Od šest djevojaka koje su u zoru trenirale u nezagrijanom bazenu na Kantridi do stotinjak članica, hrvatskih reprezentativki, povijesnih rezultata i centralnog mjesta na karti hrvatskog umjetničkog plivanja. Tako bi se u jednoj rečenici mogla sažeti priča Kluba umjetničkog plivanja Primorje Aqua Maris, koji je nedavno proslavio 30. obljetnicu postojanja.

Sve je počelo 1994. godine kada je na inicijativu Tijane Pribanić pri Plivačkom klubu Primorje osnovana sekcija umjetničkog plivanja, a dvije godine kasnije, točnije 16. lipnja 1996. godine, osnovan je i klub Umjetničkog plivanja Primorje Aqua Maris. Malo tko je tada mogao pretpostaviti da će upravo ta mala skupina entuzijasta postaviti temelje kluba koji će imati važnu ulogu u hrvatskom umjetničkom plivanju.

Obilježavanje velike obljetnice završilo je revijom na bazenu na Kantridi, tribine su, kao i uvijek, bile ispunjene do posljednjeg mjesta, a na njima su svoje mjesto našli sadašnji i bivši članovi, predsjednici, treneri, roditelji i prijatelji kluba koji su stigli iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva.

Foto Dean Miculinić

– Mislili smo da će to biti »obična« završna revija, ali pokazalo se da je bila puno više od toga. Bilo je vrlo emotivno i dirljivo, tim više što su na reviju došli i nekadašnji predsjednici Darko Ćuruvija i Zoran Jukica, osnivačica kluba Tijana Pribanić, kao i mnoge bivše plivačice, među kojima su bile i prve plivačice u povijesti našega kluba. Iako smo imali malo vremena za pripremu revije, dobili smo puno pohvala, zbog čega smo izuzetno zadovoljni i na što smo jako ponosni. Organizacija revije bila je pomalo stresna, ali kada smo vidjeli pun bazen i reakcije publike, shvatili smo koliko svima znači ovih 30 godina – započela je Sanja Pavić, predsjednica Primorja Aqua Marisa, koja je u klubu praktički od njegovih samih početaka. Prvo kao majka koja je svoje kćeri Taru i Tesu pratila na treninzima, potom kao članica Izvršnog odbora i sutkinja, a zadnjih deset godina kao predsjednica kluba.

PLES, NE SPORT

U Primorju AM je od samog početka i Marija Šavko, nekadašnja plivačica i članica riječke kadetske ekipe koja se na svojoj državnoj premijeri 1996. godine okitila titulom prvakinje u duu zajedno s Emilijom Jakić te viceprvakinje Hrvatske u timu, a sada jedna od trenerica u klubu.

Foto Dean Miculinić

– Bila sam plivačica, trenerica, sutkinja, članica Izvršnog odbora, a danas sam glavna instruktorica sudaca i trenerica kadetske ekipe. Sada i moje kćeri, devetogodišnja Vita i osmogodišnja Lana, treniraju u klubu. Zajedno smo nastupile na reviji, kod kuće smo sve tri radile želatinu za kosu i bile su jako uzbuđene što će prvi put nastupati s mamom. Gledaju djevojke koje treniram i jako su ponosne, one su njihovi uzori. Potpuno drugačiji osjećaj je kada zajedno nastupamo, gurale su se u prvi red da vide mamu – kaže Marija Šavko.

Takve priče u Primorju nisu rijetkost. Bivše plivačice danas su uključene u rad kluba.

– Gotovo 60 posto naših bivših plivačica i članova i danas je uključeno u rad kluba. Kada god nešto treba organizirati, znamo da možemo računati da će uskočiti i pomoći kad god treba. Od samih početaka funkcioniramo kao velika obitelj u kojoj svatko zna koja je njegova uloga i što mora raditi – nastavila je Sanja Pavić i dodala da je jedna od osoba oko koje se okupljala cijela klupska zajednica bila prerano preminula tajnica kluba Majda Arih.

– Predsjednici možda nisu bili toliko važni, koliko je veliku ulogu u klubu imala naša Majda. Ona je bila okosnica naše obitelji i oko nje su svi »zujali«. Nakon nje tu je ulogu preuzela Marija. To je ono što nas razlikuje od ostalih, ljudi ostaju dio kluba cijeli život. Jedna od njih je i Aleksandra Saršon Pezelj, koja je u kubu od samoga početka. Bila je plivačica, kasnije trenerica, sutkinja, sada je članica Izvršnog odbora, a jako je angažirana oko svake naše revije u kojoj je scenografkinja i režiserka.

No, jednu od najvažnijih uloga imala je Tijana Pribanić, bez koje ne bi ni bilo riječkog umjetničkog plivanja.

– Da nije bilo Tijane, pitanje je bi li klub danas uopće postojao. Ljudi tada nisu ni znali što je sinkronizirano plivanje. Govorili su da je to ples, a ne sport. Trebalo ih je uvjeriti da je riječ o iznimno zahtjevnoj sportskoj disciplini. A dobiti prugu za trening na nekadašnjem bazenu bila je nemoguća misija pa su naše cure, kojih je u početku djelovanja sekcije bilo svega pet-šest, trenirale u 5.30 sati. Da vam dočaram u kojim su uvjetima trenirale, samo ću vam reći da su roditelji, među kojima sam bila i ja, sjedili u skafanderima i smrzavali se jer drugog termina jednostavno nije bilo. Tijanin trud bio je ogroman, uskoro je tu bilo 30-ak plivačica od deset do 16 godina starosti, a s Tijanom su kao trenerice radile Danijela Pilić i Margerita Rena Stipković.

RUSKA ŠKOLA

Prava prekretnica dogodila se 2008. godine izgradnjom novog bazena, a onda i dovođenjem ruske škole na Kantridu. Na inicijativu nekadašnjeg predsjednika Darka Ćuruvije i tadašnjeg prvog čovjeka kluba Zorana Jukice u Rijeku je stigla ruska trenerica Elena Ivanova, potom Tatjana Nigmatulina, a onda 2005. godine i Valerija Petračina, koja je posljednjih godina i izbornica hrvatske reprezentacije.

Foto Dean Miculinić

– Tada smo prvi put dobili normalne termine za trening. Do tada su postojali uglavnom plivači i vaterpolisti, a izgradnjom novog bazena i mi smo dobili svoje mjesto. Velika prekretnica bio je i dolazak ruskih trenerica u naš klub. Promijenio se sustav treninga, čime smo napravili velik iskorak u odnosu na druge klubove, koji su to uskoro počeli primjenjivati po uzoru na nas. Valerija je sad izbornica i svi uče od nje. Teško je nabrojati sve medalje koje smo osvojili u ovih 30 godina, ali naša dominacija je krenula od samih početaka. Nama su medalje normalna stvar u svakoj disciplini, a borba se vodi za prvo mjesto. Na svakom državnom prvenstvu i svakom natjecanju nastupamo u svim disciplinama da bismo na taj način omogućili svim curama da dobiju priliku da pokažu što znaju i da se natječu. Svi uvijek znaju da je potpuno druga dimenzija kad dolazi Primorje i da to trebaju pogledati – kaže Šavko.

Druga dimenzija je i Matea Butorac, prva Hrvatica koja se plasirala u finale Svjetskoga prvenstva. Bilo je to 2023. godine u Fukuoki u kojoj je zauzela 11. mjesto u slobodnom solu.

– Matea je uzela kratku stanku od treninga jer se nalazi na završnoj godini Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, ali je nastupila na reviji i dobila najveći pljesak publike. Toliko je samozatajna i posložena djevojka, vrlo je temeljita i jako rijetko se žali. Zahvaljujući njoj se prvi put ozbiljnije čulo za hrvatsko umjetničko plivanje. Mnogi ne znaju da je sa 17 godina zbog zdravstvenih problema morala uzeti pauzu od godinu dana, a kada se vratila, činilo se kao da nikada nije izbivala iz bazena. Takva je bila i na reviji. Većina je vjerojatno nije ni prepoznala, a dobila je ogroman pljesak – rekla je predsjednica Pavić, na koju se nadovezala Marija Šavko i prisjetila se Mateinih početaka.

Foto Dean Miculinić

– Kao petogodišnjakinja se stalno držala uz rub bazena i nije se usudila zaroniti. Kad smo joj prvi put stavljali želatinu u kosu, mama ju je držala za ruku zbog straha da slučajno ne kapne na nju. Bila je toliko oprezna dok je hodala po stepenicama nogu uz nogu da je jedna trenerica rekla: »Nikad od nje plivačice«. A danas je uzor svim djevojkama u klubu.

STRUKA

Primorje AM danas broji stotinjak članica, što je optimalan broj budući da struka predstavlja veliki problem.

– Prvih godina bilo nas je 30-ak, a sada se 30-ak djevojčica upiše svake godine. Naravno da neke odustanu. U klubu vlada dobra atmosfera i svi su zadovoljni. Tih 100-tinjak članica je optimalan broj jer nemamo dovoljno kadra budući da na Kineziološkom fakultetu ne postoji smjer umjetničko plivanje pa naše trenerice završavaju druge kineziološke smjerove i dodatno se educiraju – rekla je Marija Šavko na koju se nadovezala predsjednica Pavić.

– Ja sam s rektorom Sveučilišta u Rijeci pričala da je neophodno da se u našem gradu osnuje Kineziološki fakutet jer Rijeka sve više postaje sportski grad. Problem struke nije samo problem umjetničkog plivanja, već hrvatskog sporta općenito. A onaj kadar koji se školuje u Zagrebu, Splitu ili Osijeku, u većini se slučajeva ne vraća u Rijeku.

Stoga svakodnevno rade i na popularizaciji svojeg sporta u koji bi voljele uključiti i pokojeg dječaka.

Foto Dean Miculinić

– Umjetničko plivanje je u Rijeci popularno među djevojčicama, znamo da mnogima nije baš atraktivno, ali se stalno radi na njegovoj popularizaciji. Zbog toga je sinkronizirano plivanje promijenilo ime u umjetničko plivanje, mijenjaju se pravila, a sve s ciljem da nisu uvijek iste zemlje na vrhu i da postane zanimljivije gledateljima. Naš sport traži jako puno treninga i odricanja, a u njemu nema novaca. Dosta ljudi znalo mi je reći: Pa nećeš živjeti od sinkro plivanja, a evo, ja živim od njega. Ali sigurno to nisam mislila kad sam počela trenirati. I nisam požalila – zaključila je Marija Šavko.

NAGRADA

Sanja Pavić posljednjih je deset godina predsjednica Primorje Aqua Marisa, prije nje tu su funkciju obnašali Darko Ćuruvija, Zoran Jukica, Gordana Šolaja i Aleksandar Franjul.

Foto Dean Miculinić

– Svi koji su prošli kroz klub dali su i daju svoj obol na neki način. Bez obzira na funkciju. A koliko svi vole naš sport dovoljno govori činjenica da imamo i roditelje koji su položili sudačke ispite i sada sude na natjecanjima. Roditelji su nam od velike pomoći i u organizaciji odlazaka na inozemna natjecanja. U našem sportu godišnje imamo dva natjecanja, Kup i prvenstvo Hrvatske, a želja nam je da svaka naša članica uz to nastupi na barem jednom inozemnom natjecanju. To im je najveća nagrada za rad i trud tijekom cijele sezone, a to bismo teško mogli bez sponzora i roditelja – kaže Sanja Pavić.

– No, svakako treba istaknuti našeg bivšeg predsjednika Zorana Jukicu jer je on zaslužan za pokretanje Primorje sinkro cupa, koji je ove godine imao svoje 25. izdanje. Riječ je o jedinom hrvatskom natjecanju koje se nalazi u kalendaru Europske federacije vodenih sportova. I tu dominiramo.

ADRIAN GAVELLE PRVI RIJEČKI PLIVAČ

Legenda kaže da je umjetničko plivanje započelo kao muški sport i da je prvo zabilježeno natjecanje održano u Berlinu 1890. godine. Na prijelazu u 20. stoljeće na čelo ovog sporta došle su žene, a interes za umjetničkim plivanjem počeo je rasti nakon nastupa Australke Annette Kellerman u New Yorku 1907. godine.

Adrian Gavelle, sin trenerice Danijele Pilić, bio je prvi plivač Primorja Aqua Marisa. U rujnu 2023. godine došao je u Rijeku i ubrzo ostvario svoj san. Prije dvije godine tada 24-godišnji Francuz je u mješovitom duetu s Mateom Butorac ostao korak do pobjedničkog postolja na svojoj i hrvatskoj premijeri na Europskom prvenstvu u Beogradu, dok su nastup na Svjetskom kupu u Parizu okončali na šestome mjestu. No, njegova riječka epizoda nije dugo trajala jer se zbog posla morao vratiti u Francusku. Adrian nije jedini hrvatski natjecatelj u umjetničkom plivanju, u Zagrebu trenira 14-godišnji Lovro Palijan.

– Zna se koji je sport najpopularniji među muškom populacijom u Hrvatskoj, a to je nogomet. Umjetničko plivanje još uvijek nije popularno, Adrian je našem sportu dao medijsku pažnju, ali unatoč njegovom dolasku nismo uspjeli upisati niti jednog dječaka. Svake godine, pa i ove, kod upisa ističemo da uz djevojčice upisujemo i i dječake, ali zasad bez uspjeha. U svijetu je pak drugačija priča, sve je više dječaka koji se uključuju u naš sport i to zaista jako dobro izgleda. Konkurencija je među njima jako velika, natječu se u muškom solu te mješovitim duetima i jako ih je zanimljivo gledati – kaže Marija Šavko.

TIJANA PRIBANIĆ: SMJELO SMO SE UPUSTILI U NEPOZNATO

Umjetničko plivanje u Rijeku je dovela Tijana Pribanić, Riječanka koja je u Zagrebu studirala elektrotehniku.

– Zagreb je zahvaljujući Univerzijadi 1988. godine dobio bazen na Mladosti, a uskoro je osnovana i sekcija umjetničkog plivanja. Budući da sam imala stipendiju, znala sam da ću se nakon završteka fakulteta vratiti u Rijeku i po povratku sam se javila upravi Plivačkog kluba Primorje, koja je podržala moju ideju o osnivanju sekcije umjetničkog plivanja jer su pokušavali privući žensku djecu u vaterpolo, ali nisu uspijevali. Za umjetničko plivanje nisu bili čuli, ali su me pitali da li bih mogla početi za dva tjedna s treninzima – rekla je Tijana Pribanić, koja je u trenerskoj ulozi ubrzo aktivirala Danijelu Pilić i Margeritu Renu Stipković.

– Moja kuma Danijela je došla iz odbojke, Margerita je pak studirala kineziologiju i nas tri smo se smjelo upustile u nešto što se razvilo u respektabilan klub. Nakon dvije godine novi Zakon o sportu ukinuo je sekcije pa smo osnovali klub Primorje, a uskoro se i naš rad isplatio jer smo postale viceprvakinje države. Moja ideja bila je da krenemo sa svim uzrastima, mlađe cure su gledale starije, a onda su za nekoliko godina bile bolje od njih. Sve su i dalje vezane za klub, a naša Marija Šavko danas je i trenerica i tajnica kluba.

Nekadašnja izbornica hrvatske reprezentacije na Kantridi se susrela sa svojim prvim plivačicama na proslavi 30. obljetnice osnivanja kluba.

– Bilo je jako emotivno vidjeti sve te cure, danas uspješne poslovne žene i majke. Ali ono što je mene posebno dirnulo je susret s njihovim roditeljima, koji su uz njih bili od samih naših početaka i treninga u šest ujutro. Neke od njih nisam vidjela gotovo 25 godina – zaključila je Tijana Pribanić.