Hrvatska je rukometna reprezentacija od prvih dana nastanka naše države do našeg vremena međunarodni brend, dok je ova generacija hrvatski sportski trend – u tu bjelodanu činjenicu lako se moglo uvjeriti u nedjeljnoj utakmici Hrvatske s Luksemburgom u Rijeci. Toliki znani i neznani pohrlili su pod krov riječke sportske ljepotice kao da su pozvani na degustaciju najprobranijih ića i pića, svi su skupa htjeli biti dio feštarskog ugođaja koji će potom biti tema ugodnih spominjanja u ćakulama.

Viđeno je pravo riječko rukometno događanje naroda, sjatili su se toliki na tribine, od najmanje djece do ljudi u godinama, nije im pritom uopće bila bitna činjenica što se igra s reprezentacijom zemlje koja u rukometnom svijetu zvuči egzotično. Isto tako nitko ni najmanje nije pomišljao da je susret »bestežinski«, da Hrvatska igra bez toliko spominjanog rezultatskog imperativa s obzirom na to da je pobjednički prošla stazom do Europskog prvenstva iduće godine.

Za navijače su sve te konstatacije bile totalna apstrakcija, za njih je stvarnost jednostavno bila želja vidjeti iz blizine ove momke s čijim su vratolomnim nastupima započeli ovu godinu, toj novoj generaciji ovog našeg trofejnog sporta na licu mjesta čestitati za sve one gušte koje im je pružila u uzbudljivim susretima nakon kojih se okitila svjetskim srebrom.

Već je povratak s finala SP-a zorno ukazivao kako su ovim dečki napipali puls nacije, još davno nakon svega sa zadovoljstvom su prepričavali o tolikima koji su ih pozdravljali od zračne luke »Franjo Tuđman«, a onda o masi tolikih oduševljenih na Trgu bana Jelačića. Zima je davno za nama, bliži se ljeto, a od tada ova reprezentacija i dalje ostaje hrvatski »putujući zemljotres«, sada je epicentar bio na Zametu. Junaci su pak u svemu ponizni, obišli su sve strane dvorane aplaudirajući ljudima, isto tako su strpljivo potpisivali autograme i pozirali za fotografije.

Umirilo se ovo rukometno podrhtavanje tla u gradu na Rječini tijekom kojega su tako učestalo spominjani i Rijeka i Zamet. Kada je nakon feštarskog loptanja spušten zastor, komentirajući blistavi dekor, pogledom i s vrha Učke vidljivo je bez dalekozora koliko je Rijeka gladna događaja u dvorani koji nisu samo okupljalište rodbine i užeg kruga prijatelja. Za takvo nešto potrebni su klubovi takve kvalitete koji će se boriti za hrvatski vrh i igrati u Europi.

Uspon na te visove jako je izazovan i težak, a uz mnogo vještog rada i truda iziskuje i istu takvu novčanu podršku. Vječitim riječkim optimistima preostaje barem nada da će se ove kockice posložiti pa da će jedne lijepe večeri na zametskim tribinama vriti kao u onim trsatskim noćima sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je bila povlastica naći mjesto na tribinama Dvorane mladosti za nastupe slavne generacije Kvarnera.