Knjiga u izdanju Naklade Ljevak

“Anatomija štakora” Martine Vidaić: Punokrvno djelo s odrednicama psihološkog romana

Marinko Krmpotić

Martina Vidaić / NL arhiva

Martina Vidaić / NL arhiva

Opis mučnog psihičkog stanja glavne junakinje nadograđen je i širom slikom društvenih zbivanja, pa se iz priče o Ratku i njegovoj sudbini može vidjeti pakao nacionalnih međusobnih mržnji



ZAGREB Objavivši u ovom desetljeću tri pažnje vrijedne zbirke pjesama, Martina Vidaić (Zadar, 1986) stekla je u okvirima hrvatske književnosti reputaciju kvalitetne pjesnikinje, a objavljivanjem svog prvog romana nedvojbeno svjedoči i o tome kako njena literarna nadarenost nije vezana samo uz lirski izraz.


Naravno, tragovi poetese koja je za prve tri zbirke stekla itekako vrijedna književna priznanja, lako se iščitavaju u njenom romanu prvijencu, ali je bez imalo sumnje »Anatomija štakora« punokrvni roman s vrlo jasnim žanrovskim odrednicama ponajprije psihološkog romana.


Glavna junakinja romana zove se Franka, dvadeset joj je i jedna godina i 2008. godine studira medicinu u Zagrebu, a živi u Studentskom domu u kojem je »prisvojila« sobicu koja na tom katu služi za kuhanje kave.




Tu Franka uči i provodi većinu vremena, navikavši na taj nesvakidašnji potez svoju okolinu koja ju i inače smatra pomalo čudnom. Savladavajući gradivo iz Atlasa anatomije, Franka počinje na onim dijelovima pojedinih stranica gdje ima bjeline ispisivati riječi i rečenice opisujući svoj život, posebno prošlost, djetinjstvo i mladost.


Uskoro se to pretvara u opsesiju pa se Atlas anatomije uz udžbenik pretvara i u njen neobični ispovjedni dnevnik iz kojeg čitatelj počinje otkrivati njenu životnu priču koju Franka ne zapisuje kronološki, već skače iz vremena u vrijeme, ovisno o asocijaciji koja ju je natjerala na pisanje.


Martina Vidaić: Anatomija štakora


Martina Vidaić: Anatomija štakora



Psihičke oluje


Primjerice, budući da prostoriju u kojoj se kuha kava svi zovu »šupa«, nju to asocira na šupu u kojoj su njeni Baka T. i Dida T. ubijali kokoši pa počinje pisati o baki i didi. Ili je neki detalj iz anatomskog atlasa podsjeti na neku pojedinost iz prošlosti i – priča kreće. Asocijacija kao motiv nije ništa novo u književnosti, tamo još od Marcela Prousta i Williama Faulknera. I Martina Vidaić tom je literarno zahtjevnom načinu izražavanja pristupila kvalitetno pa nam i njena priča postaje jasna, iako zahtijeva itekako pažljiva i strpljiva čitatelja koji će uz njenu pomoć povezivati vremena i zbivanja želi li stvoriti cjelovitu sliku života nesretne Franke.


Mijenjajući vizure pripovijedanja Franka priča i o sadašnjosti u Studentskom domu i menzi, odrastanju uz oca, majku i četiri godine starijeg dominantnog brata, mladenačkoj usamljenosti, pokušaju da ljeto provede radeći u jednoj udruzi… Njena grčevita ispovijed zabilježena najčešće crvenom kemijskom olovkom na bjelinama Atlasa anatomije bazira se na dva mučna nasilna čina (brutalno ubojstvo psa te tragična smrt dječačića u zaleđu Dalmacije), a te, kao i ostale priče služe autorici da progovori i podastre pred čitatelja ne samo sliku nesigurne djevojke, već jasno iskaže i psihičke oluje i mrakove s kojima se bori. Upravo u tim opisima narušenog duhovnog i emocionalnog svijeta mlade djevojke, Martina Vidaić je vrlo kvalitetna pri čemu o Franki svjedoči ne samo njena okolina, već i sama Franka kroz svoju opsesivnu posvećenost pisanju.


Originalan koncept


Originalan koncept i pristup opisu mučnog psihičkog stanja glavne junakinje nadograđen je u debitantskom romanu Martine Vidaić i širom slikom društvenih zbivanja, pa se iz priče o Ratku i njegovoj sudbini može vidjeti pakao nacionalnih međusobnih mržnji, ustašovanja i četnikovanja, Domovinskog rata i poratnog razdoblja, izbjegličkih i prognaničkih muka te niza drugih negativnosti suvremenog hrvatskog društva. Sve je to čitatelju preneseno snažnim i moćnim jezikom, koji traži pažljiva čitatelja i pratitelja jer izvire i uvire u Frankinu svijest, prošlost ili stvarnost, silinom i nezaustavljivom snagom misli i svijesti koje je teško kontrolirati. Frankine ispovijedi solilokviji su i monolozi puni emocija, a izneseni su ponajprije na književnom jeziku, mada se povremeno zna naići i na trunčice ikavice dalmatinskog zaleđa, odnosno srpskog jezika kojim svoj blog piše Ratko.