PANDEMIJA NE POGAĐA JEDNAKO

Diskriminacija se događa diljem svijeta, koronavirus je bolest siromašnih

P. N.

Reuters

Reuters

Nova žarišta u Njemačkoj redom se pojavljuju među siromašnima. Za djelatnike tvornice mesa Tönnies u okrugu Gütersloh je to i više nego jasno: najveći dio tih jadnika su radnici iz Rumunjske i Bugarske koji su bili prisiljeni živjeti natrpani u smještaju jedva dostojnom života



Već u prvom naletu pandemije i kad su uvedene zaštitne mjere kojima bi se ograničili osobni kontakti su i njemački mediji bili puni hvalospjeva o “novom digitalnom svijetu rada” gdje se i kod kuće, s računalom i video-konferencijama može biti podjednako produktivan kao da se odlazi u ured. No dok se već i kod toga može postaviti pitanje, je li to doista tako, srdito pismo čitatelja listu Frankfurter Allgemeine Zeitung je navelo i novinare da malo više razmisle što pišu, piše Deutsche Welle.


Život u strahu


Jer takvi hvalospjevi Home Officeu su licemjerje i arogancija najgore vrste: kako će jedna čistačica čistiti preko ekrana računala? Kako će se odvoziti otpad ili voziti autobus ili kamion? Raznositi poštu i pakete? Sjediti za blagajnom samoposluge ili stavljati robu na police? Milijardu je takvih poslova i redom su loše plaćeni. Rad od kuće je socijalna privilegija i svi oni koji misle kako je najveća katastrofa na svijetu kad im nestane papira u pisaču bi se trebali spustiti na zemlju i pogledati kakav je to svijet u kojem živimo doista. I što za takve ljude znači pandemija: život u strahu, ali se mora raditi i dalje.


Jer upravo to su ljudi najviše rizične skupine: kad se i pisalo kako su u Velikoj Britaniji najviše pogođene osobe zadužene za njegu starih i u bolnicama, iz nekakve političke korektnosti se “zaboravilo” reći i da su u toj zemlji veoma često stranci ili osobe druge boje kože – i da su zapravo u pravilu mizerno plaćeni.




Kad se život u malenim stanovima s mnogo članova obitelji poveže s malenom ili čak nikakvom državnom pomoći stanovništvu povodom korone, onda i u svijetu vidimo gdje je pandemija upravo eksplodirala: u Južnoj Americi s njezinim brojnim slumovima se broj zaraženih u samo jednom mjesecu utrostručio, sa 690 tisuća na oko dva milijuna zaraženih.


I u Sjedinjenim Američkim Državama je zaraza počela oko New Yorka, ali se već preselila u manje imućne savezne države na jugu SAD-a. Naravno, u jednom Teksasu ili Floridi žive i super-bogati, ali i mnoštvo nadničara koji tek čekaju da jednog dana ispune svoj Američki san. Jer kako govore statistike: drastično neproporcionalni broj u odnosu na broj stanovnika među preminulima su – osobe tamne boje kože. Gotovo dva i pol puta češće od bijelaca od Covid-19 umiru Afroamerikanci, u siromašnim četvrtima Washingtona je to šest puta više. Žarišta zaraze su gradovi kao što su Detroit ili New Orleans, opet siromašni gradovi s izuzetno visokim udjelom obojenog stanovništva.


“Drugi krug” u socijalnim žarištima


Dok se veza sa siromaštvom već vidjela u prvom valu pandemije, to je još više očito u žarištima koja se sad opet pojavljuju. U Velikoj Britaniji je to grad Leicester – grad poznat kao kolijevka engleskog književnog jezika, ali grad s upravo golemim udjelom došljaka: Britanci bijele boje kože tamo već čine manjinu stanovništva. I novo žarište zaraze s 49 zaraženih koje je uplašilo Južnu Koreju je i posve jasno geografski ograničeno na predgrađe Seoula gdje žive siromašni. Isto je i s novim slučajevima u Portugalu: od 366 novih slučajeva ih je 335 u siromašnim predgrađima Lisabona gdje žive građevinski radnici i pomoćni radnici u uslužnom sektoru.


Kako objavljuje i Spiegel Online, ako se malo bolje pogleda potpuno ista je priča i u Njemačkoj. Jer tu je, opet iz te političke korektnosti i načela tajnosti osobnih podataka, potpuno nemoguće u statističkoj analizi povezati slučajeve zaraze s prihodima tog pacijenta. Isto tako je apsolutno nemoguće utvrditi je li netko “čisti” Nijemac ili došljak – makar je između tih skupina dokazano značajna razlika u socijalnom statusu i imutku.


Njemačka nije iznimka


U ovom slučaju je to definitivno nepotreban angažman za manjine koji onda “njemačku javnost navodi da slijepo pipa kroz maglu proturječnih i dijelom podataka koji navode na krivi zaključak”, kako se u Spiegel Online žali predsjednik Njemačkog društva za statistiku, profesor Wolfgang Schmid. No i bez takve poveznice s informacijom o prihodima je veoma lako utvrditi kako se nova žarišta u Njemačkoj redom pojavljuju među siromašnima.


Za djelatnike tvornice mesa Tönnies u okrugu Gütersloh je to i više nego jasno: najveći dio tih jadnika su radnici iz Rumunjske i Bugarske koji su bili prisiljeni živjeti natrpani u smještaju jedva dostojnom života, u pravilu dijeleći sanitarne prostorije s kolegama u istoj nevolji. Pogledajmo novo žarište u Bavarskoj, u okrugu Aichach-Friedberg: i tamo je zaraza izbila opet među radnicima iz Rumunjske, ali nije problem ta balkanska zemlja nego su i ti sirotani došli zaraditi koji euro ubirući šparoge i također živjeli natrpani u zajedničke prostorije.


Nije bitno drukčija priča niti žarište zaraze koje se pojavilo u berlinskoj četvrti Neukölln: svi znaju kako je to četvrt s izuzetno visokim udjelom došljaka u Njemačku, najčešće bez ikakve škole, a u pravilu nisu vični ni njemačkom jeziku. Ili širenje virusa korone na službi Božjoj Slobodne crkve baptista Kristovog evanđelja u Frankfurtu na Majni. Velik dio vjernika te crkve su etnički Nijemci koji su došli iz Rusije i također u pravilu žive skromno i u velikim obiteljima.


Što je tu zapravo diskriminacija?


Je li diskriminacija sad prozivati te osobe stranog porijekla – ili je zapravo prava diskriminacija i arogancija o tome uopće ne govoriti, ali im onda niti ne željeti pomoći? I u dosadašnjem tijeku pandemije u Njemačkoj je – opet indirektno – jasno kako su najviše stradali siromašni. Patologija u Hamburgu je evidentirala kako je u obdukciji 80 preminulih od korone njih 38% bilo prekomjerne težine ili izuzetno gojazno.


Kavijar ne deblja: gojaznost u današnjem društvu je gotovo pouzdani znak za manje prihode, za pizzu iz zamrzivača, pivo i čips pred televizorom u ljutnji kroz što su prošli tog dana. I sve ostale bolesti rizičnih skupina: povišeni krvni tlak i druge bolesti krvožilnog sustava, dijabetes… Sve su to i izrazito psihosomatski poremećaji, često od srdžbe i frustracija. Ukratko, od siromaštva.


I kada je riječ o milijardama državne pomoći, ti siromašni će opet biti zaboravljeni. U nedavnoj raspravi u Bundestagu o “gigantskim iznosima” kako bi se sanirale posljedice pandemije je političarka Gesine Lötzsch upozorila kako će do doista siromašnih “doći malo ili ništa”. Založila se za povećanje iznosa socijalne pomoći Harz IV. barem za vrijeme korone, ali o prijedlogu ove političarke Ljevice se nije ni raspravljalo, piše Deutsche Welle.