Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 6
Sutra: 17° 17° 6
16. listopada 2019.
Iskustva drugih

Lille je na jedan uloženi euro vratio šest do osam: Istražili smo što su drugi gradovi imali od titule EPK

Lille je na jedan uloženi euro vratio šest do osam: Istražili smo što su drugi gradovi imali od titule EPK
Lille je na jedan uloženi euro vratio šest do osam: Istražili smo što su drugi gradovi imali od titule EPK
Autor:
Objavljeno: 13. veljača 2019. u 8:34 2019-02-13T08:34:02+01:00

Rijeka ne može ponoviti Liverpool, iako se i kod nas igra dobar nogomet i svira dobra muzika. EPK nije projekt veličine Olimpijskih igara o kojima gradovi poput Rijeke ne mogu ni sanjati, ali je sigurno iznad Mediteranskih igara o čemu su Riječani stvarno i sanjali

Da moram opet raditi sve iz početka, krenuo bih s kulturom, tim je riječima, navodno, Jean Monnet, jedan od osnivača Europske unije, znao odgovoriti na pitanje je li projekt ujedinjenja Europe mogao biti bolji, lakši, uspješniji... Koliko je Monnet u pravu, bi li nam stvarno svima bilo bolje da su se umjesto čelika i ugljena osnivači EU-a prvo dohvatili kulture, teško je reći. No ono što se može sa sigurnošću tvrditi jest da već nekoliko desetljeća Europa upravo kroz kulturu traži ono fino, ali istovremeno i čvrsto tkanje koje će narode Starog kontinenta povezati u pravu obitelj.

Upravo želja za povezivanjem jedan je od osnovnih motiva na temelju kojeg su 80-ih godina 20. stoljeća tadašnja grčka ministrica kulture Melina Mercury i njen francuski kolega Jack Lang, navodno čekajući na aerodromu svoj let, osmislili projekt Europske prijestolnice kulture. Naglasiti bogatstvo i različitost kultura u Europi, slaviti one dijelove kulture koje Europljani dijele, povećati svijest o pripadanju istom kulturnom krugu i njegovati doprinos kulture razvoju gradova, sve su to zadaci koje bi EPK trebao ispuniti, što bi u konačnici trebalo rezultirati i regeneracijom gradova domaćina projekta, povećanjem njihove vidljivosti, stvaranjem drugačijeg imidža kako god gostiju tako i kod samih stanovnika te razvojem turizma, ali i nekih novih gospodarskih grana.

Sve je počelo 1985. u Ateni koja je bila prva prijestolnica kulture, a tijekom više od 30 godina tu je titulu ponijelo 60-ak gradova, od velikih poput Pariza, Amsterdama i Berlina do manje poznatih poput rumunjskog Sibiua ili švedske Umeae. Koliko god gradovi bili različiti, kao i ekonomska i društvena situacija u kojoj su se javljali za titulu EPK-a, motivacija je manje-više bila slična pogotovo u kasnijoj fazi projekta; publicitet, razvoj lokalne kulturne scene, investicije, turizam i sve ostalo što ovakvi projekti donose gradovima domaćinima. Ne treba sumnjati da su svi oni koji su ponijeli titulu trudili u svojim okvirima odraditi taj projekt najbolje moguće, ali činjenica je da su neki u tome bili jako uspješni, a da je kod nekih ostao gorak okus nakon te velebne godine.

Liverpool razvalio 

Od sjajnih primjera poput britanskog Liverpoola, belgijskog Monsa, slovačkih Košica do onih manje uspješnih poput Maribora. Doduše pitanje je što znači uspješan EPK i kako ga konkretno mjeriti. Upravo tu, Rijeka će biti prekretnica. Naime, kako bi realno procijenila koliko koristi od EPK-a imaju gradovi i regije u kojima se održavaju, Europa je odlučila uvesti obaveznu vanjsku evaluaciju koju će provoditi nezavisno tijelo, a prvi put takva će evaluacija biti provedena upravo od 2020. godine i Rijeke. No vratit ćemo se Rijeci, pogledajmo prvo kako su u EPK priči prošli neki drugi gradovi.

Jedan od najuspješnijih je zasigurno Liverpool, nekadašnji britanski industrijski ponos došao je na kraju 20. stoljeća u krizu identiteta s velikim socijalnim problemima. Titulu prijestolnice kulture ponio je 2008. godine i jednom riječju – razvalio. Brojke su poprilične impresivne: 9,7 milijuna dodatnih turista kroz EPK, porast turista 34 posto u odnosu na prošlu godinu, 35 posto ukupnih gostiju došlo je zbog EPK, ti su gosti generirali oko 750 milijuna funti prometa u Liverpoolu i okolnoj regiji, dobar dio onih koji su te godine došli u Liverpool su taj grad posjetili po prvi puta, 51 posto lokalnih kulturnih snaga smatralo je na kraju EPK godine da se Liverpool pozicionira kao »svjetska klasa«, 8 posto se povećao broj zaposlenih u kreativnim industrijama, 85 posto građana smatralo je da je grad postao bolji nakon što je bio EPK… Posebno zanimljivo kod Liverpoola je da su i tijekom godine EPK, ali i godinama nakon toga nastavili mjeriti konkretne prednosti. Prošle godine objavljeno je izvješće Impacts 18 koje se pozabavilo 10-godišnjem razdobljem nakon titule prijestolnice – iz opširne dokumentacije najvažnije je naglasiti da se cijeli projekt itekako isplatio i to po svim pokazateljima, a možda i ključna činjenica je da se drastično promijenio imidž grada kako kod samih stanovnika tako i kod ljudi izvana.

Francuski Lille procjenjuje da se na svaki euro uložen za EPK lokalnoj ekonomiji vratilo između 6 i 8 eura, dok belgijski Mons u istoj kategoriji povrat ocjenjuje s 5 do 6 eura na svaki uloženi euro. Taj je grad postao turistički prepoznatljiv i iz godine titule ostao im je budžet s kojim su pokrenuli novi umjetnički bijenale koji se i dalje odvija, kao što i poslovni klub oformljen od strane lokalnih gospodarstvenika povodom EPK djeluje i danas financirajući razne programe. Oko 3.000 radnih mjesta u gradu i okolici je povezano s kreativnom i digitalnom ekonomijom dok u njemačkom Essenu i oblasti Ruhr koju je kao EPK predstavljao i povezao u sektoru kreativnih industrija prema podacima iz 2015. godine radi 86.000 zaposlenih.

Marseille i regija su 2013. privukli rekordnih 11 milijuna individualnih posjeta, čak 16,5 milijuna eura dobili su od privatnih sponzora iz 207 kompanija, a njihov je EPK bio dio dugoročnog investicijskog ciklusa teškog nekoliko milijardi eura koji bi drastično trebao promijeniti grad i širu regiju. Samo u kulturnu infrastrukturu, poput otvaranja muzeja europskih i mediteranskih civilizacija, uloženo je oko 600 milijuna eura.

Problemi Maribora 

Poljski Wroclaw titulu je nosio 2016. godine, više od 40 posto kulturnih i kreativnih industrija prijavilo je porast prihoda, grad je privukao 5,2 milijuna turista od čega ih je 1,6 milijuna pristiglo iz inozemstva, a prema podacima Europske komisije grad je povukao nevjerojatnih 615 milijuna investicija u godini EPK. Slovačke Košice posebno su, između ostalog, bile uspješne jer su čak 80 posto sredstava za potrebe svog EPK-a povukle iz europskih fondova, a grad se pretvorio u prepoznatljivo turističko odredište i centar kreativnih industrija.

Uspješnih primjera ima naravno još puno, a kada se govori o neuspješnim EPK projektima uvijek se za primjer uzima Maribor i to ponajviše stoga što je slovenski grad, Riječanima inače najpoznatiji kao rodno mjesto Matjaža Keka, u cijelu priču ušao s ogromnim ambicijama i planovima od kojih su mnogi na kraju pali u vodu. Od gotovo 200 najavljenih milijuna eura, od čega je 150 trebalo biti uloženo u infrastrukturu, na kraju se za programe izdvojilo 29, a za infrastrukturu tek 15-ak u samom Mariboru te 10-ak u partnerskim gradovima. Glavni problemi Maribora su bili recesija koja je nekoliko godina prije toga zahvatila cijeli svijet te nestabilne političke okolnosti i promjena vlasti koja je ugrozila provođenje projekta. No čak su i tom »neuspješnom EPK-u« brojke zanimljive; tijekom 2012. odrađeno je 405 projekata i 5.264 kulturnih događaja koje je pratilo ukupno 4,5 milijuna posjetitelja, grad je posjetilo preko 230 tisuća turista te je zabilježeno preko 540 tisuća noćenja. Procjenjuje se da je Mariboru i partnerskim gradovima broj posjeta porastao za 39 posto te da su gosti ostavili više od 40 milijuna eura.

Dok su ove tvrde brojke jasno usporedive, programski odnosno umjetnički dio Europske prijestolnice kulture teže je ocjenjivati pogotovo što se radi o području koje je iznimno različito i u isto vrijeme mora pomiriti mainstream spektakl i avangardne umjetnički minijature koje realno nisu za široku publiku.

3.000 ovaca na Korzu 

Marseille je recimo imao izložbu Cézannea, van Gogha i Bonnarda koju je vidjelo pola milijuna posjetitelja, ali je u isto vrijeme u jednom od projekata »šetao« 3.000 ovaca po gradu i okolici kako bi se urbano stanovništvo podsjetilo na svoje ruralne korijene. Zamislite da 300, a ne 3.000 ovaca napravi đir po Korzu. U njemačkom Essenu je pak 800 pjevača i više do 150 glazbenika zauzelo pozornicu izvodeći osmu simfoniju Gustava Mahlera točno stotinu godina nakon njene premijere, otvoren je muzej rudarstva koji je povezao industrijsku prošlost cijele regije Ruhr sa stalnim migracijama koje je ta industrija izazivala pa tamošnje stanovništvo ima predstavnike čak 170 različitih naroda i regija. Mons je ugostio osam gradova, od Londona i Tokija do Casablance i Montreala, koji su svaki dobili 11 dana da se predstave svojom kulturnom scenom, ali i gastronomijom. Švedska Umea imala je projekt kojim se pratila migracija ptica od delte rijeke Ume preko Europe do Azije i Afrike, a sve je kulminiralo velikom zabavom dobrodošlice kada su se ptice vratile u travnju. Austrijski Linz stvorio je koncept »akustičnog grada« s open-air glazbenim festivalom, street-art festivalom s više od tisuću događaja te šetnicom iznad gradskog centra koja je kombinirala vidikovce, terase i mostove uz predstavljanje novih umjetničkih djela.

Kako bi se projekt obratio što većem broju ljudi i što različitijim društvenim skupinama organizatorima su na pamet padale svakakve ideje; u Pilsenu su građane vodili na ture po povijesnim dijelovima grada, ali i organizirali kvartovske utrke na – kosilicama za travu. Riga je osmislila seriju kvartovskih fotografskih izložbi s portretima »običnih« ljudi na koje su fotografi nailazili, finski Turku se požara iz 1827. godine prisjetio kroz heavy metal mjuzikl kojeg je izvelo tamošnje omladinsko kazalište u kojem je prosječna dob izvođača tek 14 godina, a Liverpool se može pohvaliti s čak 10.000 volontera te činjenicom da je svaki učenik iz gradskih škola sudjelovao u barem jednom EPK programu.

Dobar dio tih programa nadživio je godinu EPK-a, a jedan od najvećih projekata u tom smislu je lille3000, višemjesečni multimedijski festival nastao kao posljedica EPK-a Lille 2004. i koji i dalje u grad dovodi brojne umjetnike i turiste. Lokalne inicijative iz finskog Turkua nastavile su organizirati ljetne karnevale, Guimaraes je nastavio s »Tempos Cruzados« programom, Košice su ciljano »gađale« onu publiku koja inače ne posjećuje kulturne manifestacije nastavljajući nekoliko festivala iz godine EPK, ali i rad manjih kulturnih domova oformljenih za tu godinu dok je njihov program »Escalator« nastavio s edukacijom na području administracije za kreativni sektor postavši nacionalni centar na tom području.

E sada, kako će izgledati riječki EPK? Možemo li, u puno manjem omjeru naravno, ponoviti Liverpool, Marseille, Mons, Lille i Košice, ili će nam se dogoditi »mariborski sindrom« neispunjenog potencijala, pitanje je koje se ponavlja sve više kako se približava 2020. godina.

Prema riječima Irene Kregar Šegote, jedne od onih koji su u priči o riječkom EPK-u od samih početaka, projekt Luke različitosti rađen je u realnim okvirima.

Dio EPK obitelji

– Budžeti znaju varirati od 12 do 150 milijuna eura za provedbe projekata, rekla bih da smo mi u nekoj srednjoj kategoriji. Mnogi već u postupku kandidature utroše velike novce, mi smo u prvom naletu bili čak i preskromni s planovima upravo kako ne došlo do financijskih dubioza ili do obećanja koja se ne mogu ispuniti. Kada se gledaju investicije u infrastrukturu u Rijeci, sve su to već postojeće zgrade koje idu u obnovu, ti su objekti dio riječkog nasljeđa i sada se kroz obnovu ta baština valorizira i vraća građanima na korištenje. Nismo imali megalomanske planove za izgradnju velikih novih objekata kao što se radilo prije kada je ekonomska situacija bila drugačija pa su gradovi poput Graza igrali na kartu arhitektonskih landmarka – objašnjava Kregar Šegota, koja je trenutno na funkciji direktorice Sektora za razvoj i strateška partnerstva u agenciji Rijeka 2020.

Za sada Rijeci u prilog idu relativna politička stabilnost, (gradonačelnik Matere htio je nakon izbora potpuno promijeniti koncept njihovog EPK-a) kao i kontinuitet u upravljanju cijelim procesom. Naime, nije neobično da se za vrijeme kandidature i priprema za godinu EPK-a izmijene cijele postave odgovornih za projekt ili da dođe do značajnih odstupanja od obećanog i planiranog, na što Europa ne gleda baš blagonaklono. Još puno prije dobivanja kandidature Riječani su pohodili otvaranja i zatvaranja EPK-ova, radionice, seminare i predavanja, proučavali dokumente i slično, a nakon dobivanja titule sve se to intenziviralo. Rijeka je postala dio EPK obitelji i ti kontakti omogućili su odgovornima, kaže Kregar Šegota, da ne promaše previše u procjenama odnosno da plan za provedbu naprave na realnim temeljima jer nitko ne može dati bolji savjet od onih koji su to već radili.

– Naš program je napravljen dovoljno široko i pokriva prave europske teme, projekt ima podršku svih relevantnih političkih institucija i kulturne scene, niti jedan program nije uvezen već je proizvod naših riječkih ideja i potreba. Važno je shvatiti da je EPK prilika da nešto napravimo, to se ne zaustavlja 2020., to je tek početak. Određeni pomak se već dogodio, odlično surađujemo s vladom, medijski je Rijeka prisutnija nego prije, imidž grada raste… Krivo je misliti da je EPK panaceja odnosno čudotvorni lijek koji će sve riješiti, ali kultura u širem smislu sigurno može biti okidač za pozitivne promjene u gradu – ističe Kregar Šegota.

Osjećaj ponosa

S obzirom da podaci ukazuju kako na kraju balade gradovi zaista imaju koristi od titule, ne čudi što su se za sljedeću njemačku prijestolnicu spominju i veliki i bogati gradovi poput Frankfurta ili Hanovera. Zanimljiv je i podatak da je konkurencija ovogodišnjoj talijanskoj prijestolnici Materi bio čak 21 grad, među njima i kulturni i turistički biser Venecija, dok se 2016. za titulu borilo 16 španjolskih i 11 poljskih gradova.

– Najuspješniji su bili oni EPK-ovi koji su shvatili važnost sinergije politike, gospodarstva, kulture sveučilišta i napravili zajednički plan. Osim toga, vrlo važan aspekt je i društvena kohezija, osjećaj ponosa koji se stvara kod građana zbog imidža koji njihov grad ima. Siguran sam da će Rijeka profitirati, obnove koje se događaju se ili ne bi dogodile ili bi možda na njih morali čekati desetljećima, a direktan utjecaj na turizam i sve što on nosi bit će sigurno velik, ne samo u Rijeci već u cijeloj Primorsko-goranskoj županiji. Kada sve stavimo u kontekst mislim da je Rijeka na dobrom putu, grešaka sigurno ima, ali svi u timu na čelu s Eminom Višnić rade maksimalno posvećeno kako bi se 2020. pojavila radost i osjećaj ponosa uz pomisao »ovo je naš grad, ovo je Rijeka« – naglašava Kregar Šegota.

Brojač na Jadranskom trgu počeo je odbrojavati dane do riječke 2020., i uz sav naš više ili manje razumljiv sarkazam i nepovjerenje, ne treba strahovati od te godine. Rijeka ne može ponoviti Liverpool, bez obzira što se i kod nas igra dobar nogomet i svira dobra muzika, ali si može odškrinuti vrata prema nekim novim oblicima razvoja. Kultura nije nizinska pruga, nova luka na Krku, brodogradnja ili neka slična masovna proizvodna djelatnost koja će »spasiti« Rijeku. EPK nije projekt veličine Olimpijskih igara, o kojima gradovi poput Rijeke ionako ne mogu ni sanjati, ali je gotovo sigurno iznad, khm khm, Mediteranskih igara, o čemu su Riječani stvarno i sanjali. I to više puta. Ova kandidatura nije bila neuspješna, ovu smo titulu osvojili, ostaje za vidjeti kako ćemo je iskoristiti.

I Srbija i BiH u igri

Iako je jedan od glavnih uvjeta za dobivanje titule Europske prijestolnice kulture to da je zemlja članica Europske unije, od 2021. kao dodatni nositelj može se izabrati i grad iz države kandidatkinje (ili potencijalne kandidatkinje) za ulazak u EU. Tako će 2021. titulu nositi i Novi Sad, uz rumunjski Temišvar i grčku Elefsinu, dok se 2024. kao treći grad bore, između ostalih, Mostar i Banja luka. Za 2000. godinu, kako bi se obilježio novi milenij, izabrano je devet gradova prijestolnica.

Evaluacija uspješnosti Rijeke

Kao što smo već naveli, od 2020. obavezna je vanjska evaluacija EPK-a kako bi se napravila objektivna procjena koliko je projekt bio uspješan odnosno kakvi su njegovi gospodarski, ekološki, društveni i kulturni utjecaji. U riječkom slučaju tu će četverogodišnju longitudinalnu evaluaciju projekta, od siječnja 2019. do lipnja 2022., provesti konzorcij kojeg čine WYG savjetovanje, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ipsos, MAP Savjetovanja i IRMO, odabrani putem postupka javne nabave. Riječki će EPK tako poslužiti i za izradu metodologije procjene uspješnosti projekta koju će kasnije, vrlo vjerojatno, koristiti i ostali gradovi.

Ideja prerasla Europu 

Koncept EPK-ova se tijekom desetljeća nije ugasio ili pokazao promašajem već se proširio i izvan EU-a pa su tako azijske zemlje napravile svoju verziju prijestolnice, a slični projekti postoje i u Južnoj Americi. Brexit je doveo do toga da gradovi s Otoka više ne konkuriraju, ali tamo imaju svoju Britansku prijestolnicu kulture dok je London čak uveo i »okrug kulture« na koji se javljaju različiti dijelovi grada.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.