Nakon gotovo sedam godina stanke jedan od najcjenjenijih svjetskih folk rock bendova, britanski Mumford & Sons, vraća se na scenu petim studijskim albumom nazvanim »Rushmere«.

Dok je bend mirovao, glavni i odgovorni, a to je Marcus Mumford, objavio je 2022. godine debitantski solistički album te prošle godine surađivao s Pharrellom Williamsom na albumu »Good People«.

Nakon svega toga čini se da su se on i »sinovi« zaželjeli zajedničkog rada pa je tako nastao »Rushmere« koji je ime dobio po kafiću u kojem su se nalazili još u studentsko i poststudentsko doba, odnosno kad su kretali u svijet glazbe želeći svirati folk, folk rock, bluegrass, country…

Željno iščekivani povratak

Godine što su uslijedile pokazale su da su u tome jako dobri pa su vrlo brzo stekli slavu i ugled te, naravno, brojne sljedbenike koji su s velikim oduševljenjem dočekali povratak grupe studijskom radu te isto tako zadržali tu razinu oduševljenja nakon pojave novog albuma koji nudi sve ono dobro što smo o ovom sastavu znali.

»Rushmere« je sniman između 2022. i 2024. godine u RCA Studiju A u Nashvilleu, u Savanni i njihovom studiju u Devonu, a posao producenta odradio je Dave Cobb. Zajedničkim su snagama stvorili deset pjesama, od kojih će prve tri voljeti svatko tko je sklon ritmičnom, srednje brzom pristupu akustici, solidna je i završna i u tom stilu odrađena »Carry On« te donekle i »Surrender«.

Ostalih pet pjesama znatno je sporije, tiše i melankoličnije što će pak jako dobro prihvatiti oni njihovi ljubitelji skloniji nježnijem pristupu glazbi.

»Malibu« je sjajna uvodna tema koja odmah skreće pažnju na melodioznost tipičnu za ovu grupu, kao i na dobre tekstove, pri čemu je uvod albuma (kao i kraj) posvećen pitanjima vjere i smisla religioznosti općenito.

Još je bolja i razigranija »Caroline« s temom zajedničkog života dvoje koji se vole, ali su toliko različiti da su sukobi česti. »Rushmere« je nostalgično prisjećanje na mladost i doba od prije 15-16 godina, realizirano i dalje kroz poletni ritam i vjeru u nove dobre stvari u životu što je, u osnovi, vrlo pohvalno.

Slične su po tom ozračju i »Surrender« s filozofijom da se neki put bolje predati no uzaludnio boriti, kao i završna »Carry On« koja poprilično provokativno postavlja pitanje smisla vezano uz neke prestroge odredbe bilo koje vjere.

Kontemplativni trenuci

I u sporijim trenucima Mumford & Sons su kontemplativni. »Monochrome« govori o poremećenim odnosima, slutnji kraja i to na način na koji su to samo uz pratnju gitare radili Simon i Garfunkel. »Truth« je najžešći i najrokerskiji rock (blues) trenutak albuma, »Where It Belongs« dobro oslikava spoznaju kako negativni osjećaji (bijes, mržnja, očaj) mogu naštetiti psihi, »Anchor« je priča o čovjeku koji se boji biti čvrsto uz nekog vezan…

Sve u svemu, jako je dobro da su Marcus Mumford i društvo odlučili ostati na sceni. Njihov europski pristup blagom country i bluegrass zvuku vrlo je kvalitetan te nudi brojne mogućnosti za uživanje svakome tko voli ovu vrstu glazbe.