Inženjer sam radiološke medicine. Tada se radi zaštite na radu na rendgenu radilo četiri sata. Nekoliko godina sam paralelno radio i igrao vaterpolo. Radio sam u bolnici u Vinogradskoj, bolnici Sestara milosrdnica. Bilo je naporno, radni dan je bio ispunjen. Oko 7 sati bih došao na bazen Mladosti, razgibao bih se i otplivao, oko 8 sam išao na posao, radio do 12, a poslije toga bi se našli na Savi, to je bilo šutiranje na gol, a navečer je bio plivački trening- kaže slavni golman
povezane vijesti
Ugodna je ranojutarnja ćakula sa živom legendom crikveničkog, hrvatskog i svjetskog vaterpola Karlom Stipanićem, u njegovoj eri najboljim golmanom na svijetu. I danas se prepričavaju njegove čudesne intervencije kojima je izazivao pljesak navijača, podizao moral suigračima i bacao u očaj suparničke napadače. Bilo je tako i na najvećim natjecanjima, uostalom branio je na »samo« trima Olimpijskim igrama na kojima je uzeo dvije medalje, nakon one srebrne 1964. godine u Tokiju, četiri se godine kasnije osladio naslovom olimpijskog šampiona u Meksiku. Uz ostalo je i s kapicom zagrebačke Mladosti četiri puta bio prvak Europe, stvarajući i do danas značajan imidž zagrebačkih vaterpolskih »akademičara«.
U razgovoru živahan i temperamentan kao da mu nije »tek« 79 godina, dotaknuo se raznih sportskih tema, kao i onih iz života u kojem mu je očito moglo biti sve, ali ne i dosadno. Koincidencija je da je rođen 8. prosinca 1941. godine, baš kad su Japanci napadli Pearl Harbor, »dirnuli su lava koji spava« i uveli SAD u Drugi svjetski rat. Ono je bio događaj za svjetsku povijest, u dalekoj Crikvenici nisu mogli očekivati da će rođenje malog Karla nakon niza godina itekako podići valove u plivalištima diljem svijeta u kojima je demonstrirao golmansku nadarenost.
– Rođen sam baš 8. prosinca 1941. godine, kada je napadnut Pearl Harbor. Zapravo, rođen sam s vremenskom razlikom, zbog one druge vremenske zone tamo je to u biti bio 7. prosinca. Ta koincidencija je uglavnom interesantna, ispada da mi je već prvi dan života počelo katastrofom, ha, ha…- nasmijat će se Karlo Stipanić na tu čudesnu koincidenciju u datumima.
Karlo Stipanić
Foto Roni Brmalj
Kako je rastao i stjecao prva saznanja iz povijesti, crikvenički dječak se sve više susretao s imenom slavne američke baze, spominjane do današnjih dana. Nije tada mogao ni zamisliti da će za koju godinu nogom kročiti na mjesto glasovitog japanskog napada koji se zbio baš kada se rodio.
– Spominjalo se to mjesto, a kada smo poslije Olimpijskih igara 1964. godine išli doma, vraćali smo se preko SAD-a. Imali smo naime dogovorene susrete s američkim sveučilištima te smo ostali još tamo igrati neke prijateljske utakmice pri našem povratku. Prva nam je stanica bila na Havajima i onda smo usput išli pogledati Pearl Harbor. Bio sam baš na tom mjestu, da konačno vidim kako to izgleda. Kada je riječ o mom dojmu, bilo bi isto kao nakon odmaka pričati o mojoj karijeri. To je kao da se sve događa u nekom drugom licu.
Đingo među vratnicamaKarlo Stipanić, slavni Džingo među vratnicama, je uz ostalo nositelj iznimne počasti ukazane od Svjetske organizacije olimpijaca (World Olympians association), ima OLY-certifikat, kojim se sportašu daje pravo da iza svoga imena koristi kraticu OLY kao priznanje za veliki trud, posvećenost i upornost koju je uložio kako bi postao sudionikom Olimpijskih igara. Rođen je u Crikvenici 8. prosinca 1941. godine, tu je načinio prve vaterpolske zaveslaje kao golman Crikveničkog plivačkog kluba. Kao mladić seli se u Zagreb, te nastavlja sportski put u Mladosti. Svojevremeno najbolji golman svijeta i golman reprezentacije Jugoslavije. Nastupavši za zagrebačku Mladost, Stipanić osvaja četiri naslova Kupa europskih prvaka. Kao jugoslavenski reprezentativac nastupio je na trima Olimpijskim igrama, i to u Tokiju 1964., Meksiku 1968. i Münchenu 1972. godine. U Tokiju je osvojio srebro, a zlato u Meksiku, a s jugoslavenskom reprezentacijom također je osvojio dvije brončane medalje na Europskom prvenstvu u Utrechtu 1966. i Barceloni 1970. godine. Niski uspjeha dodao je i zlato na Mediteranskim igrama u Tunisu 1967. Utemeljenjem hrvatske države kao član Kluba hrvatskih olimpijaca, imao je čast i dužnost da kao poklisar Hrvatskog olimpijskog odbora promovira hrvatski sport i državu. U njegovu čast istaknuta je ploča na zagrebačkom Jarunu u sklopu Aleje velikana hrvatskog sporta, uz ostale hrvatske sportske legende. U ljeti 2012. godine dotadašnji članovi Crikveničkog plivačkog kluba osnivaju Vaterpolo klub Crikvenica, te se Karlo Stipanić, prepoznavši trud i ljubav njegovih osnivača prema vaterpolu, zdušno uključio u rad novoosnovanog kluba. Upravo su Karlo, ali i pokojni Darko Brnjac, u čiji spomen se svakog ljeta igra Memorijal za igrače do 13 godina starosti, savjetima, utjecajem i neposrednom pomoći doprinijeli da se Vaterpolo klub Crikvenica brzo uključi u sustav natjecanja Vaterpolo saveza Primorsko-goranske županije i Hrvatskog vaterpolskog saveza. Dobitnik je nagrade za životno djelo Crikvenice. |
Tako je to kada se osvrne na nešto nakon tolikih godina. Recimo, sada govoriti tko je bio najbolji nogometaš na svijetu, je li to recimo Pele ili Messi, to je teško reći. Sada su drugi uvjeti, sve se događa u određenoj vremenskoj eri. Treba upotrijebiti mjerila koja su važila u tom momentu.
Sada je u životnim kruženjima uz more u Crikvenici, tu gdje je i zakoračio u čudesni svijet sporta, ušao u vaterpolo.
– Baš tu sam počeo s vaterpolom, na plivalištu u Crikvenici. To je onda bilo kao što je i sada, ovo je i tada bilo, i sada je mjesto okupljanja madih. Bilo je to negdje sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Imao sam 14-15 godina, kao i ova djeca sada. Tu imamo sada njih oko 40, djecu uzrasta od 15 do16 godina. Divno je gledati tu djecu. Tu je sav taj rad koji obavlja četiri-pet starijih članova kluba, to ispada kao i jednadžba našeg društva. Tu su dvojica-trojica, jedan se vraća na kruzer, drugi se vraća na posao na Floridu, a do sada su ovdje bili treneri. Oni dakle daju sve od sebe, svi su vezani uz taj bazen.
Pozitivno ozračje
Spomen na njegove davne početke s vaterpolom i svjedočenje da i danas ima mladih koji žele nastaviti njegovim davnim stopama raduje, govori o kontinuitetu vaterpola u Crikvenici. Toliki entuzijasti kroz razne generacije »pušu u žar«, ne daju da se ugasi vaterpolski plam.
– To sve zajedno govori o značenju ovog plivališta, uostalom i vaterpola u Crikvenici. Imamo toliko djece koja su ovdje svakodnevno, isplati se ulagati jer onda nemamo onog »splitskog sindroma«, u smislu maloljetničkog nasilja, nečega što nikad u Crikvenici nismo imali. Djeca se ižive s loptom, ovdje se nađu, popričaju, druže se, sve je u jednom pozitivnom ozračju. To i jest svrha sporta.
Tom velikom sportašu i Crikveničaninu je svakako zadovoljstvo što u njegovom rodnom gradu vaterpolska tradicija ne zamire kroz sva ta duga desetljeća, ide jednostavno s koljena na koljeno, današnji mladi kreću njegovom davnom brazdom.
– Sigurno da mi je drago što vaterpolo u Crikvenici živi stalno, za to se i zauzimam koliko god mogu. Dođem i ljudima pomognem koliko god mogu pomoći. Dolaze ovdje i moji unuci, te unuci starijih vaterpolista. Dolazi tako moj Jonas, ali moji su u Švicarskoj, dođu kad mogu kao i trener koji je sad na kruzeru. Jonas dođe ljeti, cijelo ljeto igra s njima. Dođe i unuka, čak i ona igra vaterpolo. Ovo plivalište je ljeti zapravo jedan centar, mjesto je lijepo smješteno, tu je u središtu grada. Ovo je na neki način i riječko plivalište.
Tu su odgojeni vrlo poznati liječnici i inženjeri, i to riječki. Tu je igrao i jedan od najpoznatijih riječkih kirurga Šepić, onda recimo Čandrlić koji je napravio zaobilaznicu, radio je Krčki most. Često se zaboravlja da je tu igrao vaterpolo i Alfred Balen koji nam je bio trener u Meksiku na Olimpijskim igrama, kasnije je sa Spandauom osvojio jedini njihov Kup šampiona. Jedan je od naših najpoznatijih trenera, bio je prijatelj s Aleksandrom Seifertom. Iako ovdje to malo tko zna, on je također iz Crikvenice. Zanemarujemo onu pravu povijest, a ove krive povijesti imamo koliko hoćemo.
Rasadište sportaša
Crikvenica je jedno od mjesta koje je rasadište brojnih istaknutih sportaša. Tu nauče sportsku abecedu, kao u gnijezdu, kada im narastu krila polete u neke veće sredine, tako je i Stipanić otišao u zagrebačku Mladost.
– Sa mnom je završilo kao i s drugima iz Crikvenice, mi odgajamo igrače za Primorje, za Mladost… Tu sam igrao i onda sam došao u Mladost kada se u Zagrebu otvorio zimski bazen, bilo je to ranih šerzdesetih. Kada sam došao tamo, trener je bio pokojni Amšel. On je također bio golman u reprezentciji, bio je s Riječaninom Zdravkom Ćirom Kovačićem dugo godina na raznim Olimpijskim igrama. Kao trener me je na prvom treningu pitao odakle sam, kada sam rekao da sam iz Crikvenice, pitao me jesam li igrao vaterpolo i na kojem sam mjestu igrao.
Kakav je fanatik bio
|
Odgovorio sam da sam igrao u navali i to lijevo krilo. On mi je samo stavio ruku na leđa i rekao »Je, dečec moj, u vaterpolu ti nema krila«. To govori na svoj način s čim sam došao u Mladost, ali su onda moja volja i zalaganje to sve prevladali.
Stipanić se po dolasku u Zagreb meteorski vinuo u visine, kroz nekoliko godina se probio među vratnice ondašnje vrlo jake jugoslavenske reptrezentacije, da bi uskoro bio sudionik Olimpijskih igara u Tokiju.
– Kao što sam već govorio, onda su bili neki drugi uvjeti, drugi kriteriji. Život je u biti bio drugačiji, a sport je zapravo preslika života. To je nešto nezamislivo za današnje pojmove. Tih godina došao sam na bazen zajedno s Bonačićem, a već smo za nekoliko godina, 1964. godine, igrali na Olimpijskim igrama. Uz to smo osvojili srebrnu medalju, nešto takvo je danas nemoguće.
To se tada moglo, neću reći da smo Bonačić i ja bili neke posebne kvalitete, no to se tada moglo, a danas je nemoguće. Stoga kada se govori o nekim kriterijima, oni uvijek trebaju biti prilagođeni vremenu.
