Nije to tako samo sa Zagrebom, svaki grad na svijetu ima svoje znamenitosti što se čovjeku uvuku pod kožu pa bio on nepopravljivi dotepenec, turist obični ili legitimni stanovnik pa još s pedigreom.

Svaki grad ima savršene motive za selfie, ima zgrade, uličice, čudesa neka što pričaju priču i tjeraju te da guglaš kad je sve to počelo i zašto. Svaki grad ima simbol gradski koji je zaslužio pjesmicu, onu što je djeca uče čim zagaze u osnovnu školu.

Nauče je na radost učiteljice Snježane, jedva dočekaju dotrčati doma da poredaju kompletnu obitelj pred sobom da im budu publika, a onda kreće: »Dva konopa, dva kotača, dvije kutije i dva vozača, uspinje se pa se vraća, eto, to je Uspinjača!«

Samo onaj tko nikada nije bio dijete potrudit će se primijetiti da nešto tu ne štima, da je recimo kotača više. Za takve ovaj tekst i nije. Naravno da je u pjesmici sve kako treba biti, jer da nije ne bi se učenica učiteljice Snježane i dandanas, ovako punoljetna, sjećala stihova.

To mitsko plavo prometalo u Tomićevoj ulici, te dvije kutije što spajaju Donji i Gornji grad, jednostavno se ne može ne voljeti, niti mu se dade odoljeti.

Platiš kartu, uđeš unutra, a onda u taj minut i sitno koliko vožnja traje možeš i zalijepiti nos na staklo dok buljiš u gradske krovove, i opaliti najljepšu fotografiju, i(li), zašto ne, zaprositi voljeno biće. Bilo je i toga, ali pomalo.

Revitalizacija

Krenimo mi nekim redom.

– Nakon dugo, dugo godina Grad Zagreb ulaže 7.000.000 eura u obnovu Zagrebačke uspinjače, koja je toliko stara i toliko devastirana i zanemarivana što se tiče održavanja da je zapravo blizu toga da izgubi upravnu dozvolu za rad. Doista je bilo nužno da krenemo u revitalizaciju Uspinjače.

Dobar dio sredstava za tu revitalizaciju povući ćemo iz EU fondova iz ITU sredstava – kazao je, nema davno, na jednoj od svojih tiskovnih konferencija gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević.

Pritom je i rekao da će projekt trajati 24 mjeseca, istaknuo da će kroz to vrijeme radova Uspinjača ipak raditi, a neko vrijeme ipak biti posve izvan funkcije, a onda podcrtao da je revitalizacija uistinu nužna. Revitalizacija! Kako to ozbiljno i gordo zvuči. Revitalizacija.

O njoj govore i znaju poprilično i u Zagrebačkom električnom tramvaju koji zagrebačku Uspinjaču održava i vodi. Domagoj Zeba, prvi čovjek Službe za odnose s javnošću ZET-a i opet je na usluzi.

– Prema natječajnoj dokumentaciji, ugovor za revitalizaciju potpisat će se na razdoblje od 24 mjeseca po sistemu »ključ u ruke«. On se sastoji od izrade idejnog i glavnog projekta, ishođenja potvrde glavnog projekta te nabave i proizvodnje opreme postrojenja Uspinjače, a za to vrijeme će Uspinjača prometovati.

Zatim slijede građevinski radovi (obnova trase, postaja, viadukta…), ugradnja opreme postrojenja (nove kabine, postrojenje), probni rad, ishođenje uporabne dozvole i Rješenja za njeno prometovanje te se očekuje kako bi obustava prometovanja trajala od 6 do 12 mjeseci.

Kako je Uspinjača zakonom zaštićeni spomenik kulture, uvjet je da zadrži sadašnji vanjski izgled. Riječ je o iznimno kratkom roku s obzirom na to da tijekom posljednje rekonstrukcije i modernizacije nije prometovala od 1969. do 1974. godine.

Na ovaj način će se osigurati da naša »Stara dama« bude obnovljena i modernizirana kako to i zaslužuje te da još dugi niz godina nastavi sigurno prometovati na veselje naših građana, kao i turista kojima je Uspinjača nezaobilazna točka u Zagrebu – veli, štono bi se reklo u jednom dahu, Zeba.

Strojarnica i njeni ljudi k’o srce i duša “Stare dame”.

Zapinjača

Njegov spomen »Stare dame« vodi nas do crtica iz povijesti. Kažu da je to jedna od najljepših prometnih priča. Pri tom se možda ponajviše pamti taj 8. listopada 1890. godine kada je »Stara dama« prvi put povezala Donji s Gornjim gradom. Priča kaže da je molbu za izgradnju uspinjače gradskomu poglavarstvu 1888. podnio osječki građevinski poduzetnik David William Klein.

Dozvolu je dobio već za dva dana, a radovi na izgradnji parne uspinjače s dvoja kola na izmjenični pogon te strojarnicom u gornjoj postaji započeli su u svibnju 1889. Postrojenje je dobavila tvrtka Ganz iz Budimpešte. Uspinjača je unatoč brojnim poteškoćama službeno puštena u pogon 8. listopada 1891. godine.

Zapravo, građani su je u jednom trenu za tih porođajnih muka krstili Zapinjačom, no nije se taj pogrdni nadimak održao dugo. Prema potpisanom ugovoru nakon 40 godina pripala je Gradu Zagrebu, koji ju je 1929. pripojio ZET-u. Iste se godine rekonstruiraju kolosijeci i dobavljaju nova kola, a 1934. parni pogon zamijenjen je električnim.

Tu je i niz većih popravaka i rekonstrukcija od 1947. do 1960. godine, a zadnja rekonstrukcija obavljena je u razdoblju od 1969. do 1974. kada je prijevoz bio obustavljen.

– Od samih početaka i sumnjičavih građana, kada je imala dva razreda, izrađena od drva i pokretana na parni pogon, Uspinjača danas slovi kao simbol našega grada.

Budući da je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju, a i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture.

U usporedbi s ostalim žičanim željeznicama koje su namijenjene javnom prometu, s prugom dugom 66 metara, najkraća je na svijetu. Također, može se pohvaliti i naslovom najsigurnijeg javnog prijevoznog sredstva jer u 132 godine nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika, posebice ako imamo u vidu da godišnje preveze oko 750.000 građana i turista – kazuje Zeba, odnosno poručuju iz ZET-a.

Samo i Vanja, turisti iz Slovenije

Kratka, ali slatka

Samo, koliko god Uspinjača bila stvar tehnike, ‘čudo’ satkano od ‘dvije kutije i dva kotača’, Uspinjača su prije svega ljudi, kako oni koji je voze, tako i oni koji s njom putuju. Potpisnik ovog teksta pamti dane kada je radio u redakciji čiji su prozori gotovo pa gledali na Uspinjaču.

Popeti se na Trg svetog Marka, kad to novinarski zadatak naloži, bilo je najjednostavnija stvar na svijetu. Lako se popeti kad se zapravo voziš. A onda te posao odvede nekud dalje, ili te mudraci suoče s činjenicom da je hodati zdravo, taman da ti Uspinjača bude malo van ruke.

Vratiti joj se, makar i ovako, tim je ugodnije. Lijepo je i vidjeti da još uvijek Uspinjaču pogone neka znana lica. Čini se, poznat je to teren. A kad shvatiš da nas Zdravko Delavec čeka na gornjoj postaji, pa kad nam gospodin Marijan pokloni VIP vožnju samo za potrebe naše tiskovine, bome uhvati te neki ponos.

Vožnja je kratka, ali slatka. Zdravko nam otvara vrata, jer ne može se iz Uspinjača van na silu. Pitamo ga kako je njegovo službovanje u Tomićevoj počelo, kako se to regrutira kadar za Uspinjaču!? Smješka se Zdravko, prisjeća kako je sve počelo tako što je Zdravko Posavec, koji je bio tehnolog u ZET-ovom Transport-servisu, otišao za upravitelja Žičare-Uspinjače.

– Zvao me, nakon godinu dvije, jer je trebao ljude, električare. Mi koji tu radimo mi Uspinjaču i održavamo – veli nam Zdravko.

– Eto ga na, i održavanje. A ja mislio naivac da je ovo najlakši posao na svijetu – priznajemo iskreno.

Bome i nije. Nabraja, naime, Zdravko kako je tu uz vožnju i strojarski dio, okoliš, prodaja… Zato je i teško precizirati koji je Zdravku zapravo posao kao djelatniku Uspinjače i zato sve djelatnike Uspinjače puk najčešće jednostavno zove vozačima. Nego, prodaja karata…

– Slikovito rečeno, ‘poludiš’. Po 10-12 tisuća ljudi dnevno zna biti. Na WC ne stigneš – kaže Zdravko.

Valja svima kartu naplatiti. Švercanje u Uspinjači naprosto nije moguće. Tu se nemaš gdje sakriti od stanice do stanice sve da u kabinu i možeš, a ne možeš, ući bez karte. Premda se Uspinjača čini uvijek ista, sitni detalji na polaznim stanicama otkrivaju da se ponešto ipak promijenilo unatrag tridesetak godina.

– Tridesetak godina, možda tek koja manje, toliko je, čini mi se, prošlo od moje prve vožnje – velimo Zdravku.

– Ja sam tu došao 1993. Prvog aprila – smješka se Zdravko.

Priznajemo i da smo tad davno mi novinari voljeli Uspinjaču. Dojeni novinarski imali su katkad ‘poseban tretman’, pa ako im se žurilo na kakvu sjednicu Vlade ili Sabora momci s Uspinjače bi im uvijek izašli u susret.

I danas one stalne mušterije čine zaposlenici i zaposlenice Sabora i Vlade, ali ti su vazda u žurbi, ako je suditi po našem kratkotrajnom iskustvu. Eto nam i fotoreportera Dade, kako zbog fotografije tako i da potvrdi da je svijet uistinu mali. Znaju se, naime, Zdravko i Dado iz kvarta, iz Novog Zagreba, još iz doba kad su momci bili.

– I voziš Uspinjaču! Kolika je odgovornost na tvojim plećima!? – ljubopitljivo će Dado starom drugu.

– Velika. Zato je i održavamo, svaki dan pregledamo – jednostavno će Zdravko.

Još kad se obavi revitalizacija!

– Bit će to, vjerojatno, vrh tehnologije – ne sumnja Zdravko.

– No neće ona bit brža kad bude novija – prepadosmo se željni čim dulje panoramske vožnje.

– Ne, ne, ne – smiruje nas Zdravko.

Zdravko Delavec

Nježniji ulaz

Pri tom se prisjeća kako je prije nekoliko godina vožnja s 54 sekunde usporene na 64 sekunde i to tako da je ‘ublažen’ ulaz na stanicu, pa je sada jednostavno nježniji.

Pitamo Zdravka i kad se zagužva, a kad je mirno na Uspinjači. Kaže oko 10.30 krenu turisti svih vrsta. I sa svima se Zdravko razumije, osim s Talijanima. Tu, kaže, slabo engleski pomaže, osim kad se mora objasniti da jedna karta vrijedi za jednu vožnju i nije povratna. Inače, cijena jedne vožnje je 0,66 eura.

Reklo bi se, mukte, pogotovo u ova vremena kad jedva da išta ima, a da košta manje od jednog eura. No ono što Uspinjaču uistinu čini posebnom i činit će je, ako bude sreće, posebnom i dalje, jest to da nikada nijedna nesreća nije zabilježena. Pohvalit će Zdravko u tom kontekstu mehanički sistem, mehanički mehanizam.

Sve da i struje nestane, lako se putnici izvuku vani. Problem bi, kaže Zdravko, bio jedino ako je unutra netko u invalidskim kolicima i tad bi trebalo zvati Gorsku službu spašavanja.

– Meni se jedini problem čini to što je sve manje stanovnika na Gornjem gradu. Nestat će vam stalnih mušterija – velimo Zdravku.

– I sada ih ima sve manje i manje. Neki su umrli, neki odselili… – pomalo će sjetno Zdravko.

A pamti se tu svašta, pa će Zdravko spomenuti onu već spomenutu prosidbu, dan kada je sin od velikog Rajka Dujmića zaprosio svoju buduću baš u Uspinjači.

– Baš kao i dečko koji je radio u kuli Lotrščak – prisjeća se Zdravko.

Putnici mahom zadovoljni, makar ima i mrvu onih koji jedva dočekaju prigodu za kuknjavu. A ta je, najčešće, kad im pobjegne vožnja. Nema veze što Uspinjača vozi svakih deset minuta, kuka se isto k’o da im je pobjegao avion za koju prekooceansku destinaciju.

– A političari? Voze li se? – pitamo.

– Malo. Prije su se više vozili. I Domljan, i Tomac, Pupovac, Rojs… – nabraja Zdravko.

Nova garnitura za Uspinjaču, eto, k’o da ne zna, a to poprilično i opet o njima govori. Na stranu zato političari. Vratimo se mi poslu na Uspinjači. Smjena traje od šest ujutro do 14 sati i od 14 sati do 22 sata, Adventom i dva sat duže, do ponoći.

Za Adventa se i pojača ekipa od dva čovjeka, koliko ih inače radi za smjene. Pamti Zdravko i godine kad je pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić odlučio da će se jedno vrijeme svi voziti Uspinjačom besplatno.

Pamti kolone i kolone građanstva željnog te besplatne vožnje. Po 15.000 ljudi bi se dnevno što uspelo na Gornji grad, što sišlo s njega, a zarada nula.

Srce i duša

Razgovor svakih deset minuta prekida vožnja. »Dobar dan«, pozdravlja Zdravko putnike. Vidi se tu tih 30 godina iskustva. Tu će, nema sumnje, on i mirovinu dočekati. A Uspinjača vozi i vozit će zahvaljujući ljudima koji tu rade i koji je održavaju, koji je, na koncu, vole.

– U Zagrebu ima jedno pet-šest stvari koje su turistima bitne, koje moraju vidjeti. Uspinjača je jedna od njih – ističe Zdravko.

I bome, ne griješi. A koliko se grad mijenjao i promijenio u ovih njegovih 30 godina rada na Uspinjači!?

– Puno, i u većini stvari na lošije – reče nam Zdravko.

U taj čas taman se grupa ljudi dovezla gore.

Zaustavili smo zgodan par da ga pitamo: »Što je vama Uspinjača!?«

– Ne možemo vam mi puno pomoći. Mi smo iz Slovenije – rekoše nam u startu Samo i Vanja.

– Tim ćete nam bolje reći kako vam je bilo provozati se – velimo.

– Inače idemo stepenicama – smiju se.

– To se na vama i vidi, ma je li vam bilo ugodno u Uspinjači? – ne damo se.

– Navikli smo na takve stvari, idemo puno na skijanje, tamo je uspinjača. Ali pogled je dobar – priznaju na koncu Samo i Vanja.

Prije nego smo se oprostili vodi nas Zdravko u strojarnicu koja je, slikovito rečeno, podno ‘tračnica’. A tamo uredno kao u apoteci. Strojarnica i njeni ljudi k’o srce i duša »Stare dame«.

Poslovođa Miroslav Špoljar je tu. ZET mu drugi dom, Uspinjača zapravo, ona o kojoj i pjesmica ima i ona koja će skoro u važnu i nužnu revitalizaciju.

Vozimo se s vrha do dna, da smo bliže Ilici. Grupa turista iz SAD-a nahrupila u Uspinjaču. Vodičica im taman veli kako sve ove godine ova Uspinjača ne pamti nijednu nezgodu. Dobrim, starim Amerima na to se nasmiješio brk.

Pogled koji oduzima dah