Odlazak legende

Zbogom Joži Horvatu: Barbina “Besa” zauvijek spustila jedra

Darko Pajić

Joža Horvat bio je i svjetski putnik i moreplovac, ali i kapetan kojemu je more odnijelo sinove i dalo kušnju užasne obiteljske tragedije 



   


    Joža Horvat radio je i kao direktor Nakladnog zavoda Hrvatske, voditelj Jadran-filma, novinar u listu »Naprijed«, urednik »Kola« i časopisa »Republika«. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Naklada Neretva objavila mu je izabrana djela u jedanaest svezaka, od 2003. do 2007. Dobitnik je brojnih nagrada, među ostalim, odlikovanja Josipa Broza Tita, Nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, a 2005. je za izniman doprinos u književnosti i kulturi, dobio odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, te godinu dana kasnije i Nagradu grada Zagreba. 


   


IZBOR NAJVAŽNIJIH DJELA    




   


» FILMSKI SCENARIJI:


    Zastava 


    Ciguli-miguli 


» TV-SCENARIJ: 


    Mačak pod šljemom 


   


» ROMANI: 


   Sedmi be 1939. 


   Zapisi o smrti Petra Arbutine 1948. 


    Crvena lisica 1958. 


    Ni san, ni java 1958. 


    Mačak pod šljemom 1962. 


    Besa, brodski dnevnik, 1973. 


    Operacija stonoga, 1982. 


    Waitapu, 1984. 


    Ciguli-miguli, 1989. 


    Molitva prije plovidbe, 1995. 


    Dupin Dirk i lijena kobila, 1997. 


    Svjedok prolaznosti, autobiografija, 2005. 


    Negdje nad nama bdiju ipak zvijezde, izbor izabranih djela, 2006.



    Iako u poodmakloj životnoj dobi, Horvat je bio lucidan i kreativan do kraja, a njegova posljednja knjiga »Svjedok prolaznosti« objavljena je 2005. godine. Bio je to svojevrsni oproštaj od književnog stvaralaštva, knjiga u kojoj je opisao svoj životni put, od rođenja u Kotoribi – 10. ožujka 1915. godine, odlaska u partizane, prvih morskih avantura, sve do svojevrsnog izopćenja iz društvenog života zbog kontroverznog filma »Ciguli-miguli« za koji je napisao scenarij, režimu nepoćudnu političku satiru. 


   A što je onda ovo?


Jedna od mnogih anegdota iz Horvatova života kazuje da je svoj prvi autobiografski roman »Sedmi Be« na čitanje odnio Miroslavu Krleži, koji mu je dao prve savjete i recenzije i upitao ga što još piše. Horvat mu je uzvratio da ne piše, jer on nije pisac, a Krleža pokazao na rukopis i upitao: A što je onda ovo? I tako samo konstatirao ono što će postati Horvatov životni poziv.  

  Rođen u Međimurju, trebao je kao kontinentalac biti predodređen nevičan moru, ali je već u zreloj životnoj dobi, u četrdesetim godinama, krenuo u životnu i književnu avanturu i izgradio prvi jedrenjak »Skitnicu«, a onda i mnogo poznatiju »Besu«. Njime je sa samozatajnom suprugom Renatom, prvom Hrvaticom koja je oplovila svijet, i sinom Markom, 1965. godine krenuo na svoje prvo putovanje oko svijeta. Iz raznoraznih svjetskih luka javljao se s novinskim tekstovima u Vjesniku, pa su mnogi u domovini mogli pratiti njegove avanture. Po povratku nije mogao dugo mirovati. Evo što je zapisao o planu za svoje iduće putovanje: 


    – Prodaj »Besu«, sagradi novi jedrenjak i još jednom kreni na put oko svijeta! Sklon kojekakvim grijesima, posluša o sam nečastivog. Moj novi brod se zove »Modra lasta«. Upitao sam đavla: Koga da povedem sa sobom na put? On, prokletnik, lukavo se nasmiješi i procijedi kroza zube: Uzmi samo ženu i sina! 


   Gubitak Miće


Neposredno prije tog putovanja u nesreći je poginuo Horvatov sin Radovan-Mićo, pa je ostala zapisana i prijateljska polemika Krleže i Horvata o njegovom novom putovanju. »Izgubili ste Miću, nemate pravo izgubiti i drugo dijete. Nemate pravo izgubiti Marka«, govorio je Krleža, ali Horvatovi svejedno nisu mogli odoljeti moru. »Čovječe, zar ne osjećate da ste na rubu grčke tragedije?!«, pitao je Krleža Horvata. »Nisam shvatio, nisam ga mogao razumjeti, i tako smo se rastali«, napisao je Horvat. Na tom putovanju njegov sin Marko izgubio je život u vodama Venezuele 1975. godine. 


    – Pitate kako smo izdržali, kako smo podnijeli gubitak? Smrt je nedjeljiv dio života. Renata na svoj način, a ja kao osamljen prerijski vuk ponekad zavijam, ponekad cvilim, kazao je Horvat poslije tragedije. Godinama poslije opet se vraćao, pisao i pričao o moru. »Bez mora ne mogu u životu. Kad brod spusti jedra, znam, bliži se kraj«. Tako je i Barba Joža još jednom otplovio na pučinu. A njegova »Besa« posljednji put spustila jedra.