Grad: Rijeka
Danas: 20° oluje
Sutra: 6° 11° kiša
22. listopada 2017.
Pogled unatrag

Izbor Zdravka Zime: Pet prevoditelja za pet

Foto REUTERS
Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 5. siječanj 2012. u 19:19 2012-01-05T19:19:32+01:00

Izabrani naslovi posvećeni su knjigama koje ne pišu žene s viskom potpeticama, koje ne figuriraju na komercijalnim top-listama i koje svoju tiražnost ne duguju skandalima s političkim, estradnim ili tko zna kakvim backgroundom 

Potreba da se na neki način iskaže vlastita individualnost, ma koliko taj pojam sam po sebi bio maglen ili nedohvatljiv, poprimila je razmjere epidemije. Svatko se osjeća pozvanim da iskaže svoj stav, ne vodeći pretjerano računa o njegovoj validnosti, a još manje o onom što je u datom času u fokusu općeg interesa. Demokratizacija informiranja, pa samim tim i izražavanja, zahuktala se do neslućenih granica, a da je na djelu fenomen koji nema usporedbe u svjetskoj povijesti, o tome ne treba gajiti pretjerane sumnje. Sva je prilika da sloboda govora, odnosno manifestiranja vlastite individualnosti, podliježe istim zakonitostima kao i cirkuliranje novca. Što ga se više tiska, to mu više pada vrijednost. 

    Tako je i potreba da svatko bude umjetnik dovela do paradoksalnog obrata; sve veća količina kreativnog angažmana i sve veća potreba da se iskaže vlastita subjektivnost, rezultira sve jeftinijim i površnijim efektima. Dakako da svako pravilo ima iznimke, ali manjak kriterija i višak narcizma perpetuiraju svijet u kojem pošiljalac poruke postaje njen (jedini) primalac. Ravnodušnost je pomiješana s nasiljem, cinizam s egoizmom. Što u tom svijetu znače knjige, tim više što ga je Gilles Lipovetsky definirao kao društvo praznine, a Guy Debord kao društvo spektakla? 

    Teško je reći što znače, pogotovo ako apstrahiramo klasične prosvjetiteljske floskule o znanju koje je isto što i moć. Različiti modaliteti izražavanja, potencirani neslućenim mogućnostima digitalne tehnike, rezultirali su ravnodušnošću koja se ponajprije obrušila na klasični oblik komunikacije, na čitanje. Stoga je ovaj prilog namijenjen rijetkoj vrsti publike koja ne pati od virusa ravnodušnosti i koja i u blagdanskim danima nalazi vremena (ili živaca) za knjige! Čak i takve koje ne pišu žene s viskom potpeticama, koje ne figuriraju na komercijalnim top-listama i koje svoju tiražnost ne duguju skandalima s političkim, estradnim ili tko zna kakvim backgroundom. 

    Deset knjiga kao dekalog, kao Deset Božjih zapovijedi, kao Dekameron ili, po Shakespeareu: kako vam drago (As You Like It).       

THOMAS BERNHARD: »Brisanje. Raspad«, Meandarmedia

    Ova proza možda se razlikuje od ostalih Bernhardovih naslova, ali samo po obimu. »Brisanje. Raspad« implicira šestotinjak gusto tipkanih stranica, bez poglavlja i bez posebnih pasusa, koje čitatelju ne nude prostor za predah. I to je Bernhard kakvog poznajemo, nezaustavljiv u sotoniziranju stvarnosti, ali isto tako spreman da je svojom minucioznošću i bešćutnim humorom fiksira poput kakvog rendgenologa. 

    U prvom licu roman pripovijeda Franz-Josef Murau. On se vraća u dvorac Wolfsegg, u kojem je proveo dječačke godine, nakon vijesti da su u prometnoj nesreći poginuli njegovi roditelji i brat Johannes. No, fabula je u ovom slučaju najmanje važna. Važan je način na koji Bernhard eksplicira svoje ideje, a taj je način – unatoč svim utjecajima i mogućim uzorima – praktički neusporediv. Bernhard je pisac bez kompromisa, pa je zato razumljivo da i recepcija njegova djela podliježe sličnoj sudbini. Njega se bezrezrevno voli ili isto tako bezrezervno odbacuje! 

    Što se mene tiče, pohvalna je činjenica da se našao izdavač koji ne samo da objavljuje Bernharda, nego je hrvatskoj publici in extenso predstavio njegov opus. Taj izdavač zove se Meandarmedia, a s glavnim urednikom Brankom Čegecom u posljednjih nekoliko godina uspio je objaviti seriju od osam reprezentativnih naslova. Reći da je to izdavački pothvat, možda se doima kao fraza. Ali je ipak pothvat za koji pohvale zaslužuju svi, posebno urednici i prevoditelji. Ovi potonji su Boris Perić, Snješka Knežević, Helen Sinković, Truda Stamać i Sead Muhamedagić. Pet prevoditelja za ocjenu pet!       

JOHN CAGE: »Tišina«, Naklada Ceres

    U predbožićnim danima u Društvu hrvatskih skladatelja u Zagrebu predstavljena je knjiga Johna Cagea »Tišina« (Silence). Tom prilikom o Cageu, jednom od najvećih američkih skladatelja 20. stoljeća, pioniru aleatoričke i elektroničke glazbe te višekratnom akteru zagrebačkog Muzičkog bijenala, govorili su muzikolog Nikša Gligo, skladatelj Berislav Šipuš i urednik Ceresa Dragutin Dumančić. »Tišina« je u integralnoj engleskoj verziji tiskana još 1961. godine, a za hrvatsko izdanje prevele su je Štefica Blažević i Andrea Gabor. 

    Naravno da naslov njegove knjige nije slučajan. Osim što je napisao skladbu pod naslovom »4,33« (koja podarazumijeva četiri minute i trideset i tri sekunde programirane tišine), tišina ima veliku ulogu u mnogim Cageovim radovima koji su nastali prije citirane skladbe. U njegovu slučaju tišina nije mehanički supstitut za prazinu. Biblijska tvrdnja »u početku bijaše riječ«, u Cageovoj imaginaciji pretvara se u parafrazu iz koje slijedi da u početku bijaše tišina. 

    Čitajući i slušajući Cagea, otkriva se da tišina nije samo statičko stanje; ona prethodi stvaranju, a to znači da ga u velikoj mjeri uvjetuje ili pretpostavlja. Tišina se koncentrira oko velikih događaja kao veliki plašt. A to mogu dokučiti samo veliki skladatelji! Nije čudno da je Cage na početku knjige za svaki slučaj tiskao eksplicitnu napomenu, koju navodim doslovce: »za one kojih se to tiče«.       

ROBERTO CALASSO: »Tiepolova ružičasta«, Vuković & Runjić   

    Firentinac Roberto Calasso, koji se ne legitimira »samo« kunsthistoričar, nego isto tako kao autor studija o grčkoj i hinduskoj mitologiji, Baudelaireu i Kafki te kao romanopisac i nakladnik, u ovoj knjizi razračunava se s uvriježenim predodžbama o jednom od posljednjih velikih reperezentanata mletačkog slikarstva – Giambattisti Tiepolu. Umjetnost tog majstora kasnog baroka i rokokoa osobito je došla do izažaja u dekorativnim freskama, u kojima je do savršenstva razvio iluzionističku metodu fiksiranja plohe u otvoren prostor atmosfere. Ali neiscrpivost Tiepolove mašte bila je povod svakojakim tumačenjima, pa i degradacijama: ono što nije shvaćeno proglašeno je dekorativnim, dok je ono što je opterećeno značenjima nazvano ornamentalnim. 

    U tri instruktivna stavka, Calaso rekapitulira najvažnije etape Tiepolova rada, pružajući sintetički uvid u njegovu magiju i bacajući novo svjetlo na umjetnika koji je više nego s ičim računao upravo sa svjetlom. Knjigu »Il rosa Tiepolo« preveli su s talijanskog Mate Maras i Ana Prpić.       

AZ GRIŠNI DIAK BRANKO PRIDIVKOM FUČIĆ, monografija o Branku Fučiću, priredio Tomislav Galović

    Knjiga objedinjuje radove s međunarodnog znanstvenog skupa, održanog od 30. siječnja do 1. veljače 2009. godine, u povodu 10. obljetnice Fučićeve smrti u Malinskoj na otoku Krku. Tko je bio Branko Fučić i što znači za našu kulturu izlišno je ponavljati. Možda dostaje spomenuti da je objavio knjige »Istarske freske«, »Minijature u Jugoslaviji«, »Glagoljski natpisi«, »Apsyrtides«, »Vincet iz Kastva«, »Terra incognita«, »Fraške«, a sudjelovao je u pripremanju »Leksikona ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva« i mnogim drugim projektima. 

    Tko s meštrom Brankom nije obišao Istru, Liburniju i Krk, taj te krajeve možda nije ni vidio. Iako ih je proputovao! Zato je najbolje navesti riječi akademika Radoslava Katičića, koji je napisao da je Fučiću zahvalan do groba i da je ono što je od njega naučio i čime ga je obogatio zapravo nemjerljivo. O tom bogatstvu i toj nemjerljvosti u okvirima svoje veličine i kompetentnosti svjedoči ovaj zbornik. 

    Nakladnici ove knjige su HAZU, Institut za povijest umjetnosti, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Staroslavenski institut, Sveučilišna knjižnica Rijeka i Općina Malinska – Dubašnica.       

CHRIS HEDGES: »Carstvo opsjena« (kraj pismenosti i trijumf spektakla), Algoritam

    Christopher Lynn Hedges, američki novinar i pisac, ratni izvjestitelj, specijalist za pitanja američke bliskoistočne politike i laureat Pulitzerove nagrade, okupiran je u ovoj knjizi usponom postpismenog društva koje žudi za ecstasyjem ali koje, paralelno s opijatima, isto tako žudi za opsjenom. Umjesto podjele na bogate i siromašne, on planetarnu populaciju dijeli na pismeni dio, koji se nosi s kompleksnošću svijeta i umije odvojiti činjenice od fantazmagorije, i drugi dio, koji svoju pismenost – ako je posjeduje – zapostavlja u ime virtulane stvarnosti i opsjene. 

    Hedges je izričito kritičan prema filozofiji programiranog optimizma, obara se na društvo spektakla i celebrityja, svjestan da su oni samo surogat, odnosno mamac koji bogata manjina podmeće siromašnoj većini. Pišući o hrvanju u Madison Square Gardenu (koje ima najmanje veze sa sportom), o Las Vegasu, pornografskoj industriji i nevidljivim ali itekako moćnim korporacijskim centrima, Hedges je ponudio bespoštednu kritiku Amerike, kojoj ideali liberalne demokracije i proklamirane pravičnosti služe kao paravan za vlastite probitke. 

    »Carstvo iluzija« s engleskog je preveo Zoran Bošnjak, a uz Tariq Alijevu knjigu o Obami nudi se kao nezaobilazno štivo koje propituje puls suvremenog svijeta i/li današnjih Sjedinjenih Država.       

TONČI PETRASOV MAROVIĆ: »Sram i strah«, Profil

    Premda se ponajprije iskazao kao pjesnik, roman »Sram i strah« vrhunac je Marovićeve proze i važna etapa u kronologiji novog hrvatskog romana, kako je u pogovoru konstatirao Tonko Maroević. Dvadeset godina poslije autorove smrti, ovaj roman iz ostavštine ne nudi se samo kao prigodni podsjetnik na jednog iznimnog pjesnika nego i kao tekst koji svojim silnicama i svojim projekcijama nadilazi uobičajene odrednice vremena i pomodnih hirova. 

    Marović je pisao kao što je i disao, puninom svog bića, cjelinom pameti i nepotkupljivosti koju je manifestirao na svakom koraku, a koju posvjedočuje i u ovom, posthumno tiskanom romanu.       

CORMAC MCCARTHY: »Krvavi meridijan«, Profil

    Čim je objavljen u izvornoj verziji, »Krvavi meridijan« zasut je pohvalama koje ne ostavljaju sumnje da je Cormac McCarthy jedan od najvećih aktera aktualne američke književnosti. Potaknut autentičnim događajima iz američko-meksičkog rata u 19. stoljeću, roman je epsko svjedočanstvo o nasilju kao konstanti amerikanizma, ali i kao konstanti svjetske povijesti. 

    Američki kritičari smjestili su McCarthyja rame uz rame s Faulknerom. To je dovoljna kvalifikacija, iako je teško povjerovati da će McCarthy ikad biti široko obljubljen pisac. Tu sumnju potkrepljuje njegov stil, odsustvo bilo kakvih mistifikacija i ocean primordijalnog nasilja iz kojeg isplivava sudac Holden, utjelovljenje svih mogućih opačina kojoj te teško naći premca.       

WINFRIED GEORG SEBALD: »Vrtoglavica«, Vuković & Runjić

    Zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković & Runjić dobili smo prijevode W. G. Sebalda, pisca čija je obična, a zapravo bizarna biografija upisana u isto takve ili slične romane. Sebald se rodio u Njemačkoj, a razmjerno rano preselio se u Englesku i predavao na University of East Anglia u Norwichu. Godine 2001. objavio je roman »Austerlitz« koji je dočekan s velikim komplimentima, a u prosincu iste godine poginuo je u prometnoj nesreći. 

    »Vrtoglavica« je četverodijela proza, koju tvori rekapitulacija putovanja Marie-Henrija Beylea, alias Stendhala, u Italiju, putovanje Franza Kafke na liječenje te dva Sebaldova putovanja. Kako god bilo, putovanje je ključni pojam njegove proze koja objedinjuje elemente biografije, putopisa, legende i trilera. Sve u jednom, naizgled inkompatibilno, ali moguće na način koji je svojstven samo Sebaldu. Rukopis je s njemačkog preveo Andy Jelčić.       

MARTIN WALSER: »Zaljubljeni Goethe«, Fraktura

    U poznim godinama Johann Wolfgang Goethe zaljubio se u devetnaestogodišnju Ulrike von Levetzow. To je činjenica, zanimljivija upravo u mjeri u kojoj potvrđuje da su i najveći autori ili autoriteti samo ljudi od krvi i mesa. 

    Thomas Mann kanio je napisati novelu o zaljubljenom korifeju njemačke književnosti, ali je prvotnu ideju pretvorio u priču o znamenitom književniku zagledanom u poljskog dječaka. Na koncu, »Smrt u Veneciji« postala je popularnija od mnogih drugih Mannovih naslova, a hoće li Walserov roman natkriliti čitanost drugih njegovih knjiga, pokazat će budućnost. Premda u izvornom naslovu romana nema Goetheova imena, nakladnik je pribjegao slobodi koja bi trebala uvećati njegove tržišne efekte. Knjigu je pohrvatila Romana Perečinec.       

VIKTOR ŽMEGAČ: »Prošlost i budućnost 20. stoljeća«, Matica hrvatska

    Na kraju svih mogućih enciklopedijskih priručnika, indeksa imena i recentnih top-lista citira se Žmegač. To što se ime našeg uglednog germanista, književnog povjesničara i muzikologa spominje na posljednjem mjestu, uvjetovano je pravilima abecede. U svemu drugome Žmegač je prvi! Već svojom koncepcijom ova knjiga otkriva autorov povjesničarski habitus i njegov smisao za sintezu. Birajući imena osamnaestorice filozofa, pisaca, povjesničara kulture i drugih, Žmegač je rekapitulirao povijest novecenta. Učinio je to sa sebi svojstvenom enciklopedičnošću i sistematičnošću, pokazujući široko poznavanje različitih disciplina i ne zapadajući u doktrinarnost koja je katkad svojstvena kabinetskim umovima. Ilustracije radi, dovoljno je pročitati ogled o Adolfu Loosu da bi se shvatilo zbog čega se Žmegačeve knjige čitaju i izvan strogo omeđenih katedarskih krugova.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka