EKIPA ZA POBJEDE – Stevo Kuric, Sandra Perković i Edis Elkasević / foto Jurica GALOIĆ/PIXSELL
Ne osjećam nikakvu tremu. Moram priznati da sam malo uzbuđena, ali jasno mi je da ne smijem dozvoliti da me emocije prevladaju. Ne opterećujem se ni daljinom, ni plasmanom. U Riju želim dati sve od sebe na bacalištu, tako da se kući mogu vratiti ponosna – poručila je Sandra Perković
Kada su u pitanju hrvatski olimpijci, Sandra Perković definitivno spada među one od kojih se s pravom očekuju najviši dometi u Rio de Janeiru. O tome će više od bilo kakvog nabrajanja recentnih rezultata reći njen jučerašnji odlazak na Olimpijske igre. Naime, Zagrebačka zračna luka Pleso u utorak popodne je bila pod okupacijom iznimno brojnih predstavnika medija, koji su došli ispratiti najuspješniju hrvatsku atletičarku svih vremena na put prema drugom uzastopnom olimpijskom zlatu.
– Ne opterećujem se ni daljinom, ni plasmanom. U Riju želi dati sve od sebe na bacalištu, tako da se kući mogu vratiti ponosna – poručila je Sandra.
Njena dominacija u ženskom bacanju diska jasno govori da bi hrvatski sport idućeg utorka popodne mogao biti bogatiji za još jedno olimpijsko zlato.
– Već sam puno puta istaknula da ne želim podcijeniti Olimpijske igre. To je najveći sportski događaj na svijetu, koji dolazi svake prijestupne godine. U Riju će biti najbolje bacačice diska na svijetu, a meni je najvažnije da sam spremna i zdrava. Prvo moram proći kvalifikacije, a onda je sve otvoreno – dodala je 26-godišnjakinja iz Zagreba.
Ipak, četiri najbolja hica na svijetu ove sezone nose potpis Sandre Perković i jasno sugeriraju tko ima status favorita.
Dubrava je kvart u sjeveroistočnom dijelu Zagreba u kojem obitava oko sto tisuća stanovnika, a među njima i pet aktualnih olimpijaca. Osim Sandre Perković, taj dio grada je dom boksača Filipa Hrgovića, rukometaša Manuela Štrleka, skakačice u vis Ane Šimić i novopečenog olimpijskog pobjednika u trapu, Josipa Glasnovića.
– Njegovo zlato puni me optimizmom. To znači da ima nešto u toj Dubravi. U Riju nas je petero iz kvarta, a ja se nadam da ćemo se vratiti kući s isto toliko medalja. To bi bilo nešto prekrasno – kaže Sandra.
Uvjeti svima isti
– Sama sebi sam najveća konkurencija, to je sigurno. Kada sam ona prava, disk može odletiti jako daleko. No, ne želim podcjenjivati druge cure. Tu su po dvije Kubanke i Njemice koje mogu daleko bacati. Osim toga, uvijek postoji mogućnost da i neke druge cure iskoče, jer ovo su ipak Olimpijske igre – objasnila je Sandra.
Prema njenom mišljenju, za zlatnu medalju disk će morati ići preko sedamdeset metara.
– To neće biti lako jer finale počinje u 11 sati ujutro po tamošnjem vremenu (16 sati po srednjeeuropskom vremenu op.a.), ali uvjeti su isti za sve. Kako meni, tako i ostalima. Već godinu i pol dana znamo raspored natjecanja i pripremali smo se za taj termin. Što se tiče plasmana na postolje, vjerujem da će tu biti dovoljan hitac od 67-68 metara – ustvrdila je hrvatska rekordera, osobni rekord koje iznosi 71,08 metara.
U usporedbi s Londonom 2012. godine, druge Olimpijske igre nose i određenu rutinu.
– Ne osjećam nikakvu tremu. Moram priznati da sam malo uzbuđena, ali jasno mi je da ne smijem dozvoliti da me emocije prevladaju. U Riju namjeravam odraditi još dva treninga, a nakon toga ću kroz kvalifikacije tražiti svoje mjesto u finalu – istaknula je Sandra.
Za razliku od Sandre, njen trener i dečko Edis Elkasević osjećao tremu uoči puta na Olimpijske igre.
– Tek sam dan uoči odlaska shvatio koliko je to veliko i naježio sam se. Za Rio smo se pripremali četiri godine, a ja sam u ponedjeljak navečer počeo razmišljati o tome jesam li nešto zaboravio. Sandra je tu iskusnija od mene. Ja sam u Londonu bio samo dečko, a sada sam i trener. Mogao bih nastradati ako u Riju nešto ne bude kako treba, ha, ha… – istaknuo je Elkasević uoči najvećeg ispita trenerske karijere.
Njegova najveća briga je organizacija treninga i doziranje napora u Riju.
– U kvalifikacijama ženskog diska ima jako puno bacačica. Vjerujem da smo napravili sve što smo mogli, iza nas su duge i kvalitetne pripreme. Plan je da Sandra riješi finale čim prije i bez puno stresa. No, ne želim ništa najavljivati. Na olimpijskim igrama svaka medalja je uspjeh. U Rio dolaze najbolje bacačice na svijetu, nije baš da se dosta pojaviti i pokupiti zlato. Meni Sandra djeluje dobro i smireno. Na njoj se vidi da je gladna uspjeha i željna kvalitetnog rezultata – zaključio je Elkasević.
Žal za otvaranjem
Razliku između Londona i Rija, pak, predstavlja i trajanje putovanja. Naime, početak novog olimpijskog izazova nudi dvanaest sati leta.
– Osjećam se fantastično, a nadam se da će tako biti i nakon pola dana u avionu. Na zadnjem treningu uoči puta pomaknula sam neke važne parametre. Neću ih isticati, budući da se radi o brojkama koje nisu vezane uz bacanje diska. No, sve je bilo jako dobro – rekla je Sandra uoči puta.
U njenom rasporedu sve je posvećeno novom jurišu na naslov olimpijske pobjednice, zbog čega je Sandra tek jučer krenula u Rio. Prilika za ostvarenje tog sna stiže idućeg utorka, a druga najveća želja morat će pričekati još četiri godine.
– Malo mi je žao što nisam bila na svečanom otvaranju na Maracani. Vjerujem da su ispred mene još jedne Olimpijske igre i nadam se da će doći dan kada ću na svečanom otvaranju nositi hrvatsku zastavu. Možda već u Tokiju 2020. godine – zaključila je Sandra.
