Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
20. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Radnička klasa odlazi u raj

Ilustracija Snimio Sergej DRECHSLER
Ilustracija Snimio Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 23. listopad 2016. u 11:37 2016-10-23T11:37:00+02:00

Mala Hrvatska u kojoj sve smiješ samo ne smiješ spomenuti radnika. Njega u nas nema. Njemu nitko neće davati predizborna obećanja. On je valjda ionako privatiziran, tuđe neko vlasništvo. Ona je taman takav da slijepi kraj zdravih očiju ne vide kako ih samo zadovoljan radnik spasiti može

Pamti živ čovjek svašta, gdjekoji važan događaj i mali milijun trivijalnosti za koje u pravilu misli kako mu samo gužvu čine u sve fražilnijem pamćenju, ma mu se isto osmijeh razvuče na lice kad ga ta trivijala svojim magičnim sentimentom s vremena na vrijeme dotakne. Štogod se, dakako, kroz godine i zaboravi, ali je zato tu to bratstvo među ljubiteljima trivijale, ili bolje prošlosti, ili mladosti ako ćemo pravo, koja ne da zaboravu da pobijedi već na vidjelo vadi čudesa što su nas nekada činila sretnima.

– Da bi bio veseo i čio,
treba piti samo Frio,
ako si tužan onda za sreću,
ako si sretna za sreću veću!

Frioooo, Friooo daj….

E, da reklama. Reklama za Frio. Ima je you tube. Sok Frio. Iz pitaj svevišnjeg koje godine. Da je davno sugerira svašta. Recimo to što svira grupa Time, a pjeva Dado Topić. Zvuk žestok, rokerski. Gitara Vedrana Božića prangija čudesno. Bubanj »pati« pod palicama u rukama Ratka Divjaka.  Bit će da je to on. Tako su nekada izgledale valjane reklame. Pače, imao je Frio i singlicu. Kakva li je samo taj sok bio!? Kojeg okusa?

Je li nalikovao na neuništivi dvojni c po kojem se i danas sokići u tetrapaku zovu, ili je bilo gazirano neko piće!? Je li mu tetrapak bio onaj ko piramida!? Eto u čas rasprave onih koji se sjećaju, onih koji se kroz maglu spominju i onih koji bi da i danas ima neka tekućina vrijedna singlice.

Hvala Rizvi na objavi.  Čovjek je uostalom Slavonac, a Frio je bio proizvod tvornice Frigis koja je djelovala u sklopu  Industrijsko poljoprivrednog kombinata Osijek. Tamo gdje je nekada stajala tvornica, danas je, trgovački neki centar. A dok Time svira, novi hrvatski premijer imenuje  ministre kojima su puna usta Slavonije. Opet. Po tko zna koji put. Dok Slavonci odlaze u Irsku.

Jesta, dobili smo Vladu. U njoj je svega, od ministra financija dječačkog lica kojem ne možeš ne dati kredita što zbog mladosti i, kažu, znanja, što zbog one pristojnosti koju i premijer njeguje, preko mnistrice kulture koja bi jamačno bila sjajna ministrica u nekoj uređenoj zemlji poput Švedske, a ne da se nas mora hrvati s kojekakvim Bujancima. U Vladi je i onih što su MMF vidjeli izbliza, pa onih što se na telefon javljaju s Hvaljen Isus, onda i potpuno nepoznatih likova s potpuno mističnim zadaćama poput one da podignu demografiju u nebesa.

U njoj je i onih koji su se odavna iskompromitirali na mali milijun načina recimo klanjajuć se grbom poglavnikovim, u njoj je ustupaka i fige u džepu, u njoj je koalicijskih partnera od kojih možeš očekivati svašta. U njoj je svega, a opet se nekako nada čovjek da je ponajbolja ikad. Pri tom pun ufanja i ne vidi da svo to birano društvo, ako sjećanje ne vara, valjda nikada samo jedno spomenulo nije – radnika!

Od čega živimo?

Dan poslije inauguracijskog premijerskog govora vadili su se van ciljevi ove vlade, spominjalo tolerantno društvo, smanjenje državna duga, porezna reforma, veće mirovine, navodnjavanje. Spomnjalo se svega samo se radnika spomenulo nije, ili ga se spominjalo sramežljivo ako je baš u publici za vatrenih govora bilo više od trojice njih u trlišima.

Za kampanje radnika nije bilo, sjetio ga se tek Ranko Ostojić i to u ime borbe za lidera SDP-a. Skrio se radnik tu negdje među zapslenicima, malo nešto u Zakonu u radu na kojem i od kojeg žive sindikalisti svake vrste, uništenog na komadiće eno ga malo u poreznoj refomi, malo u mirovinama za koje ni ne vjeruje baš da će ih dosanjati ikad. A što ja falilo da netko, da itako izađe za govornicu i kaže; vratit ćemo dostojanstvo radniku, vratit ćemo prava, dati mu dostojnu nagradu za njegov rad, pa neke se poslodvac malo muči kud će i kako će.

U kom su se to trenu svi ti u Brisel zagledani momci odrekli trliša, pa zakleli odijelu!? U kom se trenu zaboravilo oca i mater, tvorničke sirene, ustajenje u cik zore, kavu što svako jutro zamiriše u isti minut, isti sekund, brodove što su ih porinuli radnici, trgovine u kojima su radile rednice, tvornice kojih ne bi bilo bez radnika, ceste, zgrade…. Jer, ako je dotjeralo dotle da ni spomena radništva nema, onda valjda radnik u nas uistinu više i ne postoji. A ako ge nema, od čega to živimo svi mi uslužni djelatnici!? Od čega se živi kada radnika nema!?

Iste mogućnosti

Začudo, ili baš naprotiv, trendovi su neki drugi. Američki trgovački lanac Walmarat dotaknuo je dno, a onda se dosjetili veliki šefovi da im nema druge nego uložito u zaposlenike, iliti radnike. Digli su im plaće, otvorili put za napredovanje, učinili ih zadovoljnima s poslom koji rade i s poda se tragovački lanac opet diže u visine, preko noći praktički. No, ako nam je daleka Amerika i sunce što sja, ima bliže. Ima Velika Britanija. Ima, kako to primjerice piše Damir Pilić u Slobodnoj Dalmaciji, kongres vladajuće Konzervativne stranke i britanska premijerka Therese May koja je uzela u zaštitu ni manje ni više nego britansku radničku klasu.

»Radnička klasa je podnijela teret financijske krize i zatim je napuštena, tako da su osjećali da su svoje snove žrtvovali u korist drugih«, kazala je May stranačkom ljudstvu i ostavila ga u čudu. Pa je još domentnula da im valja postati stranka radnika i kazala da će učiniti sve kako bi djeca iz radničkih obitelji imala iste mogućnosti kao i djeca iz bogatih obitelji.

S jedne strane premijerka, s druge istinski ljevičar Jeremy Corbyn na čelu Laburističke partije. Velika Britanija koja skreće u lijevo. Mala Hrvatska u kojoj sve smiješ samo ne smiješ spomenuti radnika. Njega u nas nema. Njemu nitko neće davati predizborna obećanja. On je valjda ionako privatiziran, tuđe neko vlasništvo. Ona je taman takav da slijepi kraj zdravih očiju ne vide kako ih samo zadovoljan radnik spasiti može.

Nadoć’ će to nama, dakako, jednom, samo dotle ćemo odraditi još mali milijun izbora i složiti mali milijun kompromisnih valda. Taman da bude kasno i prekasno.

U kinima film Rajka Grlića Ustav Republike Hrvatske. Sjajan film koji kroz duboko  intimne priče progovara i o svim našim jadima, besmislenoj mržnji, neznanju, zabludama. Jest, Ustav RH zagovara ravnopravnost svih – Srba, Hrvata, pedera, crnih, bijelih….

Teoretski ne može bolje, makar nam je praksa takva kakve je.  Samo, ni u filmu radnika nema, pa makar da ga se cipelari k’o glavnog junaka. Koga bi zanimalo kad smo ga zgazili odavana. Nema se tu što filmovati. Ostala je tek gdjekoja singlica iz doba, kad je Osijek imao sve, i kad su kombinati imali snage zazvati grupu Time da im otpraši onu:

– Da bi bio veseo i čio,

treba piti samo Frio,

ako si tužan onda za sreću,

ako si sretna za sreću veću!

Frioooo, Friooo daj….

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka