ZAGREB Po povratku u Zagreb Tin Srbić je navratio u Sokolski dom, gdje se još jednom prisjetio svoje preminule trenerice Svitlane Sergijenko, kojoj je posvetio svoju srebrnu medalju na preči iz Tokija. Bila je to, kako je istaknuo, žena nevjerojatne energije koja se posvetila tomu da danas 24-godišnji gimnastičar ode na Olimpijske igre.

– Svakog četvrtka nam je ovdje, u Sokolskom domu, držala treninge. Radili smo neku vrstu baleta, ali s njom su to više bile terapije. Za mene je dvorana Sokolskog doma jako važna jer ovdje stalno treniram već dvadeset godina i osjećam taj duh i zajedništvo, koje drugi nemaju. Trenerica više nije s nama, ali ja sam osjetio da je bila sa mnom u Tokiju i bodrila me – ističe Srbić.

Kako ste doživjeli svoj debitantski olimpijski nastup?

– Mislim da mi adrenalin još uvijek nije splasnuo. U srijedu sam se navečer vratio u Zagreb i bio sam umoran i strgan. Rekao sam svima da nemam snage za doček jer se želim naspavati, a na kraju sam tek u šest ujutro legao u krevet. Svaka čast ljudima. Moram im zahvaliti na ovakvom dočeku. Puno mi znači kada vidim koliko ljudi prate ono što radim.

Jeste li uopće znali što možete očekivati po povratku u Dubravu?

– Čuo sam se s prijateljem i on mi je rekao da će ih biti pet-šest jer je u četvrtak radni dan, pa se, kao, ne mogu organizirati. Sada znam da mi je lagao, ha, ha… Očekivao sam da će me dočekati s bakljama i sličnim glupostima, ali bilo ih je puno više nego što sam mislio. Stvarno su me ugodno iznenadili. Puno mi znači što su me na aerodromu dočekale žene koje su mi bile tete u vrtiću. One su bile najluđe, sat vremena su navijale dok su čekale da dođem, ha, ha… Stvarno mi je jako drago što su bile tamo jer su one uvijek bile uz moju mamu.

Fotografija

Sada ste svjetski prvak i vlasnik olimpijskog srebra. Možete li usporediti ta odličja?

– Kada bismo gledali nekakvu hijerarhiju, zlato više vrijedi, ali meni to nije tako. Ne postoji ništa s čime bih mogao usporediti finale Olimpijskih igara. Da sada moram dvadeset puta u nizu odraditi finale Svjetskog prvenstva, to ne bi bilo ni blizu ovomu po težini. Jednostavno, u Tokiju sam osjetio da je to nešto potpuno drugačije.

Uoči početka Olimpijskih igara u Tokiju stručnjaci su tvrdili da će najbolje proći oni sportaši koji će se brzo adaptirati na stroge epidemiološke mjere i izolaciju. Kako ste se vi nosili s time?

– Najnapornija su mi bila svakodnevna testiranja na koronavirus. Svi smo tamo došli cijepljeni, ali svejedno smo svaki dan morali pljuvati u te epruvete. Zbog toga sam očekivao puno strožu organizaciju i uvjete boravka u Olimpijskom selu. Međutim, čak su i oni bili iznenađujuće fleksibilni i dopuštali su nam da šećemo po Olimpijskom selu.

Iz Tokija je stigla i kultna fotografija na kojoj Valent i Martin Sinković, Damir Martin i vi kartate. Kako je došlo do toga?

– Mislim da je to bilo nakon prve večere. Valent je sve pitao znaju li igrati belu, i tu mi je sve bilo jasno. Odmah smo se spojili i kliknuli. Te partije bele puno su mi značile za opuštanje. Osim toga, tu se osjetilo to veliko zajedništvo naših sportaša. Sinkovići i Martin svoje su medalje osvojili prije mene, a na odlasku sam shvatio koliko su veliki i iskusni sportaši. Niti jedan od njih nije mi rekao da sam favorit za medalju. Samo su mi savjetovali da dam sve od sebe, opustim se i uživam u svom prvom olimpijskom nastupu. Kada sam se sjetio koliko su oni uložili u svoje uspjehe, rekao sam sam sebi da moram pokušati biti poput njih. Danas su na toj fotografiji zlato, srebro i bronca. Bilo je jako lijepo i ugodno družiti se s našim sportašima u Tokiju.

Prijatelji i more

Između kvalifikacija za finala i borbe za medalje imali ste deset dana. Je li iščekivanje bilo teško, pogotovo u restriktivnim epidemiološkim uvjetima?

– U jednom su me trenutku počeli zafrkavati jer su svi znali da sam instaliran pred televizorom. Svaki dan sam pio kavu i pratio sve nastupe naših sportaša. No znam da su i oni pratili mene na jednak način. Za Tokio sam bio odlično pripremljen i mogao sam već drugi dan nakon kvalifikacija vježbati u finalu, a to inače nisam sposoban. Htio sam da sve to ide brže, ali shvaćao sam da je takav protokol. Mogu reći da je čekanje bilo dosadno. Trenirali smo svaki dan, a bio sam u stvarno dobroj formi. Jednostavno, nije bilo ništa za probati jer mi je sve išlo odlično. Posljednjih sam nekoliko dana shvatio da mi trener ne želi reći kada ide autobus za Olimpijsko selo kako bismo bili što duže u dvorani. Da smo išli kako je trebalo, proveli bismo sat vremena na treningu, a kasnije ne bismo imali ništa za raditi.

Jeste li vidjeli snimku svog nastupa u finalu?

– Nakon dočeka, negdje oko pet ujutro, tražio sam prijatelja da mi to pokaže. Znao sam kako je sve prošlo, ali svejedno sam imao tremu gledajući svoj nastup za olimpijsko srebro. Iskreno, bilo mi je puno teže to gledati nego biti tamo i vježbati. Sada si mogu predočiti kroz što prolaze moja sestra, tata i mama, koja mora izaći iz doma kada se prenosi moj nastup. Vjerojatno nikada neću znati što točno proživljavaju, ali mogu si to zamisliti. Neki ljudi iz naše olimpijske delegacije bili su na finalu i rekli su mi da je to sasvim druga priča nego na televiziji. Kada si u dvorani, možeš osjetiti kolika je to napetost među natjecateljima. Gimnastika je brutalna, tu nemaš pravo na loš trenutak, a ne na loš dan. Recimo, da sam prilikom doskoka u kvalifikacijama napravio malo veći korak u svoju desnu stranu, ne bih ušao u finale. No svaki od nas zna da je tako i pripremljeni smo na to. Ja sam bio spreman na najgori ishod jer se uvijek može dogoditi mogućnost da ti klizne ruka i padneš. Jednostavno, to je gimnastička realnost.

Kakav vam je plan za dalje?

– Odmah u petak idem s prijateljima na more. Prije Tokija smo se često zafrkavali da smo sredili sve za godišnji odmor i da samo trebam još obaviti finale Olimpijskih igara. Da nisam izborio borbu za medalje, ranije bih se vratio u Zagreb i morao bih čekati odlazak na more. Ovako idem odmah drugi dan. Iskreno, jedva čekam da se malo odmorim. No jedva čekam i da se vratim i počnem odmah trenirati.