj je trenutku otpjevao stih »Bla, bla, bla, pričaš bez veze«, a publika je oduševljenim pljeskom pokazala da je prepoznala da je taj stih preuzet iz najpoznatijeg uratka njegova boy benda, pjesme »365«.
