Od takvog sam materijala da svoje jako volim i beskrajno sam odan. Obitelj i Rijeka. Grad Rijeka, HNK Rijeka. Mogao bi se niz i nastaviti, ali Rijeka je moja, više od ičega, jedina ljubav koja je jača od mene. Neumoljiva je… lomi me, pravi od mene bezbroj lica, igra se samnom.

Zbog nje mi kuha u želucu, zbog nje mi srce divlja, zbog nje urlam od sreće i plačem kao malo dijete. Zbog Rijeke nema srama, nema straha, nema granica. Prvi put sam Rijeku gledao 1970. godine. Tata me vodio za ruku na Kantridu.

Otad sanjam – tako ću i ja svoju djecu voditi na Kantridu. Snovi su mi uljepšali život najprije s kćeri Sandrom i sinom Adrianom. Imali su dvije i četiri godine, vodio sam ih na Kantridu, isto kao i tata mene.

Najmlađa kćer Bianca preskočila je Kantridu. Godina i pol joj je, stadion na Kantridi vidjela je samo s plaže ispod Morskog Prasca, navija za »jeku«. Adriano (7) i Sandra (9) most su između Kantride i Rujevice.

Dva bonbončića u »Bonbonieri«, skakali su sa svojih mjesta i željno čekali prvi gol na Rujevici. Vidjeli su ga, ali nije priznat. 0:0. Njihova prva Rujevica, krenuli su, pošteno, od nule. Kako im je bilo? Kažu – super!

Kao prava, iskrena djeca, nema foliranja. Bilo im je super, vidjeli su Pešekana, navijali i pjevali. Vidjeli su i lijepi komad Kvarnera sa zapadne tribine. Vidjeli su najljepši grad na dlanu, vidjeli su mutno nebo prije čuvene riječke kiše, vidjeli su puno toga… bit će i golova.

Tata ih je upoznavao s pravilima igre još davno, s igračima su upoznatiji od mene; još uvijek pamte da nam je u kolovozu 2013. gol dao Karlo Lulić. Molim za oprost, ne bih imao pojma da je taj igrao za

Osijek, djeca me podsjećaju i kažu „da, zabio nam je… ali mi smo njima pet!“. To je bilo na Kantridi, na mojoj Kantridi. Mojoj koliko je moja i Rijeka.

U srcu, od prvog dana, još od prvih kupanja na plaži, četrdesetak godina prije Morskog Prasca. Pamtim i prvu »s plaže na utakmicu«; Rijeka – Iskra (Bugojno) 1:0. Druga liga Zapad, prvo kolo. Nakon utakmice pitao sam tatu »hoće li Rijeka ući u Prvu ligu?«.

»Ah… neće, samo jedan ulazi i to direktno«. Stari moj, taj put si se prešao. Rijeka je ušla u prvu ligu, pobjedom protiv Novog Sada 4:1, 10 mjeseci nakon proročanstva starog Bastiančića. Ispred 20 tisuća čuvenom riječkom kišom okupanih navijača.

Preko četrdeset godina Kantride, najljepših stijena i najdraže lučice. Najdražeg pretrpanog parkinga i najdražih loših stadionskih zvučnika. Najljepših mažoretkinja, najboljih kokica, najljepših golova i najodvratnijih zaleđa. Sve je to u srcu, veće od srca, ne stane sve to u srce.

Nešto je i u glavi. U glavi je taktika, u glavi je i scenarij za svaku sljedeću utakmicu. Svi smo mi najbolji treneri i najveći znalci. Nešto je i u nogama… puno kilometara. I puno dalje od Kantride i Rujevice. Ja sam najdalje stigao do Viga (Španjolska), djeca do Pule.

Nije ni to za bacit’… u njihovim godinama moje gostovanje bila je Krimeja. I ta sjećanja su u srcu, čuva se nešto i u ladicama, na zidovima. To je moj život, obitelj i Rijeka, Rijeka i obitelj. Sve ostalo su natuknice, obitelj i Rijeka su olovka i papir.

To su riječi uklesane u srce, kao Božje zapovjedi. I ta Kantrida… stara, nova, kakva god; u srcu mi je, zauvijek. Ali ova Rujevica… nekako mi je sjela. Svaka utakmica je derbi. Pun stadion, ono što smo sušnih i praznih godina otvorenih očiju sanjali kao što danas sanjamo… titulu? Ne, Rijeku.