Japanski bend Mono: Umjetnost može pomoći u stvaranju boljeg svijeta

Stvaram glazbu koja me spašava, ali mi istovremeno omogućava da tražim smisao života. Nadam se da drugim ljudima uspijevam pružiti snagu da nastave živjeti 

RIJEKA » Jedan od headlinera drugog Impulse Festivala što će se u Rijeci održavati od danas do nedjelje, bit će i japanska post-rock institucija Mono koja u Palachu nastupa u srijedu. Na prvom nastupu u Rijeci promovirat će dva studijska EP-a »The Last Dawn« i »Rays of Darkness« objavljene krajem prošle godine. Njihovi su live nastupi intenzivni, intimni i izrazito emotivni, a za riječki koncert pripremaju kombinaciju starih i novih pjesama. 

 Nova nada i snaga

– Mračne i agresivne pjesme stvorit će još agresivnije okruženje, a nježne pjesme pune nade i svjetla bit će ljepše nego ikad. Mislim da će naši nastupi u svim aspektima biti puno širi od onih na prethodnoj turneji. Veselimo se povratku u Hrvatsku i drago nam je što ćemo ponovo vidjeti tamošnju publiku, kaže Takaakira »Taka« Goto, autor pjesama, gitarist i frontmen benda. 

  Govoreći o glazbenom stilu grupe Goto kaže kako je glazba iznimno poseban dar koji je glazbenicima dan kako bi njome ispričali ono što se ne može jednostavno opisati riječima. 

  – Možda će zvučati arogantno, ali kao skladatelj stvaram glazbu koja me spašava, ali mi istovremeno omogućava da razmišljam i tražim smisao života. Nadam se da drugim ljudima širom svijeta uspjevam pružiti snagu da nastave živjeti. Ako bih mogao posuditi Beethovenove riječi, rekao bih da je glazba nešto što može zapaliti vatru u srcima muškaraca i izmamiti suze u očima žena, i obrnuto, naravno. Nakon što doživiš fantastičan film, knjigu ili umjetnost, dobivaš moć koja ti omogućava ta vidiš i osjetiš nove vrijednosti u životu koje do tada nisi zamjećivao, dodaje Goto.  

Život kroz glazbu

Grupa Mono postoji od 1999. U proteklih petnaest godina svake su godine zajedno obišli svijet, odrastajući i pretvarajući se iz djece u odrasle osobe. 

  – Sve što smo vidjeli bilo je svježe, novo, sve što smo činili bila je pustolovina u kojoj smo se stalno suočavali s nepoznatim, uzbudljivim… Čitav proces bio je poput učenja bitnih životnih lekcija kroz glazbu i putovanja. Uvjereni smo da sva ta iskustva čine našu glazbu. Naš je posao stvoriti most do naše glazbe, a zbog svih ljudi, kolega, prijatelja i obožavatelja diljem svijeta koje smo upoznali tijekom godina, možemo nastaviti raditi ono što smo radili do sada, ističe Goto.   Mono će u Rijeci predstaviti zadnja dva studijska albuma. 

  – Glavne ljudske emocije podijeljene su na pozitivne i negativne, recimo da im je početni odnos 50:50. Ako imamo samo 1 posto više pozitivnih emocija, sve će nas početi voditi prema svjetlu. Da to objasnim jednostavnije – za »The Last Dawn«, u minimalističkom pristupu, želio sam poručiti da ćemo bez obzira na trenutnu situaciju i emocije, onda kada prihvatimo sve onakvim kakvo jest i pronađemo više pozitivnosti, biti u mogućnosti prevladati svu silnu negativnost.

S druge strane, na »Rays of Darkness« želio sam izraziti misao da će se ako imamo samo 1 posto više negativnih emocija ili misli u sebi, kaos proširiti i povući nas u tamu bez da to zamijetimo. Počeo sam razmišljati kako i kad je sve poremećeno, postoji nešto što je uvijek sređeno. Ta dva albuma na kraju predstavljaju kontrapunkte u životu. Svjetlost i tamu, nadu i beznađe, ljubav i gubitak, emocije koje se ne mogu izraziti, bol koju ne možeš pretvoriti u riječi, sreću koji ne možeš jednostavno izmjeriti, objasnio je frontmen benda.  

Dinosaur bez kičme

Na ovim dvama albumima Mono je prvotno želio zabilježiti glazbu koja će biti originalna, simfonična i produhovljena, poput Beethovenove glazbe, ali s električnim gitarama. 

  – Tijekom američke turneje na, počeli smo imati osjećaj da naš zvuk zvuči poput dinosaura bez kičme, u odnosu na naš stariji zvuk. Simfonijska glazba je svakako glasna, sanjiva, no u usporedbi s rock glazbom nešto joj nedostaje, poput pritiska i destrukcije koju ona može donijeti. Mi smo izvorno započeli kao četveročlani bend i iako su se naše sumnje pojavile mnogo ranije, doživljavali smo ih kao rizik koji je potreban prilikom stvaranja nečeg novog.

Sa svim novim nastupima bili smo sve sigurniji da su naši osjećaji ispravni. Povratak korijenima bio je lak, ali nismo željeli ponovo raditi nešto što smo već napravili. Puno sam razmišljao o tome. Trebao sam pronaći novu metodu koja bi mi omogućila da izrazim svoje trenutne emocije i vjerovao sam da će nam to omogućiti da vidimo novi svijet, dodao je Goto.  

Pjesme kao lijek

»The Last Dawn« i »Rays of Darkness« jednostavno su morala biti dva albuma, zato što su to dvije strane snažnih emocija koje se lome u autoru pjesama, potpune tame i nade. 

  – Tama nije imala veze s tugom, već više s ljutnjom i patnjom, poput beskrajnog razočaranja ili nekontroliranog očaja. Iz tih osjećaja počeo sam stvarati materijal za novi album. No kada počnete stvarati glazbu na temelju svojih osjećaja, vaš svakodnevni život najednom postaje mnogo mračniji i depresivniji. Čak i kad sam već izašao iz studija, moji su osjećaji bili buntovni, gotovo kao da sam prodao dušu vragu. Istovremeno sam počeo skladati više drugih pjesama različitog stila, ne nužno za Mono, već samo kako bih oslobodio emocije iz sebe. Počeo mi se mijenjati i način života. Prije sam gotovo uvijek skladao pjesme kasno navečer, a sada sam ih počeo pisati rano ujutro ili poslijepodne.

Te su nove pjesme postale poput lijeka za mene, omogućile su mi da preživim svakodnevni život. U to vrijeme nisam imao namjeru objaviti dva albuma istovremeno, no kako je vrijeme prolazilo, počeo sam prihvaćati pjesme koje sam napisao kad sam bio u toj lošoj fazi, pjesme koje predstavljaju moju mračnu stranu, pjesme kojima se neko vrijeme nisam želio približiti. Onda sam počeo razmišljati o tome da sve te pjesme stavim na jedan album, ali mi se ta ideja nije činila dobrom. »The Last Dawn« je album suprotan albumu »Rays of Darkness«. To je u biti album o bijegu iz tame i traženju svjetla. Barem za mene. Zato smo odlučili objaviti pjesme kao dva albuma, objasnio je. 

  »Rays of Darkness« prvi je album grupe Mono u 15 godina na kojem nema orkestralnih instumenata. 

  – Ovog puta kaotične smo stvari željeli ostaviti kaotičnima koliko god je to moguće, a pozitivne učiniti što je moguće pozitivnijima. Postepeno smo počeli prihvaćati kaos kao red/misli omotane u negativnost, odnosno tamu. Stvarno smo to željeli prenijeti svijetu kroz umjetnost. Onda smo odlučili da ne želimo koristiti puno orkestralnih dijelova niti žičanih instrumenata koje smo dugo koristili. Na kraju smo uključili samo mali kvartet u »The Last Dawn« jer smo se željeli vratiti prvobitnom pristupu i izraziti sve što imamo kao četveročlani bend. Također smo željeli proširiti mogućnosti gitarističke glazbe i stvoriti snažan zvuk kakav smo nekad imali, objasnio je Goto.  

Oda radosti

Mono inspiraciju za glazbu pronalazi u različitim izvorima, a kao uzore Goto navodi dobre knjige, odlične filmove, najbolje prijatelje, putovanja, Beethovena, Jimija Hendrixa, Ennija Morriconea i još mnogo toga. O tome što nam žele poručiti svojom instrumentalnom glazbom kaže: 

  – Na ruci imam tetovažu na kojoj piše: Ode To Joy. Oda radosti, iz Beethovenove Simfonije br. 9. To je tema mojeg života, a postala je i temelj moje glazbe. Vjerujem da postoji umjetnost koja može pomoći u stvaranju boljeg svijeta. U našim kratkim životima želim podijeliti svoju glazbu sa što više ljudi diljem svijeta. Mislim da smo kao ljudska bića stvoreni da pomažemo jedni drugima, da volimo jedni druge i cijenimo vrijednosti naših života.