»Born in the U.S.A.« učinio je Springsteena megazvijezdom, ponajprije stoga što su ga iznimno radiofonične pjesme predstavile najširem mogućem krugu slušatelja, pretvorivši ga u izvođača neupitne umjetničke i komercijalne kvalitete
U nizu odličnih albuma zbog kojih 1984. godina nosi naziv godina velikih albuma, jedan od najkvalitetnijih i komercijalno najuspješnijih bio je »Born in the U.S.A.« Brucea Springsteena. Iako je i prije pojave te sjajne ploče Boss bio velika svjetska rock zvijezda, »Born in the U.S.A.« učinio ga je megazvijezdom, ponajprije stoga što su ga iznimno radiofonične pjesme predstavile najširem mogućem krugu slušatelja, pretvorivši ga u izvođača neupitne umjetničke i komercijalne kvalitete. Svjedoče o tome i brojke – uz to što je završio na prvim mjestima najvećih svjetskih tržišta, album je na prvom mjestu u SAD-u bio 7, a na drugom 21 tjedan! Prodan je do danas u 30 milijuna primjeraka, a od dvanaest na albumu objavljenih pjesama, njih čak sedam plasirano je kao singl i svih je sedam ušlo u američki top 10 čime je izjednačen rekord Michaela Jacksona i albuma »Thriller«!
Blockbuster hitovi
Korijeni gotovo svih pjesama albuma vezani su uz 1982. godinu i stvaranje prethodnog Bossova albuma, briljantnog akustičnog bisera »Nebraska«. Naime, još 1981. američki režiser Paul Schrader zamolio je Springsteena da napiše pjesmu za njegov film »Born in the U.S.A.« (pojavit će se tek 1987. godine i to pod nazivom »Light of the Day«), a Boss je odgovorio pjesmom koju je nazvao »Vietnam« i koja je trebala biti objavljena na albumu »Nebraska«. No, budući da se zbog pozitivne i poletne atmosfere nije uklapala u mračnu i melankoličnu »Nebrasku«, Springsteen je odustao od njenog stavljanja na taj album, a iz istog razloga nije na to akustičko remek-djelo – na svu sreću – smjestio i nekoliko drugih te 1982. godine nastalih pjesama: »Cover Me«, »I’m on Fire«, »Born in the U.S.A.«, »Darlington County«, »Working on the Highway«, »Glory Days«, »Downbound Train« i »I’m Goin’ Down«. Drugim riječima, već sredinom te 1982. godine čak osam od 12 pjesama budućeg megauspješnog albuma bilo je gotovo! Kad je u svibnju 1983. napravio još i »My Hometown« te »No Surrender« i »Bobby Jean« moglo se krenuti u snimanje sa završnom pjesmom »Dancing in the Dark« što je u ožujku 1984. nastala na inzistiranje producenta Jona Landaua koji je, iako je bio oduševljen već snimljenim pjesmama, tvrdio kako još treba blockbuster hit, a »Dancing in the Dark« zaista će to i postati, iako ju je Springsteen napravio preko volje!
Album za praznik
Sedmi studijski Springsteenov album objavljen je 4. srpnja 1984. godine, na američki nacionalni praznik, a za euforiju koja će trajati cijele te i sljedeće godine nije puno trebalo, pogotovo u Americi gdje je album praćen velikom turnejom koja je potvrdila status Springsteena kao vodeće američke rock zvijezde. Munjevit uspjeh nije bio čudan s obzirom na kvalitetu pjesama zabilježenih na albumu, a veliku su ulogu pri tome odigrale na početku dvije najeksponiranije pjesme – uvodni singl »Dancing in the Dark«, te naslovna pjesma albuma koja je izazivala različite reakcije. Naime, kroz tekst koji iznosi gorku životnu priču vijetnamskog veterana, Springsteen je istodobno iznio i ljubav i kritiku prema svojoj domovini, oslikavši jednostavnim stihovima svu veličinu i bijedu američkog sna. U ime ljubavi prema domovini njegov junak odlazi u rat, da bi ubrzo u Vijetnamu shvatio kakav je to rat, a ogorčenost raste po povratku u domovinu kad se suočava s problemima, siromaštvom i nezaposlenošću.
Čuvena naslovnica albuma djelo je poznate fotografkinje Annie Leibovitz, a sve kontroverze oko toga izruguje li se Boss američkoj zastavi – budući da izgleda kao da po njoj urinira – prekinuo je sam Springsteen, rekavši kako mu to nije bilo ni u primisli.
– Željeli smo zastavu kao pozadinu i napravili puno fotografija. Efektnija od svih na kojima se vidjelo moje lice bila je ona na kojoj se vide moja leđa i guzica, pa smo nju odabrali, rekao je Springsteen o naslovnici koja je zaštitni znak osamdesetih.
Himnični ton pjesme idealan za stadionski rock, snažan i pamtljiv refren te prateći videospot u kojem je stalno lepršala američka zastava, zaslužni su za val domoljublja koji je pratio ovu pjesmu koja je, što je veličina Springsteena kao autora, vrlo kritički nastrojena prema SAD-u! Pomalo sličnu priču, bar u osnovnom tonu, nudila je na radiovalovima sveprisutna »Dancing in the Dark« u kojoj Boss oslikava od života i svakodnevnih muka već pomalo umornog čovjeka koji u ljubavi traži onu posljednju iskru koja bi ga motivirala da promijeni način života. Koristeći u toj pjesmi sintesajzer više no ikada, Boss je odgovorio zvuku svoga doba, zbog čega je pjesma bila veliki hit, kao i video koji je režirao Brian De Palma i u kojem Springsteen na koncertu iz publike na pozornicu podiže mladu glumicu Courteney Cox kojoj je taj spot bitno pomogao u razvoju karijere.
Pravo bogatstvo
Uz ovako dvije jake pjesme lakše je bilo pobuditi zanimanje za album koji je i u ostalim pjesmama nudio pravo malo bogatstvo. Tako na A strani nakon naslovne slušamo još jedan veliki radijski hit, efektni disco rock »Cover Me«, pjesmu koju je Boss napisao za Donnu Summer, ali je shvativši da je dobra ipak odlučio na svom albumu otpjevati ovu priču o ljubavi kao utočištu u svijetu kojeg ne voli. Slijedi potom »Darlington County«, tipični Bossov čvrsti heartland rock u kojem se veliča američka provincija, prijateljstvo i dugonoćna zabava uz piće, djevojke i rock and roll. U istom razigranom rock stilu, puno bliže klasičnom rock and rollu, je »Working On the Highway« s pričom o mladom radniku koji s maloljetnom djevojkom bježi prema Floridi i kratko uživa dok ga ne pronađu njena braća, a sudac kazni zbog odnosa s maloljetnicom. Nakon ove dvije relaksirajuće i pomalo duhovite Springsteen se s dojmljivom i »a la Nebraska« mračnom »Downbound Train« vraća gubitničkom raspoloženju oslikanom u priči o radniku koji nakon raskida ljubavne veze nikako ne uspijeva naći nekadašnji mir i sreću. Za kraj A strane Springsteen ostavlja erotikom nabijenu »I’m on Fire« u kojoj uz diskretnu i tihu glazbu pjevajući o čežnji za nedostižnom mu djevojkom ostvaruje jedan od najboljih trenutaka izuzetno dobrog albuma.
Himna buntovništva
B strana ploče počinje najbržom pjesmom albuma, razigranom himnom mladosti i buntovništva, temom »No Surrender« kroz koju oslikava sjećanja na zajedničko rock glazbom obojeno odrastanje uz svog prijatelja, gitarista Stevea Van Zandta koji je nakon te ploče najavio odlazak iz pratećeg E Street Banda što je Springsteena jako pogodilo. U istom tom ritmu prisjećanja zajedničke mladosti je i poletna heartland rock himna »Bobby Jean« u kojoj se idealno spajaju nostalgija i rock. da bi se potom u »I’m Going Down« iznova sve vratilo u vode klasičnog rock and rolla uz pomalo gorku priču o laganom nestajanju jedne ljubavi. Pitka, plesna i pjevna »Glory Days« bila je veliki hit zbog tipično američke priče o dečku koji je u doba srednje škole bio velika zvijezda, a sad noći provodi opijajući se u mjesnom baru i pričajući o danima slave. Za kraj Springsteen ostavlja smirujuću i njemu osobno vrlo bitnu »My Hometown«, posvećenu njegovu ocu, u kojoj se prisjeća djetinjstva i rasnih sukoba u rodnom Freeholdu, gradiću nedaleko od New Yerseyja.
Američki san
Ogroman uspjeh koji je uslijedio po objavljivanju ovog albuma imao je i svoje loše strane. Naime, ne samo da je E Street Band napustio Steve Van Zandt, već je suradnju s njima u potpunosti prekinuo i sam Boss što je, pokazat će budućnost, dovelo do krize koja je trajala sve do 2002. godine kad su iznova počeli surađivati na albumu »The Rising«. Tako je »Born in the U.S.A.« postao zadnji u nizu velikih albuma prvog dijela karijere Brucea Springsteena, idealno zaključivši njegovu rock verziju priče o američkom snu započetu divnim »Born to Ruin« i zaključenom megauspješnim »Born in the U.S.A.« Za glazbenu kritiku ovaj album danas predstavlja »zvuk desetljeća« pa želite li prisjetiti se kako je rock zvučao osamdesetih, »Born in the U.S.A.« najbolji je mogući izbor.
