RIJEKA Sandra Perković, najbolja hrvatska atletičarka i dvostruka olimpijska pobjednica u bacanju diska, jučer je otputovala na Olimpijske igre u Tokiju u društvu trenera Edisa Elkasevića i fizioterapeutkinje Jelene Gabelice. Prije devet godina na Olimpijskim igrama u Londonu osvojila je svoje prvo zlato, četiri godine kasnije u Rio de Janeiru zlato je osvojila nakon prave drame i jedinog ispravnog hica. Sandra Perković i u Tokiju će biti jedna od glavnih hrvatskih uzdanica za odličje.

– Uzbuđena sam i sretna što ću predstavljati Lijepu Našu na svojim trećim Olimpijskim igrama. Mislim da sam psihički i fizički jako spremna. Olimpijske igre san su svakog sportaša i poseban je osjećaj kada su blizu. Imaju posebno mjesto u mom srcu i uvijek ih imam u podsvijesti kao glavni cilj. Još se uvijek za njih spremam s jednakim žarom i jednakom željom. I London i Rio imaju posebnu priču, a Tokio piše novu.

Mislim da su taj žar i ta jednaka želja ono što me gura iz godine u godinu da uvijek lovim velike daljine i ciljeve uz velika odricanja, suze i ozljede, koje se nerijetko nađu na tom putu. U isto vrijeme sam uzbuđena i mirna jer želim napraviti sve što je u mojoj moći da baš u Tokiju budem najspremnija – kaže Sandra Perković, koja je tijekom pripremnog perioda zaradila kroničnu upalu Ahilove tetive.

Čvrsto na zemlji

– Profesionalan sport je ples po žici. Jedan tren si gore, drugi tren si dolje. Da bi ispunio sve svoje ciljeve i bio najbolji u onome što radiš, moraš probijati granice i brojeve koje nitko prije nikada nije probio. Naravno da to izaziva stres i u glavi i u tijelu. Ozljede su, nažalost, dio sporta na najvišoj razini, a najvažnije je znati kada treba stati, a kada napasti, no to nikada ne možeš točno znati. U tom slučaju moraš znati kako se što brže osposobiti, zaliječiti ozljedu i krenuti dalje. Ova sezona je dosta naporna jer je u njoj sezona 2019./2020./2021.

Nikada u životu se nisam susrela sa sličnom situacijom. Prošle smo godine bili u karanteni, nismo mogli trenirati, nismo imali pristup stadionima niti zdravstvenim ustanovama i naravno da je to ostavilo traga. Atletika je sport na otvorenom pa se nerijetko nađemo u ružnim i hladnim uvjetima za trening, a to ne smije biti izgovor jer se trening mora napraviti. E, sad, u svim tim uvjetima prvo trebaš izaći zdrav u glavi, a onda u tijelu. Nažalost, još zimus sam se ozlijedila i zaradila kroničnu upalu Ahilove tetive i to još nije riješeno jer je to duga i dosadna ozljeda. Naravno da disbalans na nogama dovodi do drugih ozljeda u ekstremnim naporima. Za sada se još uvijek snalazimo, držimo sve pod kontrolom i to je jedino što si želim u Tokiju. Da budem zdrava i spremna, a onda kada se netko bori srcem i dušom to je najopasnije oružje.

Sandra Perković u Tokiju će imati prilike još jednom ispisati povijest i postati prva atletičarka u povijesti s tri uzastopna olimpijska zlata.

– Ne želim se time opterećivati, svjesna sam toga, ali želim čvrsto ostati objema nogama na zemlji. Olimpijske igre su veliko natjecanje na kojem puno faktora utječe na rezultat osim fizičke i psihičke spreme. Moja želja je mirno proći kvalifikacije i onda se, ako sve bude u redu, mirno spremiti za finale. Ali idemo korak po korak jer tako je najpoštenije i najsigurnije – dodala je najbolja hrvatska atletičarka, koja u Tokio dolazi s četvrtim rezultatom na svijetu ove sezone koji je bacila na mitingu Dijamantne lige u Firenci kada se njezin disk zaustavio na 68,31 metar. Posljednju provjeru uoči Tokija imala je na mitingu u Sotteville-les-Rouenu na kojem je pobijedila sa 66,13 metara.

Nit vodilja

– Firenca mi je dala potvrdu da smo na pravom putu, što sam i prije znala, ali nikako se nije moglo poklopiti. Problemi s Ahilovom tetivom su mi dosta poremetili planove, stalno sam bila dva koraka naprijed pa dva unatrag. To je velika igra živaca u kojoj ti kao sportaš moraš željeti i htjeti više, ali jednostavno ne možeš jer te nešto treće sprječava. U Firenci se sve posložilo i pokazala sam da sam još uvijek ista Sandra, da je u očima ostao jednak žar i sjaj. Mogu vam iskreno reći da je to za mene najbolji osjećaj na svijetu i uvijek ga želim još više.

Zato me i nakon toliko godina vidite na bacalištu diska i sve dok je tako, još ćete me dugo gledati – nastavila je najbolja hrvatska sportašica, koja ne bježi od uloge favoritkinje za odličje u Tokiju.

– London i Rio su priča za sebe. Od klime, vremenskih uvjeta, organizacije, natjecanja i Olimpijskog sela. Svake Igre i svako veliko natjecanje ima svoje prednosti i mane. Doista je bilo jako teško trenirati, fokusirati se i slagati treninge. Prošla godina je bila šok za sve, pa tako i za mene. Nikad se u životu nisam našla u sličnoj situaciji. Trenirati bez natjecanja je dosta teško, nema uzbuđenja, adrenalina, sreće i ljutnje, nego sve postaje tupo. Svaki dan je jednak, radiš i gradiš, a nemaš to gdje pokazati.

Uvijek se spremimo najbolje što znamo i možemo, usprkos svim problemima koji se nađu na tom putu i znam da ću uvijek dati sve od sebe. To je nit vodilja koja me pratila na prošlim Olimpijskim igrama i koja će me, nadam se, pratiti i u Tokiju – nastavila je Sandra Perković, koja će u petak, zajedno sa susjedom iz Dubrave i olimpijskim pobjednikom u trapu Josipom Glasnovićem nositi hrvatsku zastavu na otvaranju Igara u petak.

– Nositi zastavu na Olimpijskim igrama ogromna je čast i ponos. Da mi je netko 2000. godine, kada sam gledala Olimpijske igre u Sydneyu na kojima je naš Zoran Primorac bio stjegonoša, rekao da ću ja predvoditi sve nas sportaše u lov na nove rezultate i nove pobjede, rekla bih mu da je lud. I evo, 21 godinu kasnije ja postajem prva žena u Hrvatskoj koja će nositi zastavu na Ljetnim olimpijskim igrama.

Još veću čast čini mi Josip Glasnović, moj kolega i susjed iz Dubrave. Dubrava, dobro znana kao »Olimpijsko selo«, ima dvoje stjegonoša na Igrama te joj sad taj nadimak još bolje pristaje. Nadam se da ću dostojno i časno nositi zastavu. Radujem se sutrašnjem danu kada ću ponosno izaći na stadion.