TRAFIKA PREDRAGA LUCIĆA

Pokora za “Narančinu koru”

Predrag Lucić

Kako je Nansi Ivanišević, posljednja osoba koju je Franjo Tuđman u svome vijeku osobno imenovao ministricom, s današnje pozicije županijske kulturno-prosvjetne moćnice presudila kazališnoj predstavi koju nije ni pogledala...

Deset mjeseci je trebalo proteći od posljednje izvedbe predstave »Narančina kora« u splitskom Gradskom kazalištu mladih da bi do javnosti doprla informacija o njezinoj eutanaziji iznuđenoj pod pritiskom Nansi Ivanišević, dakle, osobe koju povijest za sada pamti kao posljednju koja je imala čast da je blaženopočivši predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, na temelju svojih ustavnih i zakonskih ovlasti, postavi na neku dužnost. A red bi bio da ta posljednja ministrica prosvjete i športa u Vladi Zlatka Mateše i nekadašnja savjetnica za kulturu u timu splitskoga gradonačelnika Željka Keruma, ostane zapamćena i po tome što je – u svojstvu predsjednice nečega što se zove Odjelom za prosvjetu, kulturu, šport, informiranje i tehničku kulturu pri Službi društvenih djelatnosti Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji – predvodila zakulisnu operaciju moralističkog bojkota predstave koja je za svoga tromjesečnog života pred punim gledalištem odigrana 20 puta i koja bi vjerojatno igrala i dan-danas da gospođa Ivanišević baš na njoj nije odlučila demonstrirati svoje neslućene sposobnosti u zaštiti ćudoređa među djecom i mladeži.   Nansi Ivanišević, kako i sama priznaje, nije vidjela splitsko uprizorenje kultnoga teksta beogradske autorice Maje Pelević, izvornoga naslova »Pomorandžina kora«, u režiji i koreografiji Jelene Posavec Tušek i izvedbi Vande Boban, Bojana Brajčića, Sare Ivelić i Marjana Nejašmića Banića, uz songove TBF-ovaca Saše Antića i Luke Barbića, ali je uradila sve što je u njezinoj moći da tu predstavu ne vidi više nitko. Nakon što je od predsjednika školskog odbora Osnovne škole »Split 3« zaprimila dojavu da »u predstavi koja se nudi djeci ima neprimjerenih sadržaja«, iskusnoj vedeti kulturno-prosvjetne birokracije nije palo na um da se osobno uvjeri čega to neprimjerenog ima u Pelevićkinoj tragikomičnoj scenskoj baladi koja progovara o pokušajima mlade žene da se oslobodi medijskoga terora kojim se nameću i učvršćuju vladajući društveni stereotipi o dežurnoj ljepoti i proizvodnji iste uz pomoć kirurških alatljika i farmako-kozmetičkih preparata.   Dojavu zabrinutog školskog odbornika, koji također nije vidio predstavu, gospođa Ivanišević nije primila cum grano salis, a nije se nažalost sjetila ni poučnoga aforizma o toj sorti čuvara mladeži od kvarenja u kojemu Mark Twain kaže: »Bog je prvo stvorio idiote. To Mu je bilo za uvježbavanje. Onda je stvorio školske odbore.« Odlučila je djelovati bez suvišnog razmišljanja i još suvišnijeg informiranja o predmetu svoje djecobrižničke akcije, pa je na adrese svih županijskih škola odaslala dopis s preporukom da učenike ne dovode na »Narančinu koru«. Posluh školskih ravnatelja je bio takav da je predstavi najednom ponestalo ciljane đačke publike, pa više nikada nije izvedena. Gospođa Ivanišević je, razumije se, ostala u fotelji iz koje je pokrenula inkvizicijsku akciju protiv predstave koju se nije udostojila pogledati, pa danas s istoga mjesta poručuje: »Slažem se da su umjetničke slobode važne, ali nema te umjetničke snage koja se može nametnuti djeci usprkos protivljenju tijela koje upravlja školom.« Drugim riječima: umjetničke slobode i umjetnički snažna predstava o porobljavanju ljudskoga duha i tijela nametnutim fensi-šmensi vrijednostima su potpuno nevažne pred birokratskom samovoljom nansi-znansi struktura i njima podložnih školskih ravnatelja.   Za posebnu je pak priču šutnja kojom je Gradsko kazalište mladih prihvatilo isfabricirani bojkot svoje predstave. Ravnateljica Ljubica Srhoj kaže da su svi u kazalištu bili zaprepašteni »količinom iskazanoga gnjeva i mržnje prema jednoj predstavi koja je samo pokušala osvijetliti aktualne probleme mladih«, ali ne nudi objašnjenje zbog čega se u obranu »Narančine kore« nije poduzelo ništa i zašto je sve ostalo na tom tihom zaprepaštenju i bespogovornom pristajanju na iznuđeno neigranje zbog »naglog gašenja interesa za predstavu«.   Umjesto da alarmira javnost, kazalište je odšutjelo ovaj brutalni napad nižeg državnog činovništva na samu predstavu i na slobodu umjetnika da progovaraju o važnim temama tzv. društvene stvarnosti. I toliko se ta šutnja doima normalnom da je ravnateljica GKM-a na novinarski upit o pokori za »Narančinu koru« u čudu odgovorila kako »ne zna zbog čega se to pitanje poteže baš sada«.   A pitanje se potegnulo zato što je redateljica Jelena Posavec Tušek u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji odlučila prekinuti svoju desetomjesečnu šutnju, jer joj je najzad postalo jasno kako više nema nikakvoga smisla čekati da se niske moralizatorske strasti oko njezine predstave smire. Postalo joj je jasno da se »Narančina kora« ni u novoj sezoni neće vratiti na daske koje joj je nasapunala kulturno-prosvjetna administracija na čelu s Nansi Ivanišević, gospođom koju će povijest pamtiti kao posljednje ime s Tuđmanove kadrovske liste, ali nažalost ne i kao posljednju osobu koja je s pozicije političke moći zatrla predstavu koju nije ni vidjela. Takvih je ovdje uvijek bilo, i tek će ih biti.