Bijes uoči ogleda s Dinamom

Što biste učinili da vam Damir Mišković daruje klub? Na terenu nije samo kukavičluk, mnogo je gore od toga

Edi Prodan

Foto NL

Foto NL

Mišković je u deset godina na Kantridu i Rujevicu doveo više europskih veličina nego što se to dogodilo u cjelokupnoj povijesti kluba. Doveo je i prvu titulu prvaka Hrvatske. Ali, za dominantno razmišljanje u gradu, on je samo »kapitalist koji viškom milijuna kupuje svoje igračke«.



Poraz Rijeke u Bijelom Brdu – u kojem je gostovanje, kako su nam istaknuli domaćini, »uglednog prvoligaša iza kojeg je fantastično desetljeće nastupa u HNL-u i Europi, kluba koji je svojom organizacijom i energijom postao uzorom nizu manjih nogometnih kolektiva Hrvatske« – vršna je točka, refleks općeg stanja, destruktivne energije koja vlada ne samo u klubu nego i u gradu. Kao teritorijalno-socijalnoj jedinici.


Strah, izostanak svijesti o sebi samima, nesposobnost sagledavanja realne slike kao preduvjeta za promjene. Igrače Rijeke, osim nekoliko iznimaka među kojima se liderskim sposobnostima ističe možda jedino Ivan Smolčić, karakterizira potpuni izostanak spoznaje o sebi samima. Još i više o značaju kluba za koji nastupaju. S druge strane, Rijeka je nogometni kolektiv koji s radošću doživljavaju mnogi, pa tako i istok Slavonije. Pokazalo se to u Bogdanovcima, kao i u službenim kontaktima koje smo imali u gradu Vukovaru. Svi ističu: Rijeka je najsimpatičniji klub HNL-a. Istina, čude se zadnjim mjesecima s vjerom da će krizu prevladati. Vukovarsko-srijemska županija ima more simpatija prema Rijeci.


Užasno nesigurna


Bijelo Brdo? Domaćini su se bojali teškog poraza jer se nalaze na samom dnu druge, odnosno po današnjoj nomenklaturi prve lige. Ali, dolazak velikog i uglednog gosta kod njih nije izazvao strah i malodušje, zatvaranje u »bunker« i želju da kraj čim prije stigne sa što manje golova u vlastitoj mreži. Suprotno! Kako je i sam njihov trener Denis Krstanović istaknuo: »Dolazak Rijeke moje je dečke angažirao 120 posto, oni su znali da će izginuti na terenu kako bi se časno oduprli jačem protivniku.« Klub koji je inače u silnim problemima – spomenuti trener koji je Rijeku izbacio iz kupa donedavno je bio sportski direktor koji se morao prihvatiti trenerske uloge, jer BSK u sklopu svojih aktualnih financija nije mogao dovesti ni jednog profesionalnog trenera.




Zbog čega je Rijeka tako užasno nesigurna, zbog čega igrači igraju toliko loše, prestrašeno, stalno u nekoj alibi- situaciji, zbog čega se pripadnici prve postave kluba iskazuju toliko ispod svojih mogućnosti? Igraju, naime, za klub koju se u protekloj dekadi uspješno »tukao« s europskim veličinama – desetak klubova koji su igrali grupnu fazu ovogodišnje Lige prvaka imali su jako velike probleme s Rijekom! Da bi danas s nevjerojatnom lakoćom drugoligaš njome obrisao pod? Jer, realno, s tih 2:1 Rijeka je dobro prošla.


Strah dolazi kad nemate spoznaje o svojim vrijednostima i ciljevima, kad ne znate jeste li vi taj koji može odgovoriti rješenju postavljenog zadatka. Rijeka je došla u Bijelo Brdo unaprijed silno prestrašena užasom koji će joj se dogoditi ako ispadne. Neki bi rekli da je to kukavičluk, ali nije, mnogo je gore. Da bi igrači Rijeke danas odigrali kako realno mogu, ne da im je potreban sportski psiholog, potreban im je – psihijatar.


Rezultat takvog paničnog straha je u jednoj velikoj mjeri i zbog »zamora materijala« same uprave. Ona, na čelu s predsjednikom Damirom Miškovićem, nekako je – razočarana. U velikoj mjeri i odnosom Grada te Županije prema njima. Umorna je zbog stalne produkcije nihilizma prema svemu što se oko nogometa vrti. Umorna je zbog stava kako društvena zajednica ne treba imati baš ništa s »kapitalistom i bogatunom Miškovićem«. Kako je klub njegova »privatna prćija« koju ne treba ni na kakav način pomoći. Pa se sličan stav prenosi i na gospodarske subjekte koji, uostalom, uvijek iščekuju mig politike kako bi mu se prilagodili jer kod nas politika otvara vrata biznisa. Ekonomski gledano, sjetimo se da je i Opatijska inicijativa ostala samo inicijativa, priča se počne vrtjeti u krug. Svake nove sezone sve uži. U konačnici bijesom eksplodiraju i oni koji su vjerni pratitelji, istinski zaljubljenici u Rijeku jer se, s razlogom, osjećaju izdanima i poniženima. Spirala katastrofe juri sve brže prema devetom krugu.


Vizija budućnosti


Što činiti? Svaka promjena dolazi od nas samih. Što bismo naprosto učinili da nam Damir Mišković – daruje klub. Da od nas ne traži ni kunu? Tko bi od nas, koji smo na svakoj utakmici Rijeke, preuzeo klub s jasnom vizijom budućnosti, kojih danas na društvenim mrežama ima mali milijun? Nitko. Nerijetko se čuje »Miškoviću odlazi«. Pa i on sam to na neki način želi ne probudi li kolektivnu svijest o kolektivnoj želji da se Rijeka ponosi »Rijekom«. Želi, jer je umoran od grada koji nikad ne hvali, koji nikad ne priznaje pobjednike, koji uvijek i samo kritizira i širi crnilo. Mišković ide u red najuspješnijih Riječana, i ne samo kad je sport u pitanju. U deset je godina na Kantridu i Rujevicu doveo više europskih veličina nego što se to dogodilo u cjelokupnoj povijesti kluba. Doveo je i prvu titulu prvaka Hrvatske. Ali, za dominantno razmišljanje u gradu, on je samo »kapitalist koji viškom milijuna kupuje svoje igračke«. Jer u Rijeci je najveći krimen – biti uspješan. Nikad reći bravo, hvala, super, poticaj si i za druge. Ne, samo negativa.


Osim toga, Grad uz užas depopulacije prolazi i naglašenu fazu starenja. U Rijeci je malodobnih manje od 10 posto. Dominira sve starije stanovništvo. Koje većinom živi u prošlosti. »Nekad je bilo puno bolje.« Što god da se spomene, industriju, promet, zabavu, sport, glazbu, umjetnost, medije…. nekad je bilo bolje. Mi smo to bolje radili, ovo danas niš’ ne valja. Bilo gdje i bilo što – samo se negativno ističe. Dobro ne postoji. Odemo li s Rujevice u Kazalište, koje inače Grad financira s desetak milijuna eura godišnje, ono je već mjesecima »leglo korupcije čudaka Blaževića«. Da je i ustanova o čijoj je balerini Marti Voinei portret ovih dana donio ugledni Ballet Magazine – nitko ništa. Samo loše, samo crno, autodestruktivno, bez naznake svjetla na kraju tunela. I onda, u toj općoj kataklizmičkoj viziji sebe samih, dođe Bijelo Brdo. Ekipa koja istrčava pred mnogo slabijeg protivnika, a užasno ga se boji.


Moramo se mijenjati. Moramo širom otvorenih očiju početi gledati svijet oko sebe. Shvatiti da je Kantrida kvart prekrasnih plaža. Da je Trsat jedna od najprivlačnijih mediteranskih minijatura s globalno poznatim svetištem. Da je »Rijeka« relevantan europski klub. Da Grad ima potencijala u svemu što se dotakne, uz uvjet da se dotakne sa stavom i znanjem, sa strašću. Da shvatimo kako Rijeka nije grad u kojem je nekad bilo bolje, nego potentna sredina u kojoj će sutra – biti još bolje. Nastavimo li smjerom čija je »pokazna vježba« bilo Bijelo Brdo, i ne samo na zelenom travnjaku, crno nam se piše.