RIO VIA DRENOVA – Snježana Pejčić pripreme je finalizirala na Drenovi / arhiva NL
Meni su ovo treće igre i svaki put sam na natjecanje putovala drugačije. Kada sam išla u Peking, nitko nikada za mene nije čuo, u London sam išla kao netko tko je osvojio medalju na prethodnim Igrama, a sada sam jedan od navjećih favorita. Uopće ne znam kako bih se ponašala. Svjesna sam činjenice da u našem sportu status favorita ne znači apsolutno ništa – kaže Snježana Pejčić
Kada se prije osam godina u Pekingu krenula širiti vijest da je Snježana Pejčić upucala olimpijsku broncu već prvoga dana Igara, među članovima hrvatske delegacije bilo je i onih koji su se zapitali: »A je li ona naša?«. Osam godina kasnije takvo nešto nikome ne pada napamet. Snježani Pejčić u Pekingu se sve posložilo kako spada, u pravo vrijeme i na pravom mjestu na sebe je skrenula pozornost. A da sve nije bio tek trenutak posebnog nadahnuća, Riječanka dokazuje iz godine u godinu. U Londonu je u malom kalibru zauzela četvrto mjesto, nakon čega je trebalo neko vrijeme da se oporavi, pa je krenula nevjerojatna serija kojom se izborila za titulu jedne od najboljih strijelkinja svih vremena. Posljednje pripreme odradila je u Rijeci, na Drenovi, u improviziranom boksu koji je trener Seno Čusto samo za nju napravio. I kao jedna od najvećih zvijezda streljaštva otišla u Rio de Janiero.
Je li ipak blagodat biti zvijezda u, uvjetno rečeno, malom sportu?
– Moram priznati da sam očekivala da će biti puno više navlačenja – započet će Snježana Pejčić. – Međutim, kada vidim kako neke moje kolege navlače, uvijek bih potpisala da me se svi sjete tek dva puta godišnje, od toga jednom kada je sezona kiselih krastavaca. Naravno, nije dobro niti jedno, niti drugo, ali mislim da mi je ovo moje ipak draže. Svaka je medalja krvavo zarađna, u svaki je sport uložen krvavi napor. Međutim, ipak me nitko ne može uvjeriti da, recimo nogomet, nije precijenjen. Čitave zemlje gladuju, a oni za transfere nekih ljudi daju tolike novce da ja tu cifru ne znam niti napisati. Prioriteti u svijetu su potpuno izokrenuti. Pustimo to, o tome je zaista glupo raspravljati…
Snježana Pejčić izuzetno je komunikativna osoba, uvijek spremna na razgovor i na šarolika novinarska pitanja. Spremna je odgovoriti na svako pitanje, osim na jedno: Što očekujete?
– Znam da je nekad u Jugoslaviji bio jedan strijelac iz Bosne i Hercegovine kojemu se pružila nenadana prilika nastupati na Olimpijskim igrama, a nije bio konkurent ni za kakvu medalju. I kada je išao na Igre novinari su ga pitali su ga što očekuje, a on je rekao: »Zlatna medalja bez svjetskog rekorda ništa mi ne znači!«. Naravno da su ljudi shvatili o čemu govori, ali mi je žao što ja nešto tako ne mogu bubnuti, jer imam osjećaj da nitko ne bi shvatio da sam sarkastična – objašnjava Snježana.
Jedva čekam početak i kraj
U kakvom raspoloženju ćete dočekati početak Igara?
– Zavisi o tome koji je bio dan. Raspoloženja variraju od toga da jedva čekam da sve krene, do toga da jedva čekam da je sve već gotovo. Negdje sam 60:40 u korist toga da jedva čekam da počne, ali ovih 40 posto je jako puno. A često se uhvatim u razmišljanju da jedva čekam taj 12. kolovoza, dan poslije. Ma kako sve završilo.
Ako zanemarimo činjenicu da već dvije godine imate nevjerojatan rezultatski niz, prvi put na jedno veliko natjecanje dolazite kao jedna od najvećih zvijezda?
– Realno, kada je u pitanju mali kalibar, to je istina, smatraju me jednom od glavnih favoritkinja. Međutim, meni su ovo treće igre i svaki put sam na natjecanje putovala drugačije. Kada sam išla u Peking, nitko nikada za mene nije čuo, u London sam išla kao netko tko je osvojio medalju na prethodnim Igrama, a sada sam jedan od navjećih favorita. Uopće ne znam kako bih se ponašala. Svjesna sam činjenice da u našem sportu status favorita ne znači apsolutno ništa, teško je bilo što prognozirati, nas nema pet pa netko od tih pet ima veće šanse da nešto osvoji. Nas ima dvadeset koje mogu osvojiti medalju i apsolutno uvijek se dogodi da je na postolju neko iznenađenje. No, moram biti iskrena i reći da negdje ipak nešto čuči. I da bih voljela da na ovo natjecanje idem kao kada sam putovala u Peking.
Kako vas doživljava konkurencija?
– Vjerojatno i oni misle da sam jedna od kandidatkinja za medalju, po nekima možda u nekom malo užem izboru, ali i one su svjesne onoga čega sam i ja svjesna. Svako je natjecanje drugačije, sada u Riju neće biti važno kako sam ja pucala zadnje dvije godine, tog 11. kolovoza kada ja dođem i kleknem, sve će biti druga priča. Dosta ti je da se probudiš i shvatiš da to i nije tvoj dan. I sav taj trud, rad, sve to nestane u trenu i vidimo se za četiri godine. Možda. U sportu su četiri mjeseca dug period, a ne četiri godine. Uz sav trud, rad, pripreme, treba imati i onaj mali faktor sreće. Bez toga se možeš slikati.
Ima li Snježana Pejčić neki ritual uoči nastupa?
– Nekad je bilo prva desna čarapa, desna cipela, ali to je uzelo toliko maha da je postalo važnije od pucanja. Onda shvatiš da nisi taj dan pucala loše zato što si prvo obula lijevu cipelu. No, naravno, nisam sve izbacila, ali sada ipak lakše dišem. Pljunut ću ako mačka pređe preko puta, ne prolazim ispod ljestava, ispod putokaza na dva stupa nikad ne prolazim…
Velika obitelj
Sreću treba isprovocirati?
– Vidjet ćemo. Ma, samo da se vratim normalna.
Ima li zavisti među vašim suparnicama, gledaju li vas drugačijim očima od kada vladate malim kalibrom?
– Mi smo kao jedna velika obitelj. Ako zavisti i ima, ja to nisam primijetila. Kada dođeš na natjecanje i staneš na liniju, uopće nije bitno ni tko si, ni što si. Tu je još ostalih pedeset natjecateljica i uopće ne ovisiš o njima, već samo o sebi. Možeš pucati fantastično, ali da se nađe još osam djevojaka koje pucaju malo fantastičnije i ti nisi u finalu. A ne možeš si ništa predbaciti. Uvjerena sam da poredak, da se puca dan poslije ili dan prije, ne bi bio isti.
Streljana u Riju nije vam nepoznata?
– Činjenica da si nastupao na tom mjestu ipak donese neko olakšanje. Kada razmišljaš o tome, ako netko vizualizira, može si složiti sliku u glavi kako sve to izgleda. Znaš kamo ideš, znaš kakvo je okruženje. Naravno da pomogne ako si na tom mjestu već pucao, ali to nije presudno. Sto puta se dogodi da prvi put dođeš na streljanu pa imaš super rezultat.
Izuzme li se Peking i brončana olimpijska medalja, prošla je godina bila najbolja u karijeri, ova može biti još i bolja?
– Peking je bio poseban, to je bio jedan trenutak, natjecanje nakon kojega se meni sve otvorilo. Što se priprema tiče, sve je ostalo isto. Ne mogu ja previše nešto mijenjati, uostalom imamo ta četiri svjetska kupa, praktički jednom mjesečno, i u kalendaru nema mjesta da bi se nešto bitno promijenilo. Dosta je strijelaca zbog Rija preskočilo Svjetski kup u Bakuu, ali svi imamo neku svoju rutinu. Nekome odgovara malo više natjecanja, nekome malo više priprema. Ja nisam preskakala niti jedno natjecanje, mislim da bi mi pauza od gotovo dva mjeseca bila prevelika.
Dakle ritam, pripreme, rutina, sve je isto kao što je bilo prošle godine?
– Sve isto. I sada je već kraj sezone, točno osjećam da se još samo noktima držim za nešto. Pritom, ne pomaže niti činjenica da si pod stresom jer ti slijedi nastup na Olimpijskim igrama.
Doping
U Riju će, znači, biti stresno?
– Sigurno hoće. Samo ne znam hoće li biti ovakav stres kakav je uoči početka, hoće li biti manji ili možda veći. Iskreno, nemam pojma. Uoči Igara nervoznija sam nego inače, nemam strpljenja ni za koga, jedva sama sebe trpim.
Što mislite o skandalu s Rusima, je li MOO dobro postupio što ih je pustio da nastupe?
– Nije u redu da svima zabraniš nastup ako znaš tko je koristio doping. Za svaki uzorak postoji ime i prezime. Mislim da nije u redu zabraniti nastup svim sportašima, u Rusiji sigurno postoje i oni koji nikad nisu koristili doping, pa zašto bi onda trebali snositi dio kolektivne krivnje? To nije u redu.
Doping u streljaštvu? Ima li ga?
– Prvo da se zna, apsolutno sam protiv bilo kakvog dopinga. Nadalje, ne kažem da u streljaštvu nema dopinga, ali kada bi me netko pitao što bih uzela, ja ne bih znala odgovoriti. Netko će reći možda nešto za smirenje, ali ako uzmeš nešto za smirenje, smanjit će ti se i brzina reakcije. Možda nešto i postoji, ali ja živim u neznanju.
Ja znam dva primjera, jedan pištoljaš pao je na travu i jedna djevojka na kokain, a ona je tvrdila da su joj podmetnuli. To su jedina dva slučaja za koja ja znam. Mi smo zaista izvan tih skandala, nisma niti znala da u ruskom streljaštvu postoji netko koga se sumnjiči da je koristio doping. Sa sportske strane sama pomisao da netko koristi doping mi je nevjerojatna. Uzmeš doping, odeš na Olimpijske igre i pobijediš. Pa kako se možeš pogledati u ogledalo i vjerovati da si najbolji. Ja to ne bih mogla. Znala bih da to nije moj uspjeh. To je varanje.
– Moja kolegica iz Srbije, Ivana Maksimović, koja je u Londonu osvojila srebro, nosit će zastavu na otvaranju. Obično na internetu ne čitam komentare ispod članaka jer se samo pitanje trenutka kada će sve završiti na partizanima i ustašama, ali ovaj put iz nekog razloga jesam. I shvatiš da su svugdje ljudi isti. Prvo pitanje zašto ona nosi zastavu, onda komentari kako je njoj lako osvojiti medalju, ništa ne radi, ispije dnevno dvjesto kava… Ima brdo njih koji misle da je ovo lako pa ako stvarno misliš da je lako odi i ti i osvoji olimpijsku medalju. I nije to samo u jednom sportu, kladim se da je to podcjenjivanje prisutno i u mnogim drugim sportovima. No, u rasprave o takvim stvarima sam se prestala uplitati.
Selo je fantastično
Hoće li boravak u Selu, s obzirom na svu tu količinu ljudi, biti posebno stresan?
– Doživljaj Sela mi je fantastičan, svi sportovi, svi sportaši… Hodaš, pogledaš, a ono oko tebe, recimo, španjolska košarkaška reprezentacija! Taj šušur u selu i u restoranu je kao da pustiš dijete da radi što hoće u dućanu sa slatkišima. To mi je baš lijepo. No, onda kreneš na streljanu i onda počinje…
Kako se onda dijete kontrolira u dućanu sa slatkišima?
– Nisam autogram fan, ali se slikam. Najprije mi je u Pekingu bilo neugodno, ali onda sam nakon nekoliko dana shvatila da će mi biti žao. I krenula. Ljudi su super, svi su dragi i simpatični i nikad ni za što nema problema. Jedino se Usain Bolt nije htio slikati, ali on je meni prišao i tražio od mene značkicu. Od svih ljudi s kojima se nisam slikala, najviše žalim za sliku s Haileom Gebrselassijem, kada je taj čovjek prolazio pored mene, jednostavno sam zaboravila pitati za slikanje. Imaš neke sportaše koji su ti zbog nečega pojam, a meni to Gebrselassije jest. Zbog svega što je ostvario i zbog načina na koji je to ostvario.
U Selu, dakle, vlada prijateljska atmosfera?
– Jako. Ne osjećaš da si iz nekog manjeg sporta, da si manje uspješan ili manje vrijedan. Svi su nekako jednaki, svi su tu zbog iste stvari, svi su sportaši, osjeti se da jedni druge cijene bez obzira na sport iz kojega dolaze i bez obzira na poznatost. I definitivno mogu razumjeti kada netko od onih najvećih sportaša ne želi biti smješten u Selu, mogu razumjeti zašto je Nadal, primjerice, u Londonu bio u hotelu jer mu je četiri godine prije toga u Pekingu svaki put u restoranu trebalo petnaest minuta da dođe s hranom do stola, jer su se svi željeli slikati s njim. Za neke mogu razumjeti, za neke ne. Ja nikad neću imati potrebu ići u hotel umjesto u Selo.
Želja zvana otvaranje
Traži li ikada itko autogram od Snježane Pejčić?
– Ne. Neke se stvari ne mogu platiti novcem, a to je jedna od tih stvari. U stvari, ponekad i traže. Ali na nekakvim našim natjecanjima, kada dođu neki klinci ili mlađi strijelci. Onda od nas, recimo najboljih, traže autograme.
Zračna puška je već prvi dan?
– Kvalifikacije počinju u 8.30 sati.
Otvaranje?
– Otvaranje preskačem. Bila sam u Pekingu, Londonu, sada u Riju i niti jednom nisam bila na otvaranju. Rekla sam da ću na idućim Igrama u Tokiju, ako se naravno kvalificiram, ići na otvaranje. Tko će nakon Pekinga to napraviti bolje od Japanaca. To ne želim propustiti. Ponavljam, naravno, ako se kvalificiram. No, tko zna.
Ovo su treće Igre, koliko ih je još u planu?
– Bila bih i više nego presretna još samo s Tokijom. Imat ću tada 38 godina, mislim da ću do tada biti sposobna ostati u svjetskom vrhu.
Od koga najviše strepite u Riju?
– Sama sam sebi najveća prijetnja. Na drugo ne mogu utjecati.
