Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
17. listopada 2019.
Povučen niz nagrada

Što se događa s PFF-om: Pulski filmski festival u valu bojkota

Foto:  ARHIVA NL
Foto: ARHIVA NL
Autor:
Objavljeno: 13. lipanj 2019. u 14:27 2019-06-13T14:27:38+02:00

Društvo hrvatskih filmskih redatelja odlučilo je dodijeliti »Fabijana Šovagovića« u Vukovaru. Hrvatsko društvo filmskih kritičara povuklo je »Oktavijana«, a povučen je i »Vedran Šamanović« 

PULA  Dok je Pula u razdoblju Jugoslavije bila pojam socijalističkog glamura i slovila je kao centralni filmski događaj, od devedesetih godina nadalje festival je prolazio razdoblja stagnacije, krize i programskih lutanja, prečesto percipiran kao vrelo afera. Ni njegovo ovogodišnje izdanje nije oslobođeno od (fabriciranih) skandala.

Najprije je Društvo hrvatskih filmskih redatelja odlučilo dodijeliti Nagradu »Fabijan Šovagović« u sklopu Vukovarskog filmskog festivala, a ne u Puli kao što je to bila dosadašnja praksa, povukavši svoje predstavnike iz festivalskog tijela zbog neslaganja s reizborom Zlatka Vidačkovića za pulskog ravnatelja.

Zato će ovo biti prvo pulsko izdanje u kojem u žiriju nema lanjskog laureata, kako je to tradicija nalagala (šifra: Antonio Nuić).

Potom je Hrvatsko društvo filmskih kritičara povuklo Nagradu »Oktavijan«. A povučena je i Nagrada »Vedran Šamanović« utemeljena 2010., koju uz DHFR i HDFK dodjeljuju Hrvatski filmski savez i Društvo hrvatskih filmskih djelatnika, namijenjena umjetniku koji je »inovativnim pristupom proširio granice u hrvatskom filmu«, te će umjesto u Puli, biti dodijeljena u Splitu na Festivalu mediteranskog filma.

Priznali mi to ili ne, riječ je o simboličnim i počasnim nagradama, koje nemaju težinu Zlatnih arena. Iako su argumenti DHFR-a prilično ambivalentni, vezani za »neusklađenost načina vođenja festivala u Puli s potrebama i ciljevima nacionalne filmske proizvodnje«, pri čemu se ne poštuje struka, već sve konce vuče dnevna politika.

Neuništivi Vidačković

Ispada da je neuništivi Vidačković najveći izvor prijepora. A možda je njihovim članovima zasmetala činjenica da bi Vrdoljakov »General« mogao u ovogodišnjoj nacionalnoj selekciji pomesti sve ostale nominirane filmove i preuzeti ulogu pulske domine, pa je Vidačkovića trebalo locirati, identificirati, transferirati i »uhititi«. Bilo kako bilo, programski koncept Pule kao godišnjeg ročišta hrvatske kinematografije već je odavno zastario.

Ako taj nacionalni diskurs i postoji na festivalima A-lige, uguran je u drugi plan, poput selekcije Perspektive Deutsches Kino u sklopu Berlinalea, odbačene na njegove margine. Zato Pula sve više poprima karakter reprizne smotre, svedena na lokalnu istarsku manifestaciju.

Ona je bila i ostala krajnji antipod festivalu SXSW u Austinu. Jer, dok se taj festival doima poput oaze drugosti i slobode u dominantno zadrtom i republikanskom Teksasu, Pula je oaza bildanja nacionalnog (filmskog) ponosa i slave u (vjerujemo) slobodnoj i otvorenoj Istri.

Festival čija kičasta inauguracija ne može proći bez intoniranja hrvatske i istarske himne, s rukom na srcu ili bez, uz prigodan govor ministrice kulture.

Čaj s damama

Iz međunarodnog programa Pule iskače tek iznimni Almodovar (šifra: »Tuga i slava«). Preostali naslovi na relaciji između Popularne Pule i Europolisa, mahom se doimaju kao da ih je birao uglađeni batler iz Downton Abbeyja. Idealni za pulske five-o-clock-tea seanse, koje priziva i doks Rogera Michella »Tea With the Dames«, autora poznatog po »Nothing Hillu«, u kojem četiri dame britanskog filma - Judi Dench, Joan Plowright, Maggie Smith i Eileen Atkins - razgovaraju uz čaj o svom dugom glumačkom prijateljstvu i karijerama. Nitko ne tvrdi da svaka festivalska selekcija mora proteći u spoju radikalnog i subverzivnog. No, malo više odvažnosti razbilo bi njenu programsku osrednjost.

 

Bez Matanića i Šerbedžije

Da bi apsurd bio veći, ni pulska kraća SDP-ova faza nije prošla bez afera. Tada je Vidačkovića zamijenio tročlani Umjetnički savjet, čiji je jedan od članova bio Mike Downey, inače izvršni producent (većinski srpskog) filma »Spomenik Majklu Džeksonu«, uvrštenog u »manjinsku« konkurenciju, što je očiti primjer u nas raširenog sukoba interesa.

A ustalila se i praksa da Pulu zaobilaze neki redatelji, bilo oni čiji su filmovi pozvani na neke druge prestižnije festivale (šifra: »Ne gledaj mi u pijat«) ili oni čiji su komadi izravno krenuli u (jesenju) kinodistribuciju, čime se postavlja pitanje treba li festival koji dobiva izdašnu državnu potporu biti sveden na provincijsku priredbu.

Iako ne postoje propisi koji bi obvezali državno dotirane autore i producente da nacionalnu premijeru održe u Puli, ako im se postprodukcija okončala prije festivala, te ako nisu dobili pozivnicu na prestižne međunarodne smotre.

Tako su ovogodišnju Pulu zaobišli najnoviji filmovi Dalibora Matanića (»Zora«) i Danila Šerbedžije (»Tereza 37«), kojima očito nije previše stalo do pulske Arene. Zato će se ovogodišnjoj Puli dogoditi tek tri hrvatske premijere – »Dopunska nastava« Ivana-Gorana Viteza, razvikani Vrdoljakov »General« i njegov ideološki antipod, antifašistički doks Dane Budisavljević »Dnevnik Diane Budisavljević«.

Bilo bi divno da živimo u zemlji u kojoj bi autoričin komad nagradama potukao »Generala«. Paradoks je tim veći da je prije dvije godine na Puli predstavljena retrospektiva Antuna Vrdoljaka na kojoj su ignorirana dva najbolja autorova filma – »Kad čuješ zvona« i »U gori raste zelen bor«. Možda i zato jer su bili previše partizanski.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.