Anastaziji Novoselec prošli je ponedjeljak bio rođendan.

Po njenoj računici napunila je okruglih 90, makar je ostatak obitelji uvjerava da joj je godina manje. Nije tu bilo prepirke, godina gore ili dolje ne igra Anastaziji puno. Glavno je ionako da nema razilaženja oko jedne druge brojke, oko činjenice da Anastazija već 70 godina, iz tjedna u tjedan, grmilo sijevalo, putuje iz Domaslovca pokraj Samobora u Zagreb da bi na tržnici Zagrepčanima prodavala kukuruzni kruh.

Počelo je s placem na Kvatriću, ili kako Anastazija to veli, na Malem placu, a onda se preselila na Dolac na onaj natkriveni dio tržnice gdje je sektor mliječnih proizvoda. I evo je svake nedjelje tu na štandu, taman da poklonici kukuruznog kruha u red stanu kako zbog sjajnog kruha, tako i zbog bake Anastazije.

– Ne dajte se vi smesti zbog naše kamere – veli fotoreporter Dado gospođi koja čeka svoj red za debelu šnitu.

– Ma i ne vidim vas. Samo me kruh zanima – na to će, ozbiljno i iskreno, gospođa iz reda.

Foto Davor Kovačević

Anastazija se smješka dok to sluša. Pritom svakoj mušteriji da komadić i za kušanje, za konzumaciju dok se Dolcem brodi, pa da je lakše i ljepše. Uz nju je i njezina kći Branka Štengl.

Ona sada radi ono što je Anastazija radila godinama, ona nosi iz Domaslovca kruhove, tjesteninu domaću, sir, vrhnje, mlince i reže te velike šnite jer za to rezanje treba imati snage. Unatrag par godina baka Anastazija ni kruh sama više ne peče, ali zato nadgleda svoga unuka Ivana na kojeg je tu vještinu prenijela. Dakle, valja nama put Domaslovca. A tamo, čim smo parkirali, na dvorište izlazi baka Anastazija, pa širi ruke i smije se. Ne znaš kome je draže što smo došli.

– Znate li vi što sam ja upravo shvatio!? Pa vi ste k’o engleska kraljica! I ona je, evo nekidan, 70 godina službe obilježila – velimo.

– Hahaha – od srca se na to smije Anastazija.

– Pa kako niste!? Evo, 70 godina Elizabeta vlada, a vi 70 godina ‘vladate’ Dolcem – uporni mi.

Tradicija

Analogija je na mjestu, ma imamo mi važnijeg posla. Idemo bliže velikoj krušnoj peći i kuhinji. Kraj peći unuk Ivan Štengl. Taj samo što nije zamijesio tijesto za kruh. U kuhinji unuka Nikolina Štengl koja je već poprilično domaćih rezanaca, žutih da žući bit ne mogu, provukla kroz stroj za tjesteninu.

– Dobro, mladosti, kako to da vi niste pobjegli od ovolika posla? – pitamo.

Foto Davor Kovačević

– Pa ne možemo pobjeć’ – pomirljivo će Ivan.

– Ne možete ili vam ne da Anastazija!? – šalimo se.

– Kaj mu nije lepše doma!? – na to će Anastazija.

– To vam je tradicija koja se mora održavati. Već su oni malo u godinama, makar je baka do prije par godina sve sama radila. To vam je išlo ovako… Dobio sam jednu funkciju, pa još jednu funkciju, pa još jednu dok nije došlo do toga da baka samo dođe provjeriti je li sve u redu – smješka se Ivan.

Vidi se, baka Anastazija mudro je to i pametno odradila.

– Djeca nek’ se uče. Imaju svega. I kuću ćete vidjeti, kako imamo sve. Ne trebaju nikamo ići – rezolutna je Anastazija.

Pogled bježi na rezance, žute da žući ne mogu biti. Sve je to, potvrđuje baka Anastazija, od domaćih jaja. Samo, ima ona još nešto za reći o unucima. Kaže da i Nikolina i Ivan imaju velike škole. Nikolini nedostaje još koji ispit da okonča studij Javne uprave, a Ivan još ima diplomski na Fakultetu novinarstva makar već godinu radi za »24 sata«. Ili, kako to lijepo sumira Anastazija: »I što mu fali!?« Bome, ništa, još je uza sve elegantno čeljade.

-To vam je zbog posla, stalno ga ima i ne može čovjek okrupniti ni da hoće – podcrtava Ivan.

Baka Anastazija na to dijeli kompliment i novinaru, kaže mu da je i on lep, a što se unuke i unuka tiče istina je, veli, da od mlada delaju. Mi se, pak, sad zapiljili u peć. To je nova, 2007. godine izgrađena. Nekada je baka kruhove pekla u starom ugradbenom štednjaku, tri reda u roru pa se kruh morao okretati da se s obje strane ispeče.

– Imala je baka toliko opeklina da je to nevjerojatno – priča Ivan, a Anastazija kima glavom u znak potvrde.

Ivan je, kako rekosmo, onaj na kojem zanat, pače vještina ostaje.

– Ajmo mi baka vidjeti je li on to radi dobro – velimo Anastaziji.

Foto Davor Kovačević

Ivan sipa brašno u veliku posudu, kukuruznog nekih 30 kilograma i pet kila raženog. U to će još sol, kvasac, voda i mijesi.

– To je naša kuruza – ističe baka Anastazija.

Ispast će tu nekih 60 kila smjese, od čega se da ispeći četiri velika kruha od 10 kila, pa još tri, četiri manja po 5, 6 kila težine. Kad otvoriš peć, kraja joj ne vidiš, taman da se kruhovi u njoj ne gužvaju. Sva izgleda idilično, ali 70 godina kruh peći!? Pa to je čudo!

– Znaš kaj, ja sam ti od 19 godina išla u Zagreb. Dvadeset godina sam bila na Malem placu. Kad su novu tržnicu napravili, tam sam prešla. 70 godina sine – priča nam Anastazija.

Primarijus Žepić

Tradicija je u njenoj obitelji bila da se domaći proizvodi nose u Zagreb na prodaju. Njena baka, prabaka radile su isto dok tržnice još nije ni bilo. Od svoje bake je i naučila kruh raditi, a sada je znanje prebacila na Ivana.

– I kam bi on trebal otić!? Tu sve ima – zaključuje baka Anastazija.

Priča se tad vraća daleko unatrag, sve do primarijusa Žepića koji je ordinirao u Vinogradskoj bolnici. Kada je prvi put prišao njenom štandu, onomad dok je kao mlada radila na Malem placu, mislila je Žuna – jer Žuna je baki Anastaziji nadimak, Žuna ili Žunka – da je inspektor neki. Nije bio inspektor, ali jest stanovao blizu placa, pa ju je zamolio da mu donese do stana sira, vrhnja, kruha. Priznaje da se malo prepala, molila je policajca Dragana da ide s njom. No, od te prva narudžbe primarijusa Žepića stvorilo se veliko prijateljstvo među njima. Nosila je Žuna primarijusu proizvode kao da su si braća. A kad se u kasnim godinama oženio, puru mu je ispekla, rezance donijela, kruha i pet litara vina.

– Sve kak treba! – kaže Anastazija.

Važno je znati za primarijusa Žepića, jer će ga Anastazija još par puta spomenuti, a sve zato jer su njegovi životni savjeti oni koje se s pravom dade dijeliti dalje. On bi, nema sumnje, bio zadovoljan činjenicom da u ovoj obitelji svi rade. Čim unuka Nikolina završi posao s rezancima, eto kćeri Branke da mlince peče i ručak kuha, dok je zet već na polju jer je taj dio posla njegovo zaduženje. Nego, kukuruzni kruh….

– Samoborska tradicija je bila da se doma peče kruh. Vjerojatno je više inačica, a baka je naučila ovu. Pokrenuo se i proces zaštite samoborskog kruha. Udruga Etno Fletno koju vodi Marija Lindić izborila se za sredstva Europske unije da se krene u proces zaštite kruha kao nematerijalne kulturne baštine – kazuje Ivan.

Sva je prilika da će tako kukuruzni kruh stati uz bok samoborskoj kremšniti, bermetu, muštardi…

– Ali, svejedno je začudno da se po ovaj kruh ove recepture dolazi već 70 godine. Ili je kruh poseban, ili je baka Anastazija posebna pa se zbog nje dolazi – velimo.

– To je istina. Baš pričam baki: kruh može svatko raditi, ali ti 70 godina ideš na plac! Pa do prije par godina sve je sama radila, dokle god je mogla – kaže Ivan.

– A onda sam mu rekla: »Daj se ti nauči« – kaže baka Anastazija.

Foto Davor Kovačević

– I kad je vidjela da to štima, rekla je: »Ajde ti to delaj« – veli Ivan.

Čistoća i poštenje

Kaže Anastazija da će nam i fotografije pokazati, recimo onu na kojoj je s bivšim gradonačelnikom Bandićem kad je dobila plaketu »za izniman doprinos razvoju poljoprivredne proizvodnje radnim stažem na tržnicama Grada Zagreba dužim od 50 godina«.

– Ma, ja želim vidjet’ neku sliku kad ste mladi bili, jer vidim da pazite na modu. Uvijek je na vama sve čisto, ispeglano, skladno – priznajemo Anastaziji.

– Mora čisto biti! Znaš ‘ko je mene to naučil!? Žepić, primarijus! Čistoća i poštenje više vrijedi nego cijeli svijet – ističe Anastazija.

Zato je baka uvijek kruha davala i siromahu, putnicima namjernicima svake vrste. Pitamo je kakvi su joj kupci, što pamti ponajbolje, koga, ali ona te tajne čuva za sebe, ili je, a i to je lako moguće, tuđi životi ne zanimaju.

– Ja imam kupce od svakud! Od naših do klobučara kako ih ja zovem, do recimo Rusa… – priča baka.

Klobučarima baka, pojašnjava Ivan, zove turiste iz Koreje, jer istina i jest da se svim mogućim klobucima od našeg sunca štite.

– Ne biste vjerovali koliko političara, glumaca dođe, a baka veli: »Bil’ je onaj glumac, ali ne mogu se sjetit’ kako se zove. Bum ja pitala drugi put«. Tako kaže, a onda zaboravi – smije se Ivan.

Baka Anastazija se drži pravila da kupca ne pita što je i tko je. I tu odstupanja nema.

– Meni su svi jednaki – kaže Anastazija.

– Nikada nije radila razliku. Nama ona vremena za pričanje – kaže Ivan.

No, mora se makar spomenuti da baki po kukuruzni kruh dolaze i supruga Zorana Milanovića i mama premijera Andreja Plenkovića. Reklo bi se, na tom štandu je zbog kruha i Anastazije svekolike pomirbe.

– Ona ti dojde, brzo kupi i brže prejde – kaže Anastazija za našu prvu damu.

Dok pričamo, gledamo Ivana kako mijesi tijesto. Treba tu snage. Kaže Ivan da baka i on pomalo drugačije tehnike imaju, ali je rezultat isti. Pitamo je zašto je ovaj kruh dobar, zdrav, kažu najbolji!?

– Zato jer je naš domaći. Sva je domaće – k’o iz topa će Anastazija.

Lako moguće da Anastazija i tom kruhu može zahvaliti na dugom životu, dobroj snazi i bistru umu, jer zadnje vrijeme odbija ona jesti išta osim svoga kruha i mlijeka.

– Ne jedem salame nikakve. Kada je za jesti, ja si kruha u mlijeko nadrobim i to je moje – kaže baka Anastazija.

Foto Davor Kovačević

Dvojica papa

Kukuruz, krave, kokoši, vrt, vinograd… Sve to ova obitelj obrađuje. I sve će to, kaže baka, ostati mladosti, jer ona nema namjeru to sa sobom nositi gore. A onda Dado moli Anastaziju da, kao onomad, svojim rukama zamijesi tijesto.

– Nije meni niš teško – kaže Anastazija, prije nego je rukom blagoslovila tijesto pa u njega ruke spustila.

I ta je slika i lijepa i važna i govori sve. Priča ta slika i o kruhovima što ih je Anastazija ispekla za papu Ivana Pavla i za papu Benedikta.

– Baka je velika vjernica – veli Ivan

– Ja se samo Bogu molim, ja nič ne kunem. Malo samo upozorim kad nešto nije dobro – veli Anastazija.

– Kao svaka baka – kaže Ivan.

Vjera je njoj važna, molitva joj je važna. Oko vrata joj tako krunica s posvećenim medaljonom što ga je dobila u znak zahvala za ispečen kruh za Ivana Pavla Drugog. A kad ih je za Benediktova posjeta pekla ona je, kako i uvijek, punih torbi izašla na Trg bana Jelačića ne bi li lagano do katedrale. Osiguranje veliko, mladi policajci u čudu kad su baku vidjeli, a kad su čuli što nosi u torbama, pomogli su joj i dopratili je do katedrale. Velimo baki Anastaziji da ćemo apelirati na papu Franju da u posjet dođe pa da i njemu kruh ispeče. Smije se Anastazija, bilo bi joj drago, ali se onda brzo uozbilji i veli da ‘ne mre Franjo, jer bolesna pluća ima’.

Ivana još koji korak dijeli do stavljanja kruhova u peć. Stavlja on komad tijesta u plitku drvenu posudu, pa ga baca u zrak i rotirati da od toga padanja s visine dobije onaj okrugli oblik.

– Asti miša! – impresioniran je novinar.

– Hahaha – smije se Anastazija.

– Pa u ovom ime deset kila – kaže novinar.

– Devet! – skoro u glas će Anastazija i Ivan, a sve da tijesto vage vidjelo nije.

Ti veliki se peku tri sata, oni mali upola manje. Pitamo Ivana koliko mu je trebalo da pohvata sve bakine tajne.

– Ja sam dugo gleda baku kako je ona to delala. Vidiš kako ona to radi, još ti kaže treba malo onoga, malo ovoga i čovjek se ufura. Stvarno me je počela učiti na moju inicijativu. Bilo je: »Ajde baka, pokaži mi kako se to radi« – kaže Ivan.

Isključivo subotom

Čini se nama, provest će i on uz peć jedno 50 godina bar. Smješka se Ivan, priznaje da voli kruh peći, da mu nije teško i da mu je ugodno, ali priznaje i kako mu zna sve to biti i stresno pogotovo kad ima svog novinarskog posla. Inače, kruh se peče isključivo subotom da bi u nedjelju kad je Anastazija na placu stigao pred kupce. Možda je zato bolje pitati koja je tajna uspjeha ovog lijepog, malog gazdinstva da sve stignu i svega imaju.

– Dobro smo raspoređeni. Dobra organizacija. Mama radi mlince, seka je već magistrirala rezance, tata je zaslužan za prijevoz na plac, on melje brašno i radi na polju, ja radim i kruh, a baka radi sir – pojašnjava Ivan.

Foto Davor Kovačević

Radi sir, ali baka Anastazija radi i dobar marketing što i ne čudi kad je sama brend. Inače, reći će Ivan i da je taj proces rada na kruhu sam po sebi jednostavan, ali i dodati živu istinu da je »najteže kod najjednostavnijih stvari bit’ dobar«. Najbitnije je da je baka Anastazija zadovoljna kruhom što ga Ivan peče. I ona je, baš kao i on, od stare majke, odnosno bake tražila da je poslu nauči. Pitamo se koliko je samo u ovih 70 godina Anastazija kruhova ispekla!?

– Baš smo jednom i sami o tome razmišljali i došli do zaključka da mora biti nekoliko šlepera kruha. Nekad ih je radila devet u roru, sada ih napravimo 15, 16. Ali, prije je išla tri put na tržnicu, sada jednom tjedno – na to će Ivan.

Kako smo pred rođendan došli, tako baku Anastaziju pitamo šta za rođendan želi i hoće li bit’ fešte kakve.

– Niš, niš! Ne treba niš, imam svega. Samo neka lepo svi delaju i nek si budu dobri – na to će baka Anastazija.

Ma, bit će neki poklon, jer pamte Ivan i Nikolina kako su nekad išli s bakom u Bistru ili Trsat u svetište, pa bi im rekla da sa štandova izaberu što god hoće. Prisjeća se i Anastazija jednog plastičnog kamiona što ga je Ivanu kupila. Vidi se tu da je on njen ljubimac.

– Kad budeš imal unuke, buš im dal sve – uči nas baka Anastazija.

Voli unuka i unuku, i voli, očito je, poći na Dolac. Njoj je to, slaže se i Ivan, više od posla. Da nije, ne bi onomad kad su joj vrata od ljekarne ruku prikliještila svejedno išla na plac i ozlijeđenom rukom kruh rezala.

– Deca, nema bez rada ništa – ističe baka Anastazija.

Samo osmijeh

Ne krije baka Anastazija da je Bandića rad’ imala. Nije da plače za njim, ali za njega katkad moli. A što se novog gradonačelnika Tomaševića tiče, evo savjeta.

– On bi mogel lepo ujutro dojti i reći: »Dobro jutro, ženske, kako ste!?« – kaže.

Jer, upozorava, plafon zna biti visoko i lijepo ga je dotaknuti, ali kad u blato s te visine padneš, više se van i ne može. Objašnjava joj Ivan da čovjek ovaj tren ima neke druge prioritete, da ne znači da za godinu, dvije neće svratiti.

– E onda mene ne bu – na to će baka.

– Ma, šta ne bu!? Morate barem 100 uhvatit’ da veliku feštu napravimo.

Anastazija odmahuje rukom, ma…

– Čim se ona ovako smiješi, ja znam da o tome razmišlja. Zato je sada i štedimo – šali se Ivan.

– Oni veliju da je ovo moj miljenik – smješka se ona.

– Pa kad je dobar dečko – velimo.

– Meni su svi dobri, a on mi je malo pri srcu – priznaje Anastazija.

Naš Dado ‘tjera’ cijelu obitelj pred fotoaparat. Baka Anastazija glede u objektiv poput profesionalca. Bit će da je ovakav fotosešn u ovih 70 godina odradila mali milijun puta. Kući nam ne da prije nego zajedno ne prezalogajimo i prije nego li nam pokaže što su sve o njoj novine pisale. Na stolu sve domaće.

– Lijepo je vama baka Anastazija – velimo joj.

– Morate delat. Ko radi ima, ko ne radi nema ništa – na to će baka Anastazija, zadnja prava kumica na Dolcu i ona kojoj ta kraljica Engleske ima itekako na čemu zavidjeti.

Ne bi Elizabeti pritom bila grehota priznati da je njenih 70 godina radnog staža naspram Žukinih 70 brate ništa! Na rastanku Anastazija i Branka uporno kazuju »nemojte kaj zameriti«! A mi se sjetili da pitali nismo Anastaziju kako je moguće da svih ovih godina na licu samo osmijeh ima.

– Samo se smij i uvijek ćeš sreću imati – kazuje baka, onako kako je njoj rekao, tko drugi nego, primarijus Žepić.

Tajna

Dok smo divanili uz peć, eto nam kratko i zeta Ivice Štengla. U ruci nosi klasje ječma, ravno s polja. Pitamo ga kako li je njemu kao mladom zetu bilo doći u kuću u kojoj Anastazija, kako brendu i dolikuje, drži sve pod kontrolom.

– Bilo je nekaj novoga – kaže Ivica.

– Mi se nikad nismo svadili – domeće Anastazija.

– Čovjek se privikne – veli Ivica.

– Što mu fali. Ima kuću, sve ima, a delat mora – zaključuje Anastazija.

Nikolina koristi gužvu pa pokušava ‘pobjeć’ preko vrata jer je čeka djevojačka večer i kumstvo na svadbi dobre prijateljice. Jedva je stižemo pitati koja je tajna dobrih rezanaca. Smije se Nikolina, prvo kaže da ne zna, a onda dobaci: »To vam je tajna!«

Malo imamo, a blagoslovljeno

Cijeli život je Anastazija u svom Domaslovcu. Imala je 12 kad su Nijemci došli, sjeća se i partizanki koje su htjele da im Anastazijina baka pere veš i pantalone, ali je ona to uspjele spriječiti. Sjeća se i da nije daleko supruga tražila, već se udala praktički ‘prek ceste’. Nije brak baš bio idealan, ali je dao dvoje dobre djece. »Sve imam, sve imamo. Malo imamo, a blagoslovljeno. Ti isto kad dođeš doma, sigurno ne kuneš!?«, kazuje nam baka Anastazija, ili, bolje rečeno, uči.