ZADAR  Na Svjetskom prvenstvu u francuskom Courchevel Meribel Hrvatsku će predstavljati osam skijaša, dvije skijašice, Leona Popović i Zrinka Ljutić, i šest skijaša, Filip Zubčić, Samuel Kolega, Istok Rodeš, Matej Vidović, Leon Nikić i Tvrtko Ljutić. Nakon završetka karijere najprije Janice, a potom i Ivice Kostelića, Hrvatska dugo nije imala skijaše koji su mogli napasti svjetski tron, a sada ima ekipu koja ima mogućnosti promijeniti sušno razdoblje u ovom sportu.

Tim povodom razgovarali smo s Leonom Popović, 25-godišnjom hrvatskom skijašicom, koja se nekoliko dana prije polaska na Svjetsko prvenstvo pripremala kod kuće. Rodom iz Sungera, malog mjesta u Gorskom kotaru, Leona je treninge odrađivala u susjednom Mrkoplju, na skijalištu Čelimbaša, za koji važi izreka da je kolijevka skijanja u Hrvatskoj. Potvrđuje to i činjenica da je ova mala goranska općina od oko 1.200 stanovnika do sada iznjedrila pet olimpijaca, Nadu Birko Kustec (skijaško trčanje), Franju Jakovca (biatlon), Petru Starčević (biatlon), Jakova Faka (biatlon) i 25-godišnju Leonu, koja je nastupila u Pjončangu i u Pekingu.

U pauzi između dva treninga Leona je našla vremena za kratki razgovor kako bi podijelila očekivanja za Svjetsko prvenstvo, ali i nastavak Svjetskog kupa, gdje trenutačno u ukupnom redoslijedu drži sedmo mjesto.

Zašto ste se odlučili baviti skijanjem?

– Nema baš određenog razloga. Uvijek sam se bavila sportom, tijekom godina trenirala sam rukomet, nogomet, jedno vrijeme natjecala sam se i u skijaškom trčanju, ali je ipak ljubav prema skijanju prevladala. Imala sam i sreće što sam ušla u reprezentaciju. Inače, prvi put sam na skije stala s pet godina u Begovom Razdolju, to su bili moji prvi pokušaji.

Kakvi su uvjeti za skijaše u državi gdje gotovo da i ne postoji prava skijaška staza?

– Teško je, pogotovo u mlađim kategorijama. Dok sam bila mlađa, još uvijek je bilo skijanja u Mrkoplju na Čelimbaši, Begovom Razdolju, Tršću, na Bjelolasici, dio oko mog doma bio je skijaški. Današnjoj djeci je teže jer je Sljeme jedina prava staza gdje se može trenirati i natjecati, iako se posljednjih godina i Platak malo podignuo. U odnosu na Italiju, Austriju i ostale skijaške zemlje, mi u Hrvatskoj ipak nemamo toliko mogućnosti.

Je li skijanje kao sport u Hrvatskoj zanemareno?

– Je, pogotovo nakon odlaska Ivice i Janice Kostelić nastala je rupa i nismo imali zamijećenih rezultata. Drago mi je što smo se sada ponovo digli, i dečki i cure, i pokazali da potencijala ima. Što se tiče financijske potpore koju dobivamo od Saveza, ona je na najvišem mogućoj razini i omogućeno nam je sve za dobar trening i rad. Ipak, Austrija najviše ulaže u alpsko skijanje kao sport.

Duge pripreme

Skijaška sezona traje relativno kratko, ali su zato pripreme jako duge?

– Ljeti i u proljeće nema skijanja, ali ima dosta kondicijskih priprema. Kod mene to uključuje puno biciklizma, dizanje utega, trčanje, sprinteve… Ujutro najčešće krećem od 7 ili 9 sati pa dva do tri sata skijam, a poslijepodne imamo regeneracijske, laganije treninge, uglavnom, trenira se dva puta dnevno.

Gdje trenirate, u Hrvatskoj ili u inozemstvu?

– Kondicijske treninge odrađujem doma jer imam sve potrebno, a sve ostalo vani, izvan Hrvatske. Ovo razdoblje, nekoliko dana prije polaska za Francusku, pripremat ću se na Sljemenu jer je staza dobra, ali sve ostalo više-manje izvan Hrvatske.

Kakva su očekivanja na SP-u?

– Nisam posebno zacrtala neke ciljeve. Naravno, na tako velikim natjecanjima uvijek je medalja glavni cilj. Definitivno ću probati napasti medalju, sposobna sam za to, imala sam dobre rezultate iza sebe, dobro se osjećam i dat ću sve od sebe.

Peto mjesto u Svjetskom kupu u slalomu u Špindleruvom Mlynu može biti poticaj za još bolje rezultate?

– Već početkom sezone u Leviju imala sam vožnje koje pokazujem na treningu, nisam imala tremu, fokus je bio na utrci, i stvarno sam pokazala svoje najbolje runde na utrkama i ove, ali i prošle sezone. Drago mi je da sam ove sezone to povezivala. Kada sam na posljednjem slalomu prvi dan imala najbolje vrijeme druge vožnje, to me dodatno motiviralo, pa je sljedeći dan bilo još bolje.

Što očekujete do kraja Svjetskog kupa?

– Imamo još dvije utrke, u Areu, koji mi je jako drag i volim tu stazu i nadam se tu napasti dobar rezultat. Druga je utrka u Andori, gdje nisam nikad bila i ne znam što mogu očekivati. Nadam se i dalje dobrim rezultatima, zadovoljna bih bila da ostanem među 10 najboljih. Suparnice? Ne mogu izdvojiti nikoga, sve cure su mi konkurencija. Amerikanka Mikaela Shiffrin ima daleko najviše pobjeda i trenutačno je daleko najbolja skijašica.

Nakon dviju teških ozljeda opredijelili ste se isključivo za slalom. Planirate li se u budućnosti vratiti ostalim disciplinama?

– Imala sam lom noge 2016. godine, a 2018. sam ozlijedila koljeno. Lomovi i ozljede česti su u ovom sportu. Pokreti tijela su neprirodni i sile su velike i svaka ozljeda nam je ozbiljna. Ipak, planiram se postupno pridružiti utrkama veleslaloma, dobro se osjećam i na tim skijama. Nas sportaše ozljede dosta unazade, skoro cijelu jednu sezonu, sezonu i pol.

Jakov Fak

Najdraža staza?

– Levi mi je jako drag, Skandinavija mi je prirasla srcu.

Kako podnosite pritisak što se tiče uspjeha, rezultata?

– Dosta solidno. Trener mi uvijek kaže da bolje funkcioniram pod stresom nego kad sam skroz opuštena…

Koliko vas je u ekipi?

– Uz mene je glavni trener Goran Rački te serviser i pomoćni trener Vjekoslav Ružić, a ponekad nam se pridruži fizioterapeut, koji obično bude s nama kada smo Zrinka Ljutić i ja zajedno na utrkama.

Što radite u slobodno vrijeme?

– Vježbam, treniram, družim se s prijateljima, obitelji. Biciklizam mi je dio treninga, ali i hobi pa s guštom to odradim. Studiram sportski menadžment, uspijevam nekako spojiti obveze na fakultetu i profesionalne, dosta predavanja je online, polažemo i neke ispite putem interneta.

Što biste radili da niste skijašica?

– Ne znam, vjerojatno bih bila u sportu. Možda bih se bavila rukometom.

Uzor?

– Jakov Fak, njega sam gledala na treninzima, oduvijek mi je sportski uzor.