Talijanska drama

SANDRO DAMIANI O svom viđenju problema u Talijanskoj drami HNK-a Ivana pl. Zajca

Kim Cuculić

Sandro Damiani  / snimio S. JEŽINA

Sandro Damiani / snimio S. JEŽINA

Marin Blažević jednostavno minira kredibilitet TD-a, poglavito u Italiji, kako bi Talijanska drama ostala djelovati samo u Rijeci i ponešto u Istri. Tu i tamo dopušta da se ide u neku koprodukciju, ali onako »šminkerski«



Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca nedavno je doživjela promjenu: novi ravnatelj je Giulio Settimo, koji je odabir intendanta Marina Blaževića, dok je Talijanska unija predložila Sandra Damianija, prijašnjeg dugogodišnjeg ravnatelja Talijanske drame i savjetnika bivše ravnateljice TD-a Rosanne Bubole. Kao dobar poznavatelj rada TD-a i pripadnik talijanske nacionalne zajednice, Damiani je za naš list odlučio progovoriti o svom viđenju situacije u Talijanskoj drami. Sandro Damiani upozorava da će, ako gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel ne zatraži razgovor s vodećim ljudima Talijanske unije Furiom Radinom i Maurizijem Tremulom, tijekom ovog mjeseca u Rimu sazvati konferenciju za novinare kako bi se našlo rješenje oko »slučaja Talijanska drama«.


– Odlazim u Rim, gdje me već nekoliko poznatih talijanskih kazalištaraca, kazališnih novinara i kritičara, te dva talijanska europarlamentarca čekaju za konferenciju za novinare. Spomenuo sam riječkog gradonačelnika, a ne intendanta, zato što se ovaj slučaj više ne tiče odnosa HNK-a Ivana pl. Zajca prema TD-u, nego Grada Rijeke prema talijanskoj manjini i njenoj najvažnijoj umjetničko-kulturnoj instituciji. Dakle problem je ukidanje (što je počelo s Mani Gotovac, donekle stalo s Nadom Matošević te opet krenulo s Oliverom Frljićem i danas Marinom Blaževićem) umjetničke, repertoarne i financijske autonomije TD-a. Jednom riječju, anuliranja prava talijanske manjine. Rijeka bi bila »grad multikulturalnosti«. Buduća kulturna prijestolnica Europe? Nemojmo se šaliti. Ovim potezom, dakako ako ga gradonačelnik podržava, Obersnel i Blažević mogu slobodno potpisati Markićkin referendum protiv manjina.


Intendantovo ne


Koji su vam argumenti za ovakve tvrdnje?




– Treba znati da je prije tri godine tadašnja ravnateljica TD-a Leonora Surian, na moj savjet i nakon mojih susreta i razgovora s potencijalnim partnerima, stavila na repertoar uprizorenje Krležine »Barake 5b«, u koprodukciji s firentinskim kazalištem Arca Azzurra i tršćanskim Teatrom Stabile. Oba teatra bila su vrlo zainteresirana, zato što su njihove regije Toskana i Friuli-Venezia-Giulia stavile na raspolaganje veliku svotu novaca za obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata. Dakle potencijalni partneri TD-a imali bi dosta novca za organizaciju velike turneje po Italiji. Turneja – nemojmo zaboraviti – koja bi nam dala jedinstvenu priliku da upoznamo talijansko gledalište i glumište s našim najvećim dramskim piscem, koji je u Italiji prikazan na talijanskom jeziku samo jednom, i to upravo zahvaljujući Talijanskoj drami, 2001. predstavom »Michelangelo Buonarroti«.


No kad se trebalo raspravljati na nivou intendanta (upravo zbog nepostojanja autonomije TD-a) Frljić i Blažević rekli su – ne! Kad je na početku svog mandata Rosanna Bubola opet predložila isti projekt s istim partnerima, intendant je potvrdno odgovorio te rekao da nije istina da su on ili Frljić dvije godine prije odbacili projekt. Ali još uvijek nije potpisao naš prijedlog, usvojen od strane partnera, kako bi ovi mogli početi s pripremama, traženjem sponzora, organizacijom gostovanja širom Italije…


A onda je u pitanje opet došao jedan Krleža?


– Drugi veliki projekt koji Blažević bojkotira je Krležin »Kristofor Kolumbo«. Kad smo mu Bubola i ja govorili o tom projektu (premijera 2019. ili 2020., partner iz Genove, riječka premijera na »Galebu«…), bio je oduševljen. Počeo sam tražiti partnera: adut mi je bio redatelj i glumac Luigi Marangoni, koji je odmah razgovarao sa šefom odjela za kulturu Grada Genove, koji je predložio Teatro Nazionale di Genova. U međuvremenu, Blažević se već počeo izvlačiti i zamislite »velikog revolucionara« – rekao je da ne možemo na »Galeba«, jer će nas napasti da smo »Jugoslaveni«. Što će sada biti? Vjerojatno – ništa. Odnosno bit će da će se u talijanskom glumištu širiti glasine o nepouzdanosti Talijanske drame.


Nemogući uvjeti


Predložili smo i jedan interno kazališni projekt: »My Fair Lady« s Giorgiom i Leonorom Surian. Intendantu se ideja svidjela. Otišao sam u potragu za redateljem i našao jednog od boljih što se opereta i mjuzikala tiče: riječ je o Umbertu Scidi, a premijera je trebala biti 2020. No ni od toga neće biti ništa, ili ako će biti, neće režirati Scida, nego neki Blaževićev izbor, što će naravno osramotiti Talijansku dramu koja se angažirala oko Scide.


Kako tumačite navedene poteze?


– Marin Blažević jednostavno minira kredibilitet TD-a, poglavito u Italiji, kako bi Talijanska drama ostala djelovati samo u Rijeci i ponešto u Istri. Tu i tamo dopušta da se ide u neku koprodukciju, ali onako »šminkerski«. Najbolji dokaz te »politike miniranja« i bojkotiranja TD-a je angažman za ravnatelja mladog glumca koji nema apsolutno pojma o Talijanskoj drami, o njenoj povijesti, o njenom okruženju, o zajednicama Talijana, o talijanskim školama… koji nikad u životu nije vodio nijedno kazalište ni neki ansambl. No mladi se novi direktor već »proslavio« kod nekih kazalištaraca-partnera TD-a postavljajući im nemoguće uvjete kako se, de facto, ne bi nastavio rad s njima.


Recimo za predstavu »Cabaret D’Annunzio«, za koju je njen redatelj Gianpiero Borgia trebao organizirati turneju u Italiji, ali se u ovakvoj situaciji nema nikakvu namjeru osramotiti. Nemojmo zaboraviti da je prije nekoliko godina Borgia potipisao režiju jedne drame nagrađene za najbolju u Italiji. No to »miniranje« Borgijina rada, ali i njega osobno, započeo je sam intendant kad je eliminirao Borgijinu suprugu na audiciji u korist jedne mlade tek školovane glumice. Elena Borgia, ne samo što ima iskustva i što odgovara profilu glumice potrebne TD-u sada kada Elvia Nacinovich ide u mirovinu, nego je prošle godine bila nominirana za najvažniju kazališnu glumačku nagradu (Premio Ubu) Italije. Možete zamislite kako je TD ispala smiješna i »ridikulozna« u očima onih koji su doznali da TD smatra da Elena Cotugno Borgia nije »dobra« za riječki talijanski ansambl.


Stali projekti


Podsjetio bih i da je zbog bezobraznog ponašanja intendanta, koji u zakašnjenju potpisuje ugovore te s još većim zakašnjenjem plaća honorare, jedan glumac, inače poznat i s velikim brojem prijatelja i poznanika među kojima su uglavnom glumci, redatelji, kritičari, kazalištarci… prozvao TD na Facebooku da ne poštuje rad suradnika iz Italije, a dobiva financijsku potporu i iz Italije. Mnogi komentatori uputili su vrlo negativne riječi TD-u. Ne znam zna li gospodin Obersnel da su se neki redatelji i glumci, gosti iz Italije, tužili talijanskome konzulu i Talijanskoj uniji što nisu plaćeni na vrijeme; ustvari da se to »na vrijeme« ni ne zna, jer na ugovorima piše da će biti plaćeni »po nalogu intendanta« te nema datuma isplaćivanja. Zna li da gosti TD-a od prvog dana pokusa do tko zna kada ne dobiju svoj honorar i žive u Rijeci na svoj račun? Praksa je u svijetu, pa i dok sam bio ravnatelj TD-a, da im se isplati barem jedna trećina honorara.


Konačno, znaju li Grad Rijeka i gradonačelnik da često ni glumci TD-a, ni tehnika koja gostuje s TD-om u Istri, ne dobivaju dnevnice, nego ponekad u zakašnjenju i do 30 dana?


Stali su, navodno, i neki drugi projekti?


– Drugi veliki projekt koji je jednostavno potonuo, jer Blažević nije htio potpisati, je s Teatrom Stabile iz Catanije. Predstava, za koju već sada – a da se još nije počela stvarati – postoji veliki interes u Italiji, jer ima više od petnaest godina da se ne prikazuje, »Sveta Ivana« Bertolta Brechta. Sve je bilo dogovoreno, no intendant je poručio da Talijanska drama nema para. Stao je i Metateatro Florian iz Pescare. S njima je Talijanska drama producirala »Šest strastvenih žena« Marija Frattija, koji nam je dao prava bez da potraži jednu kunu! Sljedeće sezone trebali smo ići u L’Aquilu, Pescaru, Chieti, Teramo, Lanciano, Bolognu te se počelo pregovarati s jednim rimskim teatrom. Ali partner u ovoj situaciji ne samo što se ne želi osramotiti, nego ne želi plaćati i veliku globu zato što je rezervirao, a da se ansambl nije pojavio. Kako ne bi bilo zabune, gostovanje u Italiji s tom predstavom bilo bi na teret našeg partnera. Talijanska drama postala je »kasica prasica« HNK-a Ivana pl. Zajca. Vjerojatno je to i jedini razlog zbog čega joj se dopušta tek minimalno djelovanje. Niti jedna predstava, ako izostavimo one za djecu, ne igra se u Istri, dakle pred »svojom« publikom više od tri ili četiri puta.


Hladni pogon


Kako se financira Talijanska drama?


– Izvori financiranja su sljedeći: Talijanska unija (oko 120.000 eura), Ured za Manjine RH oko 600.000 kuna, Ured za Manjine Republike Slovenije oko 200.000 kuna, Istarska županija od 25.000 do 30.000 kuna. CAN-Costiera Capodistria (Koparska obalna skupnost) plaća troškove vezane za rentu dvorana/kazališta. Ne postoji informacija o kvoti koja bi se trebala dodijeliti TD-u iz gradskog financiranja. Ne postoji informacija ni o kvoti vezanoj za prihod što ga riječki HNK ima od strane raznih sponzora. S druge strane, TD godišnje za hladni pogon plaća oko 300.000 kuna. Ako je ta svota vezana za potrošnju Talijanske drame (struja, klima, voda, toaletni papir, sapun…), pitam se koliko onda plaća Opera? Tri milijuna kuna? Približno se radi o nešto više od dva milijuna kuna godišnje. Zar je moguće da TD potroši tako silnu lovu za svoje četiri godišnje predstave, koje se uprizoruju najviše četrdeset-pedeset puta i to pretežno u Rijeci?


Što je to »autonomija« kad je riječ o Talijanskoj drami?


– Vodio sam Talijansku dramu sedam godina. Izabran sam tako što je tadašnji intendant Darko Gašparović tražio od ansambla i Talijanske unije da predloži ime budućeg direktora TD-a. Talijanska unija odabrala je mene. Od oba intendanata (Gašparović i Šestan) i v.d.-a intendanta (Šober) imao sam slobodne ruke u sastavljanju repertoara, traženju partnera i sklapanju koprodukcija kojih je bilo jedanaest. Talijanska drama je sa svojim predstavama gostovala u Italiji više od 250 puta, a razni sponzori i pokrovitelji su joj bili gradovi Milano, Rim, Napulj, Firenca, Verona, Venecija, Goricija, Matrix Croatica iz Trsta, Fondacija Buonarroti iz Firence… Čak smo imali koprodukciju s najvažnijim talijanskim kazalištem – Piccolo Teatro iz Milana. U tom razdoblju Talijanska drama dobila je vrlo značajne nagrade talijanskih kazališnih insitucija za svoj cjelokupni rad.


Osobno, kao ravnatelj TD-a dobio sam najprestižniju talijansku umjetničko-kulturološku nagradu: Premio Ennio Flaiano, koja je dobila ime po piscu, novinaru, dramatičaru i scenaristu Fellinijevih filmova koji je tri puta bio nominiran za Oscara. Za vrijeme mog mandata, po prvi put u svojoj povijesti, Talijanska drama dobila je Nagradu Grada Rijeke, a jedna joj je predstava dobila Nagradu publike HDDU-a.