Otkako je Fibra objavila veliku antologiju »Ženski strip na Balkanu«, Irena Jukić Pranjić nosi neslužbenu titulu ambasadorice ženskog stripa na ovim prostorima. Uređujući to ambiciozno izdanje, duboko je uronila u povijest stripa u Hrvatskoj i regiji i napravila ozbiljan istraživački posao koji je doveo do toga da se, u kulturi u kojoj je strip rijetko s margine dospijevao u fokus zanimanja šire publike, o stripu počelo agilnije govoriti, misliti i pisati.

  Nagrađivana ilustratorica i animatorica Irena Jukić Pranjić kontinuirano se bavi stripom od 1997. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Odsjeku povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta. Povod ovome razgovoru njezin je novi animirani film »Požuda«, intrigantan i duhovit rad fokusiran na senzualnu potragu jedne žene-mačke za muškarcem svojih snova, koji radi kao dreser u cirkusu.

  Nakon projekcije »Požude« u »Zagreb filmu«, bilo je zanimljivo slušati dojmove gledatelja; ispalo je da su žene odmah »pohvatale« ideju filma, da im je bio blizak motiv predavanja u ljubavi na vlastitu štetu, dok je muški dio publike hvalio vizualni dio filma, dok im je smisao same priče izmicao…

  – Ideja filma bila je na duhovit i ironičan način prikazati apsurdnost i tragikomičnost univerzalne sheme po kojoj se žene rukovode u doživljavaju svoje ljubavi i vlastite seksualnosti. Kad se to ovako kaže, zvuči vrlo ozbiljno, no u filmu sam se trudila koristiti što više humora kako bih podcrtala sve nijanse emocija koje se na tom polju događaju. Zato mi je drago da je proizveo jasno vidljive reakcije, jer to znači da je prenio poruku i kod gledatelja izazvao emocije kakve sam priželjkivala.

  Željela sam napraviti film koji navodi na razmišljanje, koji je slojevit u korištenju simbola, tako da u mislima gledatelja odrađuje svoje rastvaranje danima nakon projekcije, ali da istovremeno bude jasan odmah pri samom gledanju u svom prvom »sloju«. 

Obrazac iz bajki

Taj obrazac iz bajki recikliran je u nebrojeno mnogo ljubavnih priča koje viđamo u romanima, na filmu, u televizijskim sapunicama i u stvarnosti. No bilo bi nepravedno reći da ovaj obrazac funkcionira samo kad su u pitanju žene, jer sam nakon projekcije razgovarala i s muškarcima koji smatraju da se i oni u svojim ljubavnim vezama osjećaju jednako »dresirano«, te da često kao i glavni lik mog filma, »dube na trepavicama« kako bi udovoljili svojim partnericama.

  Što je ishodište »Požude«, koja je ideja bila u korijenu projekta, što Vas je zaintrigiralo u ovoj priči?

  – Prije pet-šest godina kupila sam raskošno izdanje »Kama Sutre« koje me navelo da nacrtam strip »Požuda«. Kasnije se iz tog stripa razvio scenarij za film. Ono što mi je tada palo u oči u profinjenoj, suptilnoj ilustriranoj erotici »Kama Sutre« bilo je to da, bez obzira u kojoj se pozi nalazi, položaj žene nije ravnopravan položaju muškarca. Ne mislim to u tehničkom pogledu. To je vrlo široka tema iz koje sam izdvojila žensku perspektivu.

  Ishodište je dakle bila bogato ilustrirana knjiga i veseli me da će i rezultat tog procesa, uz strip i film, biti zbirka mojih crteža nastalih tijekom izrade filma. Izaći će u izdanju naklade »2×2«, i sretna sam što će u njenom izdavanju pomoći i Grad Bjelovar.

  Junakinja (ili antijunakinja) »Požude« je antropomorfizirana životinja – mačka – dok su muški likovi mahom – ljudi. Je li to u službi karakterizacije likova?

  – Obzirom da se ženama često uskraćuju mnoga ljudska prava, logično da je postojala ironija pri kreiranju likova koja me intuitivno navela da ženski lik ne nacrtam kao ljudsko, već kao nekakvo polubiće. Glavni lik »Požude« je Crna Mica, personifikacija ženske seksualnosti. Kako bi ta se njena pozicija u filmu što jasnije istaknula, ona je u procesu »caracter-designa« osmišljena kao crna i dlakava žena-mačka. Životinjska strana ovog lika iskazuje njenu maznu, zavodljivu i intuitivnu stranu ujedinjenu s nagonskom animalnošću kakva već jeste svojstevna mačkama.

  Nekako mi se logičnim učinilo da ona pomalo asocira i na lik opasne žene-mačke iz filma »Cat People« i da je time povezana sa mnogim konotacijama povijesnog demoniziranja ženskog bića . No u filmu »Požuda« ona je posve bezopasna za sve osim za sebe samu. 

  Kao i u prijašnjem animiranom filmu »Ornament duše«, i ovdje ste posebnu pažnju posvetili detaljima koji »vuku« na orijentalno, ornamentalno, filigransko, istočnjačko…

Antologija ženskog stripa

  Prije nekoliko godina sintagma »ženski strip« postala je uobičajena. Govorilo se o »godini ženskog stripa«, izdavač »Fibra« objavio je ambicioznu antologiju »Ženski strip na Balkanu«. Što ta sintagma zapravo znači? Postoji li zaista »ženski strip« i što su njegova (stilska, sadržajna) obilježja?

  – Prije nekih šest godina na hrvatskoj televiziji je u emisiji »Globalno sijelo« bio prilog o darovitoj djevojčici koja crta stripove. Tom prilikom je voditelj emisije završnim komentarom zaključio kako je ona vjerojatno jedino žensko biće na našim prostorima koje se bavi tim poslom. U tom trenutku postalo mi je jasno da čak ni novinari koji imaju vrlo široku opću kulturu ne znaju da na »ovim područjima« živi i radi velik broj autorica stripa. To je bio jedan od okidača zbog kojeg sam odlučila informaciju o postojanju strip-autorica učiniti dostupnijom široj javnosti.

  Otprilike u isto vrijeme po prvi puta sam vidjela strip-albume izdavačke kuće »Fibra« i odlučila nazvati njihovog urednika Marka Šunjića. Iako se nismo od ranije poznavali, ispostavilo se da on poznaje moj rad i rad mojih kolegica i ideja mu se svidjela. I tako smo se oboje – ja kao urednica, on kao izdavač – upustili u avanturu stvaranja knjige za koju nismo mogli predvidjeti koliko će dugo trajati, kako će u konačnici izgledati, ni kako će na nju reagirati publika.

  Uređivanje te knjige bio je pravi istraživački poduhvat, jer o ovoj temi nije postojala nikakva literatura na koju bih se mogla osloniti. Tako je, ukratko, započeo višegodišnji projekt čija je namjera bila popularizirati i valorizirati rad višestruko nagrađivanih, uspješnih, ali gotovo anonimnih umjetnica stripa koje su bitno pomakle granice kreativnosti i u području stripa, i u području ženskog stvaralaštva.

  Projekt je počeo kroz uređivanje antologije »Ženski strip na Balkanu« (Fibra 2010) i nastavljen je kroz izložbe, promocije, okrugle stolove i tekstove. Antologija je izuzetno dobro primljena u medijima cijele regije. Rasprodana je u roku od tri mjeseca, pripremljeno je i englesko izdanje koje bi u dogledno vrijeme moglo izaći u Americi.

Rušenje stereotipa

Mnogi će reći da je upravo »Ženski strip na Balkanu« pionirski raskrstio s rodnim stereotipima u stripu; ta je antologija posredno dekonstruirala golemu hrpu stereotipa o muško-ženskim odnosima u stripu, o ženskim likovima u patrijarhalnom strip kontekstu. Je li vam to obračunavanje sa steretipima pri vrhu prioriteta – ili to dolazi usput?

  – Za neupućene treba navesti da niti jedna od ovih autorica nije počela rad na stripu zato što su se željele inatiti i dokazivati kako mogu preuzeti neko muško područje rada, već stoga što su od najranijeg djetinjstva imale talent za taj posao. Pojava autorica u ovom umjetničkom području posljedica je ukupnih društvenih promjena koje ženama omogućuju da se školuju i razvijaju svoj talent i da kasnije profesionalno rade. One se prije pojave sintagme »ženski strip« uglavnom nisu međusobno poznavale, niti tvorile neku stilsku školu. Nikad se nisu ni udružile kako bi zajedno djelovale kao grupa. One su samo zajednički predstavljene široj publici.

  Već na prvo listanje očito je da autorice stripa koje su predstavljene u antologiji zastupaju gotovo sve stripovske žanrove – od novinskog geg-stripa, stripa za djecu i mlade, art-stripa, stripova u Marvelovskoj maniri, stripova bliskih američkom i europskom undergroundu, belgijskoj školi, introspektivnih stripova do grafičkih novela i strip-dnevnika. Takvo činjenično stanje je opovrglo stereotip o »ženskom stvaralaštvu« – naime -autorice vrlo raznoliko pristupaju mediju stripa i imaju vrlo snažno razvijene individualne stilove, iz čega proizlazi da premisa o »tipičnom ženskom« ne može držati vodu jer se žene, jednako kao i muškarci, bave vrlo širokim brojem tema, likovnih senzibiliteta i koncepcija da bi se njihov rad mogao objediniti pod ikakvim »tipičnim« nazivnikom.

  Naravno da u njihovim stripovima ima mnogo svježine u portretiranju ženskih likova. No da ne bih bila nepravedna prema kolegama iz struke, moram spomenuti da sam, istražujući ovu temu došla do ozarujućeg otkrića – a taj je da u Hrvatskoj postoji mnogo autora koji su stvorili vrlo lijepe serijale u kojima su glavni likovi žene. U samo jednoj izdavačkoj kući – »Školskoj knjizi« iz Zagreba – unutar visokotiražnih časopisa »Modra lasta« i »Smib« objavljivani su mnogi popularni strip-serijali sa snažnim individualiziranim glavnim ženskim likovima. Njih je uredništvo naručivalo s intencijom da budu uzor mladim djevojkama. Najpoznatiji od njih su serijali »Jasna i Nina« te »Durica« Ivice Bednjaneca, zatim »Zlatka« Krešimira Zimonića, »Borovnica« Darka Macana, »Super Di« Dubravka Matakovića i »Modra« Roberta Solanovića.

Strip za odrasle

Činjenica je da su se autorice razvijale na području s bogatom tradicijom stripa koju su na ovim prostorima stvarali uglavnom muški kolege, a kako su mnogi od njh rado poticali i ohrabrivali svoje kolegice u njihovom razvoju, mora se ustvrditi da njihov odnos nije suparnički već suradnički. To je još jedan plus koji ruši stereotip o Balkanu kao nekakvom poludivljem području svijeta. 

  Danas se – zahvaljujući Vama, Nini Bunjevac, Heleni Janečić i drugima – strip scena doživljava kao čvrsto uporište feminizma. Je li zbilja tako?

  – Ne znam kako bi točno na ovo pitanje odgovorile ostale autorice, ali u mom slučaju feminizam je došao usput i nije bio moj prvi motiv zbog kojeg sam se počela baviti stripom, ni popularizacijom stripa. Dok sam bila vrlo mlada često su me znali iznenaditi pitanjima o mojoj ženskoj poziciji u stripu, a ja tada o njoj nisam razmišljala već sam jednostavno crtala stripove. S vremenom sam postala svjesnija svijeta u kojem živim pa promišljenije baratam s likovima žena u svojim stripovima i filmovima, ali nikada na način da njima ponižavam ili podcjenjujem muškarce.

  Često se može čuti da je najveći problem stripa i animacije – tekst. Čini li se tako i Vama?

  – Strip se posljednjih godina jako promijenio u odnosu na ono što većina ljudi zamišlja kad misli na strip. Danas strip više nije namijenjen isključivo mladićima i dječacima, već i odrasloj publici. Sve je više novih autora koji su prerasli formu »lakog štiva« kakav je strip bio u takozvano »zlatno doba«. Likovi u stripu sve su manje dvodimenzionalni, crno-bijeli, striktno podijeljeni na pozitivce i negativce, pa su i scenariji sve češće namijenjeni čitateljima koji nisu toliko naivni da prihvate za ozbiljno ikakav dvodimenzionalni svijet.

  Imamo veliku sreću da se u hrvatskim knjižnicama može naći vrlo velik izbor takvih albuma, od Spigelmanovog »Mausa« nadalje. U posljednje su se vrijeme i domaći autori pridružili stvaranju takvih albuma, od kojih je najsvježiji primjer »Priča o teti Magdi« Ivane Pipal.

  Autorski animirani filmovi koji se stvaraju za festivale već su desetljećima otvoreni za sve vrste umjetničkih i ljudskih sloboda. I u ovom pogledu imamo veliku sreću da u Hrvatskoj postoji Animafest na kojem publika može vidjeti filmove koji nisu ograničeni komercijalnim zahtjevima tržišta.

  Bitan dio Vaše profesionalne biografije odnosi se na sudjelovanje u radu umjetničkih strip grupa »Divlje oko« i »Emisija emocija«. I na pretpremijeri »Požude« govorili ste o prednostima timskog rada. Koliko Vam je bitno umrežavanje s kreativnim srodnicima? Koliko je timski rad potreban stripu i animaciji uopće?

  – Rad na animaciji i stripu često podrazumijeva sate, dane, tjedne, mjesece i godine provedene u osami vlastite sobe. Stoga je dobrodošlo svako kolegijalno ohrabrivanje i podrška. Nastupi u grupama također su puno praktičniji medijima i galeristima. Lakše se pamte.