Čitam u Slobodnoj Dalmaciji naslov »Branitelji će u Dubrovnik morati dolaziti zaobilazno, trajektom preko Pelješca« i s nestrpljenjem iščekujem da se po treći put svečano otvore radovi na Pelješkome mostu.

Teško je vjerovati da će HDZ-ovi marketinški geniji propustiti ovakvu priliku da još jednom krenu u izgradnju svoga Skadra na Komarni, pa makar ona, po običaju, trajala do zatvaranja birališta. To što im nije upalio onaj posljednji štos kada su tvrdili da bi se most morao izgraditi kako se hrvatske ovce, koze i krave pod strogim šengenskim režimom ne bi morale vozati trajektom, nije razlog da ne pokušaju ponovo.

Tim prije što im ovaj put izliku za gradnju zaobilaznice oko Bosne i Hercegovine mogu predstavljati oni kojih se do sada nisu sjetili – hrvatski branitelji čija se imena navodno nalaze na tajnim popisima srpskih i republičko-srpskih tužiteljstava za ratne zločine.

Bojazan od putovanja branitelja trajektom, kako bi mimoišli pogranične kontrole i eventualna hapšenja u Neumu, iznio je Zoran Kolovrat, čelnik jedne dubrovačke veteranske udruge, nakon što je uhićenje Tihomira Purde reaktualiziralo stare glasine o trebinjskom popisu pripadnika Hrvatske vojske osumnjičenih za zločine počinjene u ratu.

I sam Kolovrat tvrdi da se radi o glasinama za čije širenje optužuje unutarnje neprijatelje: u prvom redu povratnike – zna se otkud – a potom i sve »koji žele da se branitelji mogu kretati samo oko svoje kuće«. On javno izgovara i sumnju da je »netko možda bilježio neke ”lovačke” priče po kavanama koje su prerasle u ”istinu”«. Čime su se to branitelji hvalili po kavanama, kakav im je bio ulov i što se dogodilo njihovoj lovini, pa se sada toliko boje svojih »lovačkih ispovijesti« zbog kojih su završili na fantomskom trebinjskom popisu, ostaje u sferi nagađanja.

 Bez obzira na to što glasnogovornica dubrovačke policije službeno demantira glasine o postojanju trebinjskog popisa i što okružni tužitelj u Trebinju također tvrdi da za takvu listu osumnjičenika za ratne zločine nikada nije čuo, priča se i dalje zakuhava. Paranoja se vješto potpiruje i u čitavoj Hrvatskoj, unatoč tome što se zna kojih je pet hrvatskih državljana Srbija stavila na Interpolovu tjeralicu i unatoč službenom podatku da srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine traži 40 osoba, od čega 39 državljana Srbije i jednog Hrvata.

S druge strane, ovdje se uglavnom ne komentira podatak da je Hrvatska Srbiji ljetos dostavila popis od 1534 osobe, uglavnom Srba, protiv kojih je naše pravosuđe pokrenulo istrage, podiglo optužnice ili već donijelo presude za počinjene ratne zločine, često i u njihovoj odsutnosti. I da je ta lista u međuvremenu proširena za još 15 imena. To se ne komentira i ne analizira, jer bi se neminovno došlo do zaključka da Srbija, kojoj nije vjerovati, u svome zaplotnjaštvu ne radi ništa što već nije napravila i jednako vjerodostojna Hrvatska.

I jednoj i drugoj ljudi služe samo kao taoci ratne prošlosti koju ne žele pošteno raščistiti. Kao ovce za most, kao sitniš za izbore.