Iako je jedno od poglavlja filma  »Potpuno novi zavjet« Jacoa Van Dormaela koji je označio autorov povratak matičnoj belgijskoj kinematografiji, nazvano »Evanđelje po Aurelie« (prethodni komad »Mr. Nobody« snimio je u Hollywoodu s Jaredom Letom), film bi se mogao preimenovati u »Evanđelje po Amelie«. Porculansko lice Aurelie jedno je od šest novih apostola koji se pridružuju već postojećoj dvanaestorici na Da Vincijevoj »Posljednjoj večeri«, čija kopija krasi dnevni boravak male Ea. Djevojčica živi u briselskom »white trash« kvartu s nasilnim ocem (Benoit Poelvoorde) i majkom pretvorenom u nešto poput zombija.

Ako otac ne bulji u TV ekran na kojem se prema njegovoj zapovijedi ne smije gledati ništa izuzev sporta, povlači se u svoju jazbinu načičkanu brojnim ladicama, gdje na svom kompjutoru kroji ljudske sudbine, upregnuvši vlastiti cinizam, svjestan da bez obzira koji red na šalteru ili u crkvenoj menzi odabereš, on je uvijek onaj sporiji. On je ni manje ni više nego Bog. Ali Ea će se pobuniti protiv njegove tiranije bijegom kroz bubanj od vešmašine i napisati novi Novi zavjet uz pomoć klošara Sv. Petra, komunicirajući s oživjelom Kristovom figuricom. Voli je zvati J. C. (Jesus Christ) jer joj je to više cool.

Među njenim novim apostolima čije sudbine autor podastire u formi kraćih anegdotalnih poglavlja/vinjeta, tu je serijski snajperist koji voli sprovode; jedan usamljeni muškarac koji posjećuje erotske klubove; jedan bolesni dječak koji bi htio biti djevojčica i jedna nezadovoljna supruga (Catherine Deneuve) koja dijeli bračni krevet s gorilom (aluzije na Oshimin komad »Max mon amour« s Charlotte Rampling više su nego evidentne).

No provjereni ikonoklast i pseudo-demijurg Van Dormael očito je najsretniji dok se može poigravati s formom i ne pokušava se previše udaljiti od didaktične ilustracije, pri čemu mu nedostaje anarhoidni nerv Kevina Smitha (»Dogma«) i rafinirani urnebes Michela Gondryja. To ne znači da nas ponekad nije u stanju iznenaditi finom dosjetkom, poput one s pankerom kao jednom od individua kojima je Ea poslala SMS poruku s točnim datumom njihove smrti.

Ipak, kako film odmiče, sve te slike koje vole koketirati s digitalnim kičem, počinju nas daviti. Ne, Bog ne živi u Bruxellesu, kako nam to pokušava dokazati Van Dormael. On je u autorovu prosedeu tek beskorisna i nedovoljno blasfemična kreatura. Jer, ako zločesti Bog u završnici biva za kaznu deportiran u Uzbekistan, ni njegov raniji kvart koji priziva briselski Molenbeek, baš mu nije bio bolja opcija.

Bilo kako bilo, barem nas je Sv. Petar naučio da ne konzumiramo previše fishburgere jer se pripremaju od ustajalog mesa nasukanih kitova. No poput Jeunetove »Amelie«, oživjeli cvjetni dezeni s kičaste čestitke prekrit će nebo nad belgijskom plažom. I život opet postaje nekako ljepši.