Prijašnje vlade uvijek su preuzimale mandat s popisom optimističnih planova o tome kome će se što dati i gdje će se najizdašnije financirati. Milanovićeva ekipa, međutim, sjeda u Banske dvore s pesimističnom knedlom u grlu jer odmah treba reći kome će što oduzeti.

Tih devet milijardi kuna proračunskih ušteda koje od Kukuriku Vlade traži guverner Rohatinski kako bismo sačuvali kreditni rejting i pokrpali stabilnost zemlje, stvarno je ogroman novac. Zato je valjda Milanović tako ozbiljan kao da ga neprekidno tare gastritis, Čačić je još živčaniji nego ikad, a Grčić je poprimio lice drvenog lutka. Ne treba im se ni čuditi.

Gdje naći taj nedozvoljeni »višak« djeluje kao pitanje kvadrature kruga u zemlji niskih plaća i bijednih mirovina koje, i takve kakve jesu, gutaju 73 od 122 milijarde sadašnjeg hrvatskog godišnjeg proračuna. Ako se ta sirotinja ne bi dirala, onda se devet milijardi mora odrezati od preostalih 49, a da se još i dugovi plaćaju i da svi koliko toliko ostanu na nogama.

Gadan je to biznis. Hrvatska opasno miriše na Grčku.

Zato doista zvuči posebno iritantno kad vidimo da zastupnik HDZ-a Goran Marić, koji je bio predsjednik saborskog Odbora za financije, ne uspijeva izdržati ni pola dana nakon izbora, a da ne počne popovati novoj vlasti kako je mačji kašalj smanjiti proračun za devet milijardi kuna. Pa zašto ga oni nisu smanjili?

HDZ-ova administracija stvarno bi trebala pokazati minimum pristojnosti pa barem na početku malo pregristi jezik budući da je ovo što sada kusamo isključivo njihova zasluga.

No, pustimo se sad jalovih razglabanja o finom kućnom odgoju u kući razvrata i kriminala jer to je gubljenje vremena.

Stvar je sada naprosto takva da ovi izborni pobjednici nemaju ljepšeg puta nego da mnoge ljude odmah učine nesretnima. I to najbolje tako da se oko toga ne pravi nikakva velika priča.

Sreća u nesreći za njih je to što su na početku mandata pa imaju vremena za teške reforme i mogu dočekati njihove plodove, ako ih bude.

Svakako, ne smije se ovoga puta kalkulirati sa spašavanjem popularnosti kao Jadranka Kosor, koja radije nije poduzela ništa nego da se bilo kome zamjeri, jer zato sada i jesmo u daleko goroj situaciji nego što je bilo neophodno.

Svi govore o štednji i spašavanju države – žalila se tada bivša premijerka – ali svi se deru i urlaju čim se pokuša dirnuti u njihova prava. Pa jasno da je tako i tako će uvijek ostati. Ali vlast biramo da preuzme odgovornost i provodi svoju politiku, a ne da cendra.

Naravno da će rezanja stvoriti masu nezadovoljnih i mnogi će mrziti novu garnituru. No, Milanovićevi ljudi naprosto nisu u situaciji da ikoga posebno tješe, a još manje da se daju zaustaviti. Tim prije zato što ipak ima dosta prostora da se uštedi mnogo novca tamo gdje su se milijuni bacali na besmislene državne agencije, poticaje za seljake čije su njive prazne, na neuređeni sustav socijale i na neracionalnosti u javnom zdravstvu i administraciji. Još malo poreza ne bi ubilo ni banke, ni bogate.

Ako Vlada bude mogla biti mirna sa svojom savješću da u restrikcijama ima socijalnog takta i da su pravedno odmjerene, treba mirno uzeti škare. Hladnoća je sada njezin najbolji prijatelj.