RIJEKA Andrej Prskalo, uz Ivana Tomečaka, jedini je preostali igrač u riječkoj svlačionici koji je rođen u osamdesetima. U svibnju je napunio 33 godine, ali svakom treningu pristupa s jednakim motivom i jednakim žarom kao kada se prije petnaestak godina pokušavao probiti u prvu momčad Rijeke.

Čak i u ovim novonastalim okolnostima kada, što zbog reprezentativnih obaveza, što zbog ozljeda, Simon Rožman na treningu ima taman dovoljno igrača za složiti dvije malonogometne šestorke.

– Ima nas sve skupa 12 na treningu, nešto je reprezentativaca, neki su ozlijeđeni… Radimo dobro, treneri su složili dobar program i sve ide svojim tijekom – prenosi Andrej Prskalo informacije s Rujevice. – Treba se malo prilagoditi tim novonastalim okolnostima, čudno je kada se u klubu ne tuširaš nakon treninga, ali moramo napraviti sve da mogućnost da se nešto neželjeno dogodi smanjimo na najmanju moguću razinu.

Prva reprezentativna stanka prilika je i za inventuru nakon tri kola HNL-a u kojima je Rijeka osvojila šest bodova.

– Moglo je bolje, ostaje žal zbog utakmice protiv Lokomotive kada smo dobili gol iz jedinog udarca. Mi s druge strane nismo zabili što smo trebali i kada se sve zbroji, morali smo imati barem jedan bod više na kontu.

Nakon zadnje utakmice s Istrom puno se pričalo o izvođenju jedanaesteraca koji su se ponavljali, pa je Prskalo i na ovu temu rekao svoj sud.

– Mislim da pravila nisu kruta što se tiče ulaska igrača u kazneni prostor, samo taj jedan korak može napraviti razliku u tome tko će prvi doći do lopte ako je odbijena, ali mislim da bi s druge strane trebalo malo više fleksibilnosti kod kretanja vratara, da bi trebalo dopustiti da se taj korak i s drugom nogom ipak može napraviti jer čak i mali pokret vratarima puno znači.

Zapravo, zanimljivo je u toj priči kako igrači mogu raditi varke, zastajkivati i usporavati, dok vratar ne može s obje noge krenuti s linije prije udarca, što bitno smanjuje mogućnost obrane jedanaesterca.

Klub 100

– Stvarno je teško braniti bez tog, barem malog, koraka, ali pravila su takva i treba ih se držati. Vidio sam u analizama da je u slučaju ove utakmice s Istrom jedanaesterac ponavljan jer su igrači prerano utrčali.

Prskalo se nakon utakmice protiv Istre istaknuo i lijepom gestom jer je otišao do suparničkog vratara Lovra Majkića.

– Frustrirajuće je kada obraniš dva jedanaesterca, a to na kraju nema nikakvog učinka. Dobri smo si, zajedno smo i trenirali neko vrijeme. Vidio sam da se drži za rame pa sam išao vidjeti što je i kako je. S ljudske strane mi je bilo žao što se ozlijedio, tako je za svakoga jer od ovoga živimo, a nema gore stvari od ozljeda.

Andrej Prskalo je stotim nastupom ušao u odabrano društvo vratara Rijeke koji imaju troznamenkasti broj utakmica za »bijele« u HNL-u, Kupu i Europi. Ispred njega su Đoni Tafra (190), Mladen Žganjer (171) i Ivan Vargić (132).

– Najvažnije je da sam ga dočekao, ali tako je ispalo. Hvala Bogu što je tako, sto utakmica u jednom klubu je lijepa brojka, neka ih bude još sto i ja ću biti zadovoljan.

Iako je u Rijeci već gotovo sedam godina, stoti nastup je dugo čekao jer najprije je bio u sjeni Vargića, pa nakon sezone u kojoj je dao veliki doprinos osvajanju dvostruke krune ostao je u sjeni Sluge pa Pandura.

– Nije uvijek bilo lako, svašta ti nekada prolazi kroz glavu, ali treba biti pozitivan. Mislim da je ljudski ne biti zadovoljan mjestom na klupi, nisam netko tko će se predati. S druge strane već sam puno godina u Rijeci i ovih sto nastupa me čini sretnim. Uvijek pronalazim nekakav motiv jer je moje razmišljanje da bih sam sebi napravio loše kada bih se opustio. Jednostavno, na svakom treningu i u svakoj utakmici treba biti maksimalan. Nije uvijek lako, imao sam i uspona i padova kroz sve ove godine, ali zbog sebe, suigrača i zbog kluba trudim se uvijek dati što mogu. Nekada će to biti bolje, nekada lošije, ali je uvijek najviše što mogu.

Zdrava konkurencija

Nakon što su mu konkurencija bili Sluga i Pandur, sada će se Prskalo za mjesto među vratnicama boriti s još jednim »mladim lavom« – Ivanom Nevistićem.

– Vidjet ćemo što će biti i kakva je situacija s njim. Gledam sebe, a Nevistić ako bude kvalitetniji, neka brani. Jedno je sigurno, neću mu olako prepustiti mjesto među vratnicama. Tu mislim u pozitivnom smislu, ipak smo svi mi suigrači, živimo od nogometa… Pozitivna konkurencija je zdrava jer tjera drugoga da radi još jače i da bude još bolji.

U ove Prskalove riječi ne treba sumnjati ni trenutka budući da su ga redom Vargić, Sluga i Pandur isticali kao pravog suigrača i nekoga tko ih je svojim radom tjerao da budu bolji i time dočekaju priliku za transfer.

– Na to uvijek gledam s kršćanske strane, prema svojim kolegama treba uvijek biti maksimalno pozitivan jer onda ti to Bog na kraju vrati. Imao sam situaciju u karijeri da me suigrač nije želio ni zagrijavati zbog ljubomore što ja branim, a ne on. Tada sam si rekao da si neću nikada dopustiti da budem takav, već da ću uvijek biti maksimalno korektan prema svima.

Iako bi neki prirodni rasplet događaja trebao biti takav da u Rijeci završi igračku i počne trenersku karijeru, Prskalo se još nada i inozemnom transferu.

– Kod nas si s 33 već star golman, a u Italiji u tim godinama si na najboljoj razini. Evo vam primjere Reine, koji je s 38 godina postao golman Lazija. Samo neka me zdravlje posluži, a onda je sve moguće.

Prskalo je često govorio da će poput svog oca braniti do 50. godine, a toj njegovoj želji svakako u prilog ide činjenica da i danas na treninzima izgleda kao da je u naponu snage.

– Branit ću dok god me zdravlje bude služilo, dok vidim da nisam teret samom sebi, neću se dati. Uživam u tome, to je moj život i tome sam maksimalno posvećen. Danas je ključno posvetiti se nečemu ako želiš trajati na najvišoj razini. Živim sportski, pazim na odmor, prehranu, rekuperaciju, imam i neke svoje vježbe koje radim jer danas ne možeš drugačije. Kada sam prije petnaestak godina došao u seniorski nogomet, svi su iz svlačionice išli odmah na travnjak, dok danas 90 posto igrača dođe puno prije treninga i u klupskom fitnessu odradi neke svoje vježbe prije nego što uopće izađe na teren. Siguran sam da i to doprinosi da igrači duže traju. Danas ima puno više saznanja o svemu, informacije su dostupnije i ako danas želiš živjeti od nogometa, moraš mu se maksimalno posvetiti – zaključio je Andrej Prskalo.