Najmanje pola Hollywooda dalo bi sve da se rodilo s imenom Valter Berden. Dobro, možda s »duplim ve« kako bi bilo usklađeno s anglosaksonskim modelom pisanja tog imena.

Toliko je savršeno zvučno da djeluje poput pseudonima koji je složio primjerice sam Ian Fleming. Jednako tako kao što bi ga poželio Hollywood – i konkurentski nogometni klubovi dali bi sve da se na njihovim tribinama, najčešće s jednostavnim transparentom, ali moćnom porukom, nalazi on, apsolutno najbolji hrvatski navijački performer, ma čisti, nepatvoreni tribinski kolumnist Valter Berden.

Foto Ana Križanec

Baš onaj koji je u uniformi pomorskog kapetana svojim porukama prethodio svim digitalnim formama izražavanja, od Facebooka i Instagrama do Tik Toka.

Dali bi sve jer koliko se god oni i njihovi navijači trudili – tribine su im samo masovna okupljališta čija je kreativnost svedena u uske okvire očekivanog, naprosto jelo s nedovoljno začina da bi imalo ikakav poseban, pamtljivi okus.

Kad je u pitanju Rijeka, uz dakako uvijek inovativnu Armadu, tu je i Berden sa svojim porukama, često i pravim malim igrokazima koji se događaju uz istočnu tribinu gdje se nalaze i najpoznatiji navijački ugostiteljski objekti – Limes, Docker i Lovorka.

Porukama na transparentima u pravilu ismijava, ironizira nakaradnost sudačkih odluka, primitivizam izjava funkcionera, trenera i igrača konkurentskih klubova, ali kad se upadne u procijepe logike i samu domaću upravu.

U zoni dobrog ukusa

Kao silni zaljubljenik u autohtonost, običaje i tradiciju, ne propušta primjerice ni paljenje specifičnog nogometnog pusta tako da zahvaljujući njemu nogometne utakmice Rijeke dobivaju jednu sasvim drugu, znatno višu dimenziju.

Jedan i jedini, uvijek s fantastično točnim omjerima žaoka kojima komentira, provocira ili naprosto konstatira aktualni trenutak u svoj punini društvenog, socijalnog života. Uvijek uz ostanak u zoni »dobrog ukusa«.

U kojem sport nije nužno jedini sastojak, baš kao što su poruke oslobođene bilo kakvih uvreda ili vulgarizama kojima nepotrebno i prečesto pribjegavaju konkurentski navijači, pa čak i pojedini igrači – u što smo se opet imali prilike uvjeriti u predzadnjem kolu aktualnog prvenstva u kojem je na Poljudu gostovala Rijeka.

Foto Ana Križanec

– Moja je prva samostalna utakmica, na koju me vodio otac Franc, inače rodom iz slovenskog Prekmurja, uz prethodnu suglasnost mame Marije, bila 1977. godine kad je na Kantridu stigao zenički Čelik. Rijeka je pobijedila s 3:0.

Meni je bilo 14 godina, a od tada, u dakle skoro pola stoljeća, izostao sam s uistinu malo utakmica. Kad je domaća, hrvatska liga u pitanju, nema stadiona na kojem je Rijeka gostovala, a da nisam bio s njom. Zadnji u nizu bio je Poljud 18. svibnja.

Iako sam se bio zarekao kako na njega više ne idem: sezona je to u kojoj idemo prema novoj tituli pa sam obećanje dano sebi samom – porekao, pojašnjava nam Berden svoju navijačku genezu, svoju odanost klubu koja nikad nije bila plošna.

Istraživački duh

Iako je do svoje 13. godine odrastao u jednoj od najvažnijih riječkih ulica, onoj Franje Čandeka o kojoj su se i dokumentarci snimali, sam kraj osnovne škole dočekuje na području današnjeg grada Kastva, u Rubešima.

Njegova iskustva s uvijek izazovnog gradskog asfalta, perioda u kojem su uz klasične primorske kućice Turnića i Podmurvica, na kojima je odrastala i njegova mama, rasli i golemi neboderi, mijenja »prigradom« koji je u to vrijeme polako dobivao svoje urbane konture.

No, Berdenov iskričavi, istraživački duh nigdje ne miruje, ma koliko djelovalo da je stigao na područje mirnih obiteljskih kuća. Onih koje definiraju okućnica, vrt i pas. Češće ljubimac čitavog naselja nego neki opaki i opasni čuvar.

– Par para nađe. Pa tako i ja nailazim na sebi slične, jedan od njih bio je primjerice i Dejan Rubeša, također u tim godinama »zaluđen« nogometom kao i ja.

Ne samo da smo bili zanesenjaci očarani odlaskom na utakmice, ne, bili smo ekipa koja je od Kantride počela stvarati jedan od najživopisnijih i najtemperamentniji stadiona.

Danas opće prihvaćena i sasvim sigurno jedna od najmoćnijih poruka koja se vezuje uz Rijeku i nas, njezine navijače, »krepat ma ne molat« je naša, mi smo je prvi postavili na ogromni transparent, dvobojnu, plavo-bijelu traku duljine 25 metara.

Iako, moram biti pošten pa toj krilatici dati do kraja precizno pojašnjenje i povijesni nastanak. Mi smo je prvi lansirali unutar nogometnih utakmica kao i na samu Kantridu, ali zapamtio sam je godinu ranije: u Lovranu su se održavali tada jako popularni Jadranski susreti na kojima je Lovrancima parola bila upravo ta, danas super popularna »krepat ma ne molat«, objašnjava nam Berden na terasi kastavskog Arta.

Pokretačka snaga

– Ja jesam najeksponiraniji, no vjerujte mi, ništa od čitave ove moje priče s porukama ne bi bilo da uz mene nisu moja Marta i neuništivi i uvijek aktivni Tone, odnosno Anton Štubljar.

Oni su moja pokretačka snaga, nekad i korektiv, baš kao što nekad i ja moram malo brenzati njihove ideje, poruke ili crteže. Funkcioniramo kao skladna cjelina, zajedno smo i na tribini, na našoj I2 poziciji, pojašnjava nam Berden.

Mada, koliko se god jako dobro sporazumijevali, osjeti se kod našeg najpoznatijeg nogometnog performera i ponešto… Ma ne ni sjete, nego nešto zabrinutosti u podlozi.

Kao kad slikar želi nešto poručiti i bojom što se nalazi u »offu«.

– Ništa strašno. Moja je najdraža parola, evo i sad se ježim, a i suze mi se pojavljuju, »Rijeko ljubavi moja, Kantrido dome moj«. Nema do nje, u njoj je sve rečeno. A iako sam sve u životu prošao, brak, očinstvo, nono sam, uvijek ističem da je moja prva ljubav Rijeka.

Rekli ste da unatoč mojoj zanesenosti činjenicom da nam dolazi utakmica nakon koje opet možemo postati prvacima Hrvatske, osjećate i neko zrnce sjete…

Ma nije nikakva sjeta, nego možda malo zabrinutosti. Liječnici su mi naime krajem prošle godine ustanovili veliki problem s jednim od srčanih zalistaka zbog čega mi je potrebna pa poprilično urgentna operacija srca.

Bez obzira na inzistiranje i uvjeravanje, ostao sam čvrst u odluci: ne idem na opraciju srca dok ne završi prvenstvo i finale kupa!

Osvojimo li ovo za što smo realno spremi i što možemo, i moje srce će biti na mjestu. Na operaciju, iako su mi nuđene i neke klinike izvan Rijeke, idem u KBC Rijeka. Ako nema boljeg kluba i grada od Rijeke, pa logično je da nema ni bolje od naše, riječke bolnice.

Stoga, kad sve prođe, a u čitavom poznatom serijalu 1. lipnja slavim i rođendan, u utorak 3. lipnja ulazim u bolnicu, operacija slijedi nakon nekoliko dana. Vjerujem da će se moje »popravljeno« srce vratiti u ovaj moj prsni koš koji je milijun puta živio uz i za Rijeku. Nakon oporavka, vraćam se na Ligu prvaka u kolovozu, istaknuo nam je Berden.

Nema straha

I, moramo priznati, učinio nas pa poprilično zabrinutima. Ali i zadivljenima.

– Ma nema straha. Vrlo blizu moje pozicije na I2 je i jedan odličan liječnik. Istina, nije mi bilo baš najbolje nakon utakmice protiv Varaždina, znate već onaj famozni gol Menala, ali ostao sam na nogama.

Kad sam to preživio, valjda ću i Slaven, objašnjava nam, dakako nasmijani, Berden. Stolar po izobrazbi, nekadašnji domar u kastavskoj osnovnoj školi nakon koje je morao potražiti novi posao – pronašao ga je u Učeničkom domu Pomorske škole u Bakru – sada, dok čeka operaciju srca, je na bolovanju.

Nikad nitko uz njega ne ostaje ravnodušan. Pa tako ni redatelji televizijskih prijenosa utakmica s Rujevice koji obavezno jednom od svojih kamermana daje uputu da prate »kapetana« i trenutak u kojem će on razviti svoj transparent. »Daj nam Lille da se igramo«, »Run, Toni, run«, »Nepoderivo«… bezbroj je poruka i svaka je na svoj način najbolja. Kao i Valter Berden, stalni dobitnik hrvatskog navijačkog, nogometnog Oscara.

Vjenčanica

Naravno da Marta, Tone i ja pripremamo poslasticu i za ovu utakmicu. Ali kao i sve do sada, i ona je u rangu “vojne tajne”. Znate kako mi tretiramo te naše performanse – kao vjenčanicu. Nitko je osim mlade i najužeg kruga oko nje ne smije vidjeti prije samog čina vjenčanja.

Zastava od 100 metara

Naša velika zastava se tri puta produžavala da bi na kraju sa 100 metara postala najdužim »transom« u tadašnjem nogometnom svijetu. Materijal se, što je izazivalo čuđenje kod prodavačica, kupovao u Robnoj kući Korzo, naravno u riječkom Rijekatekstilu.

Kupovinom još po tri bale platna od 25 metara, došli smo do ukupno njih stotinu. Zanimljiv je bio i dio prikupljanja novca – u moju vunenu plavo-bijelu kapu koju mi je mama isplela, skupili smo prve dinare.

Nemali iznos dao nam je i vlasnik slastičarnice na tadašnjem riječkom Beogradskom trgu, Jašari Mutalip – Lipi, koji i danas, sa sinom, dođe na Ruju.

Možete si samo misliti koliko je teška bila ta naša zastava onako dažjon natopljena, kad smo je na ramenima, izmjenjujući se Igor Milanović i Igor Zamlić, nosili nakon svake tekme s Kantride na Zamet, pa na bus za Kastav.

Vozač Čedo Dukić bi u flajdi izlazio, s posebnom kukom otvarao spremište, spremao i naše zastave na drvenim palicama, dok se iza busa cijedilo zadovoljstvo riječkih pobjeda nad Olimpijom, Veležom, Vardarom, Željom, sjeća se Berden svojih »ranih radova« na navijačkoj sceni.

Kako nam sav ozaren, s posebnim sjajem u očima pripovijeda, ponedjeljkom bi se u sve uključila i susjeda Julijana Bašić, rastezala mokre zastave, sve do tavanskog prozora Valterove kuće kako bi bile besprijekorne za sljedeću utakmicu.

Svakako, tu bi bio i obavezni remont Bojane Jurčić, kada bi šivaćom mašinom »na nogu« popravljala ponekad poparane rubove.

– Veliki remont zastava je doživjela 2005. kada smo Tone i ja uz kćerku Lorenu i Zenila Oblaka obnovili ručno šivana slova, pa je s Domagojem i Dominikom Badanjakom te mojim sinom Vilijem postavili na finalu Kupa protiv Varteksa, ponosno uz Armadin trans. Nakon toga biva umirovljena, arhivirana, čeka neka nova sunca Rabuzinova i pehare prvenstva, zaključuje Berden.

Z baklje va penziju

Apsolutno, moramo istaknuti i moju prvu banderu, onu dok san živel va Čandekovoj. E, to ti je priča!

Nju mi je napravila kraljica šilica, pokojna Ljiljana Fabijančić ča je živela va Eugena Kovačića. Šilice su bile jako važne jer ni bilo neke mode, samo konfekcija i tako to.

Šilice su pak delale čuda, znale su z sakakovin materijalimi. Nju san te famozne 1977. godine nagovaral i – sašila ju je. Moju prvu zastavu!

A ja san, ponosan ko da nosin najveće zlato na svete, z njon hodil na Kantridu. Pasala je gotovo si stadioni, parala se, orezivala, ostala mića, ali živa.

Va penziju ju je poslal ovi naš dragi Teo – z njegove baklje je na nju hitilo va Varaždine na »dvostrukoj kruni« pa je umirovljena, ponosan je Berden.