Ima onih koji tvrde da se vlast u Rijeci nije promijenila od 1945. godine. Može se o tome raspravljati, ali sigurno je da se vlast nije u Rijeci promijenila od 1993. godine, kada je na Korzo 16 zasjeo SDP. Budući da je najviše vremena u Banskim dvorima proveo HDZ, upravo bi Rijeka mogla biti studija slučaja koja bi pokazala da se građanima isplati glasati za socijaldemokratsku opciju, za lijevi centar, a ne za demokršćanske opcije. Riječki socijaldemokratski laboratorij mogao bi biti poticaj na razmišljanje. Mogao bi, ali neće. Zato što riječka studija slučaja pokazuje da nema velike razlike između demokršćana i socijaldemokrata kada su radnička prava u pitanju. Dobro, valja biti pošten i reći da je kesa s novcem u rukama onih u Banskim dvorima, a da nižim razinama vlasti, županijama i gradovima, ostaju samo mrvice. Hrvatska je visokocentralizirana država, što znači da je novčano središte moći u Zagrebu. To nitko ne može poreći. Ipak, čak i u financijski limitiranom prostoru moglo bi se drukčije funkcionirati u odnosu na ono kako se funkcionira u riječkom socijaldemokratskom laboratoriju. Moglo bi se kada bi se razumjelo da su ljudi najbitniji i kada bi se prema tome postavili prioriteti. Moglo bi se, ali nekako se čini da riječki gradonačelnik Marko Filipović stišće novčanik jednako tako kako ga stišće premijer Andrej Plenković. Premijerov novčanik puno je deblji, pa ima veći manevarski prostor, ali i u novčaniku riječkoga gradonačelnika kao da je zmija.

Pa nikako da pruži ruku prema njemu kada treba povećati plaće. Mora ga se stjerati pred zid pa da se on maši novčanika. Upravo to sada pokušavaju sindikati zaposlenih u riječkim dječjim vrtićima. Dozlogrdilo je ljudima da taj težak posao rade za crkavicu i da su uvijek na kraju štapa kada je riječ o njihovim plaćama i materijalnim pravima. Nitko u Rijeci ne pamti da su štrajkale tete u vrtićima, iako se o štrajku u nekoliko navrata pričalo. Ovaj put se čini da su zaposleni u riječkim dječjim vrtićima odlučili ići do kraja. Kada je riječ o socijalnom dijalogu, on funkcionira na način da radnička strana krene od maksimalističkih zahtjeva, poslodavčeva pozicija je minimalistička, a onda bi se trebao postići kompromis. Kompromis bi trebao biti ona pozicija kada su obje strane i zadovoljne i nezadovoljne, ali si na kraju stisnu ruku i potpišu kolektivni ugovor. Ovaj put to tako neće ići, pa je Grad Rijeka suočen sa štrajkom u dječjim vrtićima. Što je za riječku gradsku vlast pogubno. Nakon što su se u mandatima Vojka Obersnela naglasci stavljali najprije na sport, a onda i na kulturu, kada je riječ o infrastrukturi, njegov nasljednik Marko Filipović i njegova zamjenica Sandra Krpan obećali su odmah po preuzimanju vlasti da će se koncentrirati na odgoj i školstvo. To je središnja točka njihovog izbornog programa. Počelo je dobro s obzirom na to da su poduzeti napori kako bi se povećao broj upisnih mjesta u dječje vrtiće i kako bi što manji broj roditelja imao glavobolju što će i kako će s djecom koja nisu upisana u neki od riječkih vrtića. Nakon dvije godine obnašanja gradonačelničke funkcije stvari se pomalo mijenjaju nagore, i to baš tamo gdje ne bi smjelo.

U resoru odgoja i školstva. Tko god je čitao stavove sindikalnih povjerenika u riječkim dječjim vrtićima, trebao bi se zabrinuti. Prije svega kada je riječ o uvjetima rada. Sindikalisti upozoravaju da je u riječkim gradskim vrtićima postalo nemoguće kvalitetno obavljati posao jer se zbog otežanih uvjeta rada i malih plaća nitko ne prijavljuje na natječaje, radnici zaposleni u dječjim vrtićima odlaze na druge poslove na tjednoj bazi, a oni koji ostaju moraju dodatno upregnuti kako bi sustav funkcionirao. To dovodi do iscrpljivanja ljudi do krajnjih granica i samim time do povećanog otvaranja bolovanja, pa stvari postaju neizdržive. Gradska vlast morala bi biti svjesna da je u takvim uvjetima nemoguće provoditi kvalitetan odgojno-obrazovni proces.

Kada se pod prozorom premijera Andreja Plenkovića pjeva »Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug, koraci tutnje u napad, naprijed uz druga je drug«, nema socijaldemokrata koji neće biti sretan jer radništvo pokazuje samosvijest i spremno je boriti se za svoja prava. No, kao da se čuje »Budi se istok i zapad« i pod balkonom gradonačelnika Marka Filipovića. To je ono zadnje što mu treba u riječkom socijaldemokratskom laboratoriju. Ne može nikako biti da su, što se tiče SDP-a, sindikati koji prozivaju Plenkovića u pravu, a ovi koji prozivaju Filipovića nisu.