Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 1n
Sutra: 15° 15° 1n
19. travnja 2019.
S povodom

RAZGOVOR S VEDRANOM RUDAN 'Hrvat je Hrvatu najveći četnik'

Foto Rino Gropuzzo
Foto Rino Gropuzzo
Autor:
Objavljeno: 11. prosinac 2018. u 22:25 2018-12-11T22:25:44+01:00

Gdje mi živimo? Davno nisam čula tako dobro pitanje. Jednostavno pitanje koje baš nitko u Hrvatskoj ne postavlja. Djeca nam odlaze, Hrvatska je spaljena zemlja, ovdje dobro žive samo, kako jednom napisa Krleža, »varalice i razbojnici«

Na ovogodišnjem Interliberu predstavljena je nova knjiga Vedrane Rudan »Život bez krpelja«, objavljena u izdanju V.B.Z.-a, a usporedno je izišlo i izdanje beogradske Lagune. Riječka promocija najavljena je u srijedu, 12. prosinca u Ex librisu. Nedavno je u poljskom kazalištu Teatr dramatyczny u Varšavi praizvedena predstava »Ljubav na posljednji pogled« prema romanu Vedrane Rudan, u režiji i adaptaciji Iwone Kempe. Ovim povodima razgovaramo s popularnom književnicom.

Ovih dana, usporedno u Zagrebu i Beogradu, objavljena je vaša nova knjiga »Život bez krpelja«. Riječ je o izboru vaših vrlo čitanih blogova sa stranice »Kako umrijeti bez stresa«, a knjiga je naslovljena prema najčitanijoj priči u kojoj pišete o djeci. Ima u njoj rečenica: »Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu.« Neki koji su čitali tu priču bili su zgroženi vašim pisanjem o djeci i unucima. Što ste zapravo htjeli reći blogom o »krpeljima«?

– Svatko tko ima djecu zna što sam mislila reći, ali svi šute. Naša odluka da rodimo dijete ili namjerno oplodimo neku ženu najstrašnija je odluka koju može donijeti odgovorno ljudsko biće. Kad rodiš dijete, pojma nemaš tko je to i u što će se pretvoriti. Voliš ga, govorim o ženama, beskrajno, sigurna sam da tu biologija igra presudnu ulogu. Istovremeno dok si luda od ljubavi, strahuješ da ćeš to što voliš najviše na svijetu izgubiti. Bojiš se bolesti, droge, lošeg društva, djetetova krivog životnog odabira, užasava te što mu škola baš ne ide. Glup je na oca, svekrvu, pradjeda po ocu… Pa onda to kreneš ispravljati trošeći na instrukcije i nagrade, u pravilu uzalud.

»Mir« i »dobro«

Kod djece je najgore što rastu. Neodoljiva beba gotovo se preko noći pretvori u idiota koji samo bulji u mobitel i okolo šalje fotke svoga međunožja. Kći u tri ujutro u petnaestoj polugola izlazi »u život«, pred kućom je u ludom automobilu čeka »dečko« u pedesetoj. Kako vlastitu djecu pretvoriti u odgovorne ljude koji će u tridesetima moći brinuti o sebi? Kako? Nema škole koja te to može naučiti, a potpuno suluda ljubav čini te slijepom. A onda ostariš, čitav si svoj život potrošio na strance koji ti se ne javljaju na telefonske pozive, ne zovu te, za njih su živi roditelji mrtvi kapital. Tvoji unuci uče od tvojih roditelja tako da od njih dobivaš osmijeh čija je veličina upravno proporcionalna količini kuna koju im utrpaš u ručicu. To bi bila ukratko priča o roditeljima i djeci koju nijedan roditelj neće priznati, jer svi mi mislimo da su loša djeca naš promašaj. Ne mora tako biti i nije. Nismo mi odgovorni, najčešće, za njihovu bešćutnost, neodgovornost i zloću. Pa ipak, biti roditelj vječna je priča o preispitivanju vlastite krivnje. Umorna sam od toga. Na tu sam temu napisala priču »Život bez krpelja«, svoju najčitaniju priču. Nekako mi je bilo lakše kad sam spoznala da moja priča nije samo moja prljava, mala tajna. Naravno da postoje i iznimke. Ja najčešće ipak pišem i govorim o pravilima.

Dok je treća cjelina knjige o djeci, prve dvije su o muškarcima i ženama. Ima tu i politike, a vrlo kritični ste i prema Crkvi. Neki od naslova blogova su: »Hrvatska u katoličkom kurcu«, »Katoličko-ginekološki samit na vrhu«, »Tramp i ženske»... Između ostalog, pišete o abortusu, školstvu, homoseksualnosti i, izgleda, neizbježnim ustašama i četnicima. Gdje mi zapravo živimo?

– Gdje mi živimo? Davno nisam čula tako dobro pitanje. Jednostavno pitanje koje baš nitko u Hrvatskoj ne postavlja. Hrvatsku »imamo« tridesetak godina i kako vrijeme odmiče svi užasi koji nas okružuju postaju nam normalni. Ne znam odakle bih krenula. Katolička crkva. Organizacija koja se stoljećima bavi sijanjem mržnje, krađom i propovijedanjem »mira« i »dobra«. Kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Zapanjilo me da ti monstrumi u mantijama idu tako daleko da u Hrvatskoj koja je laička zemlja organiziraju »katolički ginekološki samit« na kojem mužjaci koji baš ništa ne bi smjeli znati o »ginekologiji« raspredaju o njoj kao da su trideset godina bez pauze proveli među ženskim nogama. Mužjaci koji su se zakleli na celibat? Građanima Hrvatske je sasvim normalno da svećenike plaća država, da voze najskuplje automobile, da krešu dečkiće i za to nikome ne odgovaraju. Istovremeno »ovce« pozivaju na »skromnost«, »čednost«, »suzdržavanje prije prve bračne noći«.

Ne brojim knjige

O urlikanju protiv abortusa da se ne govori. Tu gdje živim ne uznemiravaju me samo svećenici. Ludim i kad čujem kako urlaju »dragovoljci« kojima nikad dosta love. Ako su se za ovo u čemu živimo dragovoljno borili trebalo bi ih osuditi na doživotnu robiju. Ako su se borili za nešto bolje, zašto se ne odreknu ogromnih mirovina i ne krenu opet u rat, ovaj put u rat protiv korumpiranih političara. Vrijeme je, nažalost, pokazalo da je Hrvat Hrvatu ipak najveći četnik. Djeca nam odlaze, Hrvatska je spaljena zemlja, ovdje dobro žive samo, kako jednom napisa Krleža, »varalice i razbojnici«.

Ovo je, ako se ne varam, vaša deseta knjiga. Mnoge su i prevođene. Jesu li u planu novi prijevodi?

– Nemam pojma koliko sam knjiga napisala. Ne brojim. Tašta sam kao i svi pisci pa me prijevodi mojih knjiga posebno raduju. Još kad se radi o »velikim zemljama«. Tri su mi knjige prevedene u Rusiji, ovih dana će mi izaći treća knjiga u Americi, »Dabogda te majka rodila«. Prevedena sam na jedno desetak jezika. Kad se sjetim s koliko su mržnje prije šesnaest godina muške »kolege« dočekale moje ukazanje na hrvatskoj »književnoj sceni«, svaki mi novi prijevod ugrije dušu. Ma koliko hrvatski pisači šutjeli o meni, ja ipak postojim. Poručila bih im, jebite se, dečki, tko vas čita, ali Novi list je fini list pa to neću učiniti. Meni je dovoljno da ih nitko ne čita, ne prevodi, ne stavlja na daske, ne zna da postoje osim kad im u režiji HDP-a organiziraju proslavu rođendana. Zastrašujuće je koliko su hrvatski pisači puni sebe, a u svijetu, osim Gavrana, nešto znače samo spisateljice Drndić, Ugrešić, Drakulić.

Čist zrak

Ovoga studenoga u Poljskoj je praizvedena predstava prema vašem romanu »Ljubav na posljednji pogled«. Kakvi su vam dojmovi o predstavi?

– Moji dojmovi. Opisala sam ih na svom blogu www. rudan.info. Sve uloge, i muške i ženske, igraju fenomenalne glumice. Predstava je dobila odlične kritike, ja, doduše, nisam razumjela ni jednu jedinu riječ, ali me obuzela fantastična energija koju su isijavale umjetnice na sceni. Publika je skočila na noge, dugo pljeskala, bila sam na pozornici, dobila krasne ruže. Nisam ženska koja lako pada u trans, osim kad je otvaranje bombonijere u igri, ipak, te sam večeri bila izvan sebe. Posebno me obradovalo, vezano za ovu priču, pismo koje sam iz daleke Kine dobila od velike hrvatske umjetnice Vitomire Lončar. Čestitala mi je i napisala kako je uzalud tražila odjeke moga uspjeha u hrvatskim medijima (smijeh). Zahvalila sam joj i izrazila svoje divljenje što je prelomila, naučila kineski i govoriti i pisati, napustila Hrvatsku u ne baš mladim godinama i danas je uspješna žena u Kini. Ne sjećam se baš da je Hrvatska, kad je otišla, za njom plakala. Zašto i bi pored toliko umitnika koji bauljaju ovom velikom zemljom. Odgovorila mi je da je mnogo lakše naučiti govoriti i pisati kineski nego ostati u Hrvatskoj. Rekla mi je da u gradu u kome živi mora nositi masku, jer zrak nije čist. Hrvatska, zna Vitomira, ima čist zrak, ali joj nedostaju »maske za mozak«. Žao mi je što sve što vrijedi u galopu napušta ovu vukojebinu.

Laganje

Predstave prema vašim djelima i inače se s uspjehom izvode u Poljskoj i drugdje. Postoji li mogućnost da te inozemne predstave vidimo u Rijeci? Ili recimo u vašoj rodnoj Opatiji?

– Da sam neka vesela ženska sad bih prasnula u smijeh. Moja predstava u Rijeci? Prošle godine su u Poljskoj igrali »Crnci u Firenci«, na maloj sceni kazališta u Krakovu. Predstavu je režirala Iwona Kempa, ona je uprizorila i »Ljubav na posljednji pogled«. U Rijeci mi je predloženo da krenem put Krakova, nagovorim kazališnu ekipu da odigra posebnu predstavu, da je snimi i pošalje u Rijeku, možda bi se mogla uklopiti u »Male scene«. Sve sam odradila, organizator Scena snimku je dobio dva mjeseca unaprijed, pa ipak mi je, na dan kada se trebalo objaviti koje će se predstave igrati na Festivalu, rečeno da je »snimka« stigla baš toga dana, dakle prekasno. Predstava je u Poljskoj dobila mnoge nagrade. Da su mi u Rijeci rekli da im se predstava ne sviđa, razumjela bih. Ali bezočno lagati i od mene očekivati da još povjerujem u takvu jednu pizdariju? Nisam mogla k sebi doći. Doduše kad se sjetim što su sve radili Daši Drndić kojoj nisam ni do koljena, ničemu se ne čudim. Hoće li me ikad pozvati u Opatiju, moje rodno mjesto? Naravno da neće kad ne pišem poeziju tipa »mići tić sere na krović«.

Koliko je, po vašem mišljenju, književnost zastupljena u projektu Rijeka – Europska prijestolnica kulture? Što općenito mislite o tom projektu?

– Ja o tom projektu ne znam ništa pod milim bogom. Bilo bi mi jako drago kad bi ti neki ljudi koji na njemu rade odveli Rijeku u Europu ili doveli Europu u Rijeku. Ta 2020. je daleko. Možda se nešto dogodi.

Pišete li nešto novo?

– Naravno. Što može raditi žena na pragu sedamdesete koja ne mora kuhati mužu ručak, ne mora čistiti kuću, ni čuvati unuke, ni kuhati djeci? Takva žena može i mora samo uživati u životu dok još uvijek diše. Uživam, dakle postojim. Knjiga se zove »Eva na stolici«. To je priča o ženi koja se zove Eva i sjedi na stolici.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš