Franjevci Bosne Srebrene u utorak su pokopali Luku Markešića, čuvara istine o Bosni i Hercegovini. Ovaj časni fratar bio je dosljedni borac protiv svrstavanja Bosanaca i Hercegovaca u nacionalne torove, što mu mnogi ni mrtvom neće oprostiti. Na najružnije načine napadali su ga Tuđmanovi kerberi, koji su, baš kao i Miloševićevi im pandani, vjerovali da imaju pravo podijeliti BiH kao da im je ćaćevina. Do zadnjeg trenutka svog života fra Luka se borio protiv njihove naopake politike, koja je BiH okupala u krvi. 

– Bosanski franjevci su se već od početka prošlih balkanskih ratova i dijeljenja na ovim južnoslavenskim područjima opredijelili za uređenje BiH kao samostalne i suverene države. Zalagali smo se protiv podjele BiH koja je stalno bila na udaru i u programima politika, prije svega, srpske, Miloševićeve, a kasnije i hrvatske, Tuđmanove. Mi franjevci znamo koliko su ljudi u Bosni međusobno povezani, da žive kao »kuća u kući i čovjek u čovjeku«, govorio je fra Luka u svibnju 2011. godine. Isto je objašnjavao od početka rata do današnjih dana, ali glas razuma nailazio je uglavnom na gluhe uši velike većine izmanipuliranih i prevarenih bh Hrvata. Naročitu brigu pokazivao je fra Luka za srednjobosanske Hrvate. Nastojao im je objasniti da bi treći entitet za kojeg se toliko zalažu najviše štete nanio upravo njima.

Umjesto argumentima, nacionalistički orijentirani hrvatski političari u BiH odgovarali su mu uglavnom optužbama da se »slizao s muslimanima«. Kao krunski dokaz optužbe raspaljenim nacionalistima poslužit će i fotografija s posljednjeg ispraćaja fra Lukinog, na kojoj se vidi kako se pred križem s njegovim imenom klanja starac s fesom na glavi. Nekima će, međutim, ta fotografija ostati urezana u sjećanje kao simbol onoga što je susjedna država nekoć bila i što još uvijek može biti. Malobrojni, naročito u hrvatskom nacionalnom korpusu, danas vjeruju u BiH u kakvu je vjerovao pošteni ramski fratar. Raja kao raja, lakše joj je pristati da je za njezinu muku kriv »drugi«, nego osvrnuti se i prisjetiti uz kakvu je politiku krvavih devedesetih godina pristala. Toj politici zahvaljujući bh Hrvati na koncu su uistinu postali žrtve majorizacije u Federaciji BiH. Kad bi fra Luka i na to upozorio, nacionalisti bi uglas govorili: Eno ga, daidža skače sam sebi u usta. Nije im išlo u glavu da je bio protiv svakog nacionalizma. Možda su i razumjeli, ali valjalo je neugodnog fratra, koji je svaku priliku koristio da im saspe istinu u lice, razmontirati po svaku cijenu. Kad su glasnogovornici nacionalističke politike otišli toliko daleko da su Ahdnamu – dokument koji je bosanskim katolicima omogućio slobodu vjeroispovijesti u vrijeme otomanske okupacije i opstanak na prostorima BiH – ocijenili kao proizvod izdaje i kolaboracije, Markešić je odgovorio »Teološkim implikacijama Ahdname«. 

– Tamo sam pokazao kako je ona (Ahdnama) bila i ostaje znak i potvrda franjevačkog mirotvorstva, koje metodom dijaloga traži opće dobro s drugima i drugačijima, podnoseći za to često nepravdu i klevetu ne samo od drugih, nego i od svojih u istoj vjeri, kulturi i nacionalnosti. Ali, bosanski franjevci su znali i mogli vršiti uvijek strpljivo i hrabro svoje poslanje u izgradnji zajedništva, mira i slobode svih ljudi i naroda povijesti BiH, govorio je Markešić. Nije fra Luka, da se razumijemo, bio bez mana. 

U nastojanjima da Hrvatima otvori oči radio je i greške, a kao jedna od njih mogu mu se uzeti argumenti što ih je koristio u prepisci s Ivanom Lovrenovićem kad se ovaj odlučio razići s Hrvatskim narodnim vijećem, udrugom kojoj je Markešić bio na čelu. Međutim, imajući u vidu poštenje i veličinu ovog bosanskog fratra, uistinu se može reći da su tu u pitanju sitnice. Napominjemo ih tek želeći prikazati ne sveca, nego čovjeka od krvi i mesa. Posljednji put nacionaliste je na noge digao kad je pisao papi Franji i molio ga da odbije primiti nagradu Večernjeg lista, novina koje je smatrao glasilom HDZ-a. 

– Vi ne znate sigurno ništa o toj političkoj stranci i njezinim vođama, koji su krivci za mnoga zlodjela u prošlom ratu u BiH. Sada žele pokriti sva svoja zlodjela i potisnuti u zaborav. Pokojni papa Ivana Pavao II., koji je dobro znao za sve to, govorio je da treba tražiti pomirenje i mir međusobnim traženjem i davanjem oproštenja. Nažalost, ovdje toga nema, nego se dalje nastavlja neprijateljstvo i politički rat među ljudima i narodima u BiH, napisao je. U jednom dijelu pisma citirao je Bibliju: »Dixi et salvavi animam meam /Rekoh i spasih svoju dušu/ (Ezek 3, 19)«.