RIJEKA Zvonimir Živković još će dugo pamtiti nastup na Europskom prvenstvu u Poreču na kojem je bio dio hrvatske karate reprezentacije koja je, osvojivši ekipno zlato, ispisala povijest. Riječki je borac zajedno s Ivanom i Anđelom Kvesićem, Enesom Garibovićem, Ivanom Martincem, Antom Mrvičićem i Karlom Ragužom Hrvatskoj donio jubilarnu, 100. medalju.

– Moji su se dojmovi kompletno slegnuli jer sam na to bio prinuđen. Naime, radim kao stomatolog pa sam već od utorka od 8 sati na svom radnom mjestu. Tako da sam već i zaboravio što smo napravili, da sam europski prvak sjetim se tek navečer kad legnem u krevet – rekao je Zvonimir Živković, koji je vjerovao da se sa svojom ekipom može popeti na krov Europe.

– Iskreno, nismo baš sto posto očekivali da ćemo osvojiti zlato, ali smo vjerovali da možemo u tome uspjeti. Da nam je netko prije prvenstva ponudio da potpišemo srebro ili broncu, ne bismo pristali, iako je i to velik uspjeh. Sve reprezentacije koje su bile na prvenstvu sastavljene su od boraca s kojima se stalno susrećemo na ligama i pobjeđujemo ih. Svi smo bili motivirani i svjesni da maksimalnom fokusiranošću i koncentracijom možemo do zlata. I uspjeli smo.

Hrvatska reprezentacija finalni je meč odradila protiv Crne Gore i zlato osvojila uvjerljivim trijumfom (3:0). Zvonimir Živković trebao je odraditi drugu borbu, ali je njegov protivnik Predrag Smolović borbu predao zbog ozljede.

Čast i zadovoljstvo

– Svi smo nekako u finalu očekivali Azerbajdžan, koji je stvarno velesila u karateu, ali bili smo jako zadovoljni kada smo saznali da će naš protivnik biti Crna Gora. Dečki su kvalitetna ekipa i zasluženo su ušli u finale, ali mi ih stalno pobjeđujemo, tako da bi naš poraz u finalu bio velik neuspjeh. Meni je iskreno jako žao što nisam imao priliku raditi u finalu jer je prvenstvo u našoj zemlji i sve su oči napokon bile uprte u mene. Tako da sam bio silno razočaran kad sam saznao da je moj protivnik predao borbu zbog ozljede – nastavio je 26-godišnji Riječanin u redovima splitskog Sokola, kojemu je šef stručnog stožera Dubravko Kolec s trenerom Danijelom Vučićem na ovom prvenstvu ukazao veliko povjerenje stavivši ga na prvu ploču, odnosno kao borca koji otvara mečeve. Hrvatski karatisti redom su do finala bili uspješniji od Finske (3:0), Bosne i Hercegovine (3:0), Ukrajine (3:2) i Francuske (3:1).

– Velika mi je čast i zadovoljstvo što su me stavili da se borim u svih pet mečeva i na tome sam im jako zahvalan. Pogotovo sam ponosan što sam ja bio taj koji je donio Hrvatskoj pobjedu protiv Finske na otvaranju prvenstva. Jako sam dobro odradio i borbu protiv predstavnika Bosne i Hercegovine, a onda je kao posljedica mojeg opuštanja uslijedio poraz od Ukrajinca, iako sam vidio 4:0, dok je poraz od Francuza Da Coste zaslužen – samokritičan je riječki karatist, koji trenira s Boranom Berakom, borcem TAD-a i hrvatskim reprezentativcem.

Specijalizacija

– Velik je problem što nemam teškaša za sparing jer u Rijeci nema seniora u kategoriji preko 84 kilograma. Boran je vrhunski karatist, ali on je iz lake kategorije, ja sam u teškoj i jednostavno nismo kompatibilni. Tako da sam iznad svih očekivanja odradio ovo prvenstvo. Posljednjih nekoliko mjeseci nisam radio treninge snage jer sam se u nedostatku vremena odlučio za karate treninge, dok moji protivnici dosta rade na snazi i imaju eksplozivnost. Ja se psihički moram pripremiti za svaki meč, napunim se energijom, dajem sve od sebe u svakoj borbi. To je jedini način da pariram onima koji su jako spremni i izbornik je to prepoznao – dodao je Zvonimir Živković, koji je zlato iz Poreča posvetio onima koji su mu čitavo vrijeme velika podrška na njegovu putu.

– To su prije svega moja obitelj, moja djevojka Ines te Slaven Mikelić, trener i prvi čovjek Sokola, koji me zadržao u ovome sportu – kaže 26-godišnji Riječanin, koji je svoj karate put započeo u Delti pod paskom Samuela Roksandića, nastavio ga u Voloskom i TAD-u, a onda postao član Sokola.

– Sada sam na svojevrsnoj prekretnici. Ako želim ostati na ovoj razini, moram pronaći način kako uskladiti posao i treninge. Stoga sam se prijavio na specijalizaciju iz oralne kirurgije u Zagrebu i nadam se da ću je uspjeti dobiti. U tom bih se slučaju preselio u Zagreb gdje bih trenirao s dečkima iz reprezentacije i sigurno bih još napredovao – kaže Zvonimir, koji je pun riječi hvale za svoje kolege iz reprezentacije s kojima je osvojio Europu.

– Kako se slažemo? Rekao bih, muški. Svi smo sebi na prvome mjestu i borimo se za sebe, ali nikada nigdje kao u Poreču nisam osjetio takvo zajedništvo, osim u obitelji. Dečki su mi čuvali leđa i slobodno mogu reći da su mi više od prijatelja. Ovo ćemo svi pamtiti cijeli život.