U ponedjeljak se navršava okruglih pedeset godina od prvog poteza uvodne partije šahovskog meča za naslov svjetskog prvaka, koji je zaustavio zemaljsku kuglu na sedam i pol tjedana. Iz današnje perspektive to zvuči apsolutno nadrealno, ali branitelj naslova Boris Spaski iz bivšeg SSSR-a i izazivač Bobby Fischer iz SAD-a stvarno su izazvali takav efekt.

– Taj meč je bio prekretnica jer je do njega šah bio na marginama sportskog svijeta, a od tada su se svi počeli zanimati za naš sport. Sjećam se da je tog ljeta 1972. godine to bio jedini šahovski meč koji je prenosio radio. U 19 sati su javljali prvih dvadesetak poteza tog dana, a u 22 sata, kada bi počela Kronika dana, Braslav Rabar je davao cijelu partiju. Ljudi su pored svojih radija čekali spremni s pločom i figurama, povlačeći poteze koje je govorio Rabar. Tako se mogla vidjeti cijela partija bez pomoći televizije, objašnjava velemajstor Vlado Kovačević.

Sučeljavanje ideologija

​Fischer je pobijedio 12,5:8,5, s time da je Spaski 1. rujna predao zadnju partiju, koja je započela 31. kolovoza. Zbog mlađih generacija nije na odmet istaknuti: bilo je to bilo puno prije doba interneta i pametnih telefona! Meč je održan u Reykjaviku, koji je u to doba bio teško dostupan za većinu svjetskih medija, i zato su telefonski razgovori s novinarom na licu mjesta mnogim medijima bili jedini izvor informacija o događaju koji je nazvan »Meč stoljeća«.

Pri tome je šah bio u drugom planu, iza Hladnog rata. Politiku tog doba definirao je odnos kapitalističkog zapada i komunistički orijentiranog istoka, a meč Spaskog i Fischera svjetski mediji su prikazivali kao sučeljavanje tih ideologija. Tu je najpreciznije postavljeno na stranicama The Timesa, gdje je zaključeno da su dva kralja šahovske ploče postali pijuni u političkoj igri.

– Pozadina svega je bio taj sukob istočnog i zapadnog bloka. Od 1927. godine, kada je Aleksandr Aljehin pobijedio Josea Raula Capablancu, sovjetska škola šaha je dominirala svijetom, uz dvije godine prekida, dok je Max Euwe bio svjetski prvak od 1935. do 1937. Nakon Drugog svjetskog rata Sovjeti su suvereno držali tron sve dok se nije pojavio Amerikanac kojeg su zvali »Usamljeni kauboj«. Fischer se, recimo to tako, drznuo probiti tu dominaciju. Pri tome se mora znati da je u SSSR-u šah bio vrlo cijenjeno i unosno zanimanje, dok su se svi ostali morali boriti za egzistenciju. Upravo zbog toga su Sovjeti imali dovoljno vremena za kvalitetne pripreme i nisu morali juriti s turnira na turnir. Oni su imali goleme stručne stožere i, de facto, su igrali momčadski šah jer su jedni drugima davali savjete, dodaje Kovačević, tvrdeći da su sovjetski velemajstori u svojoj zemlji imali izniman status.

Čak i danas se smatra da je malo sportskih događaja u povijesti bilo toliko opterećeno političkom i ideološkom simbolikom. Zapadni mediji tog doba su meč tada 35-godišnjeg Spaskog i šest godina mlađeg Fischera prezentirali kao dvoboj profinjenog iskustva i razuma protiv drske mladosti i emocije, odnosno kao sukob totalitarizma SSSR-a i demokratske Amerike.

– Njih dvojicu je zanimao samo naslov svjetskog prvaka, a mediji su stvorili tu famu oko bitke istočnog i zapadnog bloka. Pri tome su ih obojicu prikazivali na razne načine. Novinari su razapinjali Fischera, a kasnije se ispostavilo da se on samo borio za boljitak šaha, govori Kovačević.

»Izbrisani« poraženi

Pri tome im je na ruku išla bliska prošlost pravila za određivanje izazivača šahovskog prvaka svijeta.

– Nekada su igrani turniri osmorice kandidata, na kojima su bila po četiri sovjetska velemajstora. Fischer je stalno protestirao, tvrdeći da je u takvim uvjetima nemoguće igrati jer su Sovjeti međusobno pomagali jedni drugima, dogovarali remije i, de facto, imali slobodne dane, dok su svi ostali stalno morali igrati punom snagom. Kada je zaprijetio da više neće nastupati na tim turnirima, Svjetska šahovska federacija FIDE je uvela mečeve kandidata, kojima je određen izazivač, tumači Kovačević, uz napomenu da je Fischer tako dobio mogućnost da ruši suparnike jednog po jednog.

To je, pak, značilo da ga od meča sa Spaskim dijele sučeljavanja sa Sovjetom Markom Taimanovom, Dancem Bentom Larsenom i još jednim Sovjetom, Tigranom Petrosjanom, koji je bio svjetski prvak od 1963. do 1969. godine.

– Taimanov je inače bio svjetski pijanist. Sovjeti su očekivali da će on zaustaviti Fischera na prvoj stepenici. Međutim, njihov meč u Vancouveru 1971. godine završen je nevjerojatnim rezultatom 6:0. To je bio Fijasko Taimanova, a preneraženi Sovjeti su objašnjavali da je on imao nekih svojih problema, pa nije mogao pružiti svoj maksimum. To je bilo četvrtfinale borbe za status izazivača, a nakon toga Taimanov se više nije nigdje pojavljivao, prisjeća se Kovačević.

Tada je šah bio tretiran kao dio sovjetskog političkog sustava, a geopolitička situacija išla je na ruku Amerikancima, koji su krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća poboljšali odnose s Kinom. Taimanovu su nakon tog poraza zabranjena međunarodna putovanja, pod izmišljenom izlikom da je pokušao kriomice unijeti knjigu političkog disidenta Aleksandra Solženjicina u SSSR. Kasnije je pomilovan, s time da su zapadni mediji bili uvjereni da su tome kumovali kasniji Fischerovi rezultati.

– Idući suparnik mu je bio Larsen, koji je za sebe je tvrdio da je najbolji igrač izvan SSSR-a. Taj meč igran je u Denveru, a Fischer je ponovio taj nevjerojatni rezultat 6:0. To je bilo kao da je preko njega prešao valjak. Nakon toga Larsen je prestao postojati u svijetu šaha. Završio je na psihijatrijskoj klinici u Švicarskoj, gdje se liječio oko šest mjeseci, kaže Kovačević, dodajući da se Larsen nikada nije uspio vratiti u šah.

Bitka za domaćina

Nije pretjerano reći da je taj trenutak Sovjetima donio glavobolje. Šah je, slikovito rečeno, bio njihova višedesetljetna privatna zabava, a odjednom se pojavila opasnost u liku čovjeka koji je kod njih predstavljan kao duboko problematičan tip s trulog zapada. Povrh toga, Amerikanci su do tada u povijesti imali samo jednog svjetskog prvaka, Williama Steinitza, i to krajem 19. stoljeća.

Povrh toga, on je rođen 1836. godine u Pragu, kao Wilhelm Steinitz, a državljanin SAD-a je postao tek 1888. Njega je 1894. s trona skinuo Nijemac Emanuel Lasker, koji je dvanaest godina kasnije pobijedio Franka Jamesa Marshalla, jedinog Amerikanca koji je, do pojave Fishera, imao status izazivača svjetskog prvaka.

Zadnju nadu Sovjeta predstavljao je Petrosjan, koji je 1963. godine postao svjetski prvak, pobijedivši velikog Mihaila Botvinika. Tri godine kasnije obranio je naslov u meču sa Spaskim, koji ga je 1969. uspio detronizirati.

– Petrosjan je meč s Fischerom u Buenos Airesu započeo relativno dobro. Prvu partiju je izgubio, u drugoj je pobijedio, čime je prekinuo Fischerov niz od dvadeset uzastopnih pobjeda, a zatim su uslijedila tri remija. Međutim, to je bilo sve od njega. Fischer je opet krenuo i ubilježio je četiri pobjede u nizu, izborivši meč sa Spaskim, objašnjava Kovačević.

Tu je postalo sasvim jasno da će ljeto 1972. godine donijeti »Meč stoljeća«. Zapisi iz tog doba govore da su sučeljavanje Spaskog i Fischera, između ostalih, htjeli ugostiti Beograd, Sarajevo, Buenos Aires, Bled i Dortmund, a na kraju je, nakon dugotrajnih pregovora koji su uključivali FIDE i menadžere dvojice glavnih protagonista, izabran Reykjavik, zato što je ponudio izdašan nagradni fond. Engleski list Guardian tvrdio je da bi bilo puno lakše dogovoriti sastanak tadašnjih političkih lidera SSSR-a i SAD-a, Leonida Brežnjeva i Richarda Nixona nego taj šahovski meč. Štoviše, kasnije je otkriveno da su Nixon i Henry Kissinger intenzivno razgovarali o mogućim implikacijama epske bitke za naslov svjetskog prvaka u šahu.

– Cijeli svijet je htio vidjeti može li Fischer nešto napraviti Spaskom, koji je izgledao nepobjedivo. Zatim, malo je nedostajalo da meč bude otkazan. Fischer je tražio da televizijske kuće koje su prenosile meč da određeni iznos koji će biti ravnopravno podijeljen između njega i Spaskog, prijeteći da neće igrati dok se to ne riješi. Bila je to bitka za status šaha, iako su neki mediji Fischera pokušavali prikazati kao pohlepnog čovjeka. Na kraju se uspio izboriti i trideset posto televizijskih prava je ušlo u nagradni fond, prisjeća se Kovačević uvoda u »Meč stoljeća«.

»Špijun« u stolici

Prema navodima američkih medija iz tog vremena, Kissinger je je telefonom kontaktirao Fischera, dok je ovaj razmišljao o povlačenju jer je njegovo inzistiranje na većem udjelu televizijskog prihoda u početku pregovora bilo odbačeno.

– Prva partija je bila nevjerojatna. Pokušavajući izbjeći remi, Fischer se odlučio na žrtvu figure, a Spaski je to iskoristio i dobio partiju. Budući da situacija s televizijskim pravima tada još nije bila riješena, Fischer nije htio doći na drugu partiju i izgubio je bez igre. Spaski je poveo 2:0 i činilo se da meč ide prema njegovoj pobjedi jer su svi mislili da on ne može izgubiti partiju, objašnjava Kovačević.

U međuvremenu je izglađeno sve vezano uz televizijska prava.

– U trećoj partiji Fischer je vodio crne figure i žrtvom figure je pobijedio. Tu je započeo veliki preokret koji je okončan njegovom pobjedom 12,5:8,5. Sovjetima je jako stalo do uspjeha i svi su bili angažirani na strani Spaskog. Recimo, kada bi partija bila prekinuta za određeni dan, nakon četrdeset poteza, tijekom noći bi sovjetski stručni stožeri analizirali poziciju na ploči. Čak su i neki njihovi anonimni šahisti postajali slavni jer su javljali poteze kojima bi Spaski mogao zaustaviti Fischera, kaže Kovačević, uz napomenu da je bilo i bizarnih situacija.

Kada je postalo prilično izvjesno da Spaski curi prema porazu, Sovjeti su počeli pokazivati prve simptome očaja.

– Nikako im nije bilo jasno kako je to moguće. Tako su pomislili da Fischer u naslonjaču ima sofisticiranu elektronsku opremu kojom Spaskom razbija koncentraciju. Tako su Efim Geller, poznati sovjetski velemajstor, i njegovi suradnici tijekom noći rastavili taj naslonjač. Unutra su pronašli samo nekoliko mrtvih muha. No, to ih nije razuvjerilo. I nakon toga su govorili da ta elektronička oprema postoji, iako je nisu pronašli, tvrdeći da je ubila te muhe. Jednostavno, morali su pronaći nekakav izgovor jer nikako nisu mogli pojmiti da jedan Amerikanac može pobijediti Spaskog. To je bio veliko šok za sovjetsku šahovsku školu, objašnjava Kovačević, dodajući da je Fischer ispunio svoj cilj, zbog čega je kasnije doslovno nestao iz šaha na dvadeset godina.

Naime, vodeći svjetski stručnjaci s polja psihologije tvrdili su da ga više od toga nije zanimalo.

– Rekao bih da tu ima određenog rezona. Nakon što je ostvario svoj životni cilj, Fischer je shvatio da svaki novi nastup nosi veliki rizik jer bi mogao izgubiti. U tom slučaju bi netko mogao reći da je njegova pobjeda nas Spaskim bila plod slučajnost. Možda je zbog toga 1975. godine bez borbe prepustio naslov svjetskog prvaka Anatoliju Karpovu, zaključuje Kovačević.