»Život leti, kapetane, mladost biži, a na srcu friži dok nas s našeg kampanela i sad bude od Boga batude. Svoju si dobrotu ostavija svima nekoj novoj dici igru s Baldekina« – pjesmom koja je skladana za prerano preminulog košarkaškog Amadeusa Dražena Petrovića jučer su se u matuljskoj školskoj sportskoj dvorani Matuljci i ljubitelji rukometa oprostili od svoga Zvoneta – Zvonimira Lenžera, prerano i iznenada preminulog (u 42. godini života) osnivača i trenera Rukometnog kluba »Matulji 2001«.

Hvala, treneru

U prepunoj dvorani minutom šutnje i transparentom »Hvala, treneru!«, Zvonetu su odali počast i zahvalili mu se za sve što je učinio za svoj kraj i rukomet.

– Hvala mu za sve što je učinio za rukomet, obitelj i ovu sredinu. Svi se ovdje možemo zvati prijateljima jer nas je povezao veliki čovjek, naš Zvone. Zvonimirova dobra narav, želja za radom i ljubav prema rukometu, odgojila je velik broj djece ovog našeg kraja da budu rukometaši, sportaši i korisni članovi društva. Usadio im je sportski duh i karakter kojim će ploviti kroz život.

Zahvaljujući Zvonimirovom entuzijazmu djeci se uvukao rukomet pod kožu. Njegova želja da nam dokaže da možemo više, jače, brže i borbenije motivirala nas je na osvajanje titula i priznanja i zato danas u našim vitrinama imamo stotine pehara. Hvala njegovoj supruzi Janji koja je cijelo vrijeme bila uz njega i što ga je podržavala da svoju rukometnu ljubav pretoči u više od  5.000 djevojčica i dječaka. Hvala i njegovoj mami Marjuči koja ga je odgojila da bude ponos Matulja i svih nas. Sada se pitamo gdje je Zvone. Pa dragi prijatelji, Zvone je ovdje, u ovoj dvorani, sada i zauvijek.

Nastavak Lenžerinog sna

Na nama je da nastavimo njegov san, da se bavimo rukometom, sportom – rekao je uoči početka jučerašnje prvenstvene i humanitarne utakmice Druge lige – zapad, između rukometaša »Matulja« i »ZG Dubrave«, predsjednik matuljskog rukometnog kluba Milan Ratkajec, odavši tako počast iznenada preminulom matuljskom treneru, velikom i hrabrom sportskom radniku Zvonimiru Lenžeru.

Na prvenstvenoj utakmici početna su dodavanja izvela Zvonetova djeca, osmogodišnjaci Chiara, Mateo i Hannah za koje će otići i sav prihod od prodanih ulaznica i majica koje su štampane s natpisom »Hvala, treneru!«. Način je to na koji su se brojni članovi i prijatelji matuljskog kluba oprostili od svoga Zvoneta čiji će sportski duh i entuzijazam vječno živjeti u matuljskoj sportskoj dvorani, a koga će prenositi preko pet tisuća djece koje je naučio prvim rukometnim koracima..