RIJEKA Od finala ženskog bacanja diska na Olimpijskim igrama u Tokiju prošlo je pet dana, dojmovi su se slegli, a najbolja hrvatska atletičarka Sandra Perković vratila se kući i odmah po dolasku u zračnu luku Franjo Tuđman zaradila gromoglasan pljesak svih koji su je dočekali. Ovoga puta nije osvojila zlatno odličje, već je nadmetanje najboljih 12 diskašica završila na četvrtome mjestu, ali Sandra je i dalje kraljica diska.

– Neki naši sportaši nisu niti otišli na Olimpijske igre, ja sam osvojila četvrto mjesto i to nije mala stvar. Naravno da smo priželjkivali sjajniju medalju, tu ne govorim o zlatu, nego o medalji. To je nakon zlata u Londonu i Rio de Janeiru bila moja želja, ali sve se okrenulo protiv nas. Borila sam se i izdržala do samoga kraja. Dojmovi su se slegli, razočaranja nema jer sam dala sve od sebe da budem što bolja. Tuga je i dalje tu, ali ove me sezone očekuju još četiri natjecanja pa ću imati priliku pokazati koliko zaista vrijedim. Ono što je još slađe jest činjenica da će Amerikanka Allman biti olimpijska pobjednica samo tri godine – rekla je najbolja hrvatska atletičarka Sandra Perković, koja je u Tokiju nastupila u 13. finalu na velikom natjecanju. I prvi put ostala bez odličja nakon svoje premijere na velikoj sceni i Svjetskoga prvenstva u Berlinu 2009. godine, na kojem je kao 19-godišnjakinja nastupila netom nakon osvojene titule europske juniorske prvakinje i hicem od 60,77 metara zauzela deveto mjesto.

U svojoj bogatoj kolekciji odličja ima pet titula europske prvakinje (Barcelona 2010., Helsinki 2012., Zürich 2014., Amsterdam 2016., Berlin 2018.), dva svjetska zlata (Moskva 2013, London 2017.), svjetsko srebro (Peking 2015.) i broncu (Doha 2019.) te ono najvažnije. Dva olimpijska zlata.

Borba

– Svi ste vidjeli i znate što se tamo dogodilo. Znate kako se trenutačno osjećam, iako sam puno bolje. Četvrto mjesto je još jedan dokaz što su Olimpijske igre i koliko vrijede ona dva zlata u Riju i Londonu, koja ste svi vi, nažalost, olako shvatili. Posljednji sam put od neke Europljanke izgubila prije 12 godina i dva mjeseca. Znate li koliko je teško držati titulu najbolje europske diskačice 12 godina? Mislim da je to dodatan motiv i dodatna želja da se vratim na najbolji mogući način. U finalu je bila velika borba, borili smo se i protiv vremenskih uvjeta i uvjeta u Olimpijskom selu, načina samog natjecanja i njegovu pristupa. Sve je to rezultiralo mojom izvedbom u finalu. Nemam za čime žaliti, imam samo 31 godinu i nadam se da je velik broj natjecanja preda mnom. Sad je najvažnije fokusirati se na ostatak sezone i zaliječiti ozljede koje sam nakupila u ove posljednje dvije godine te se vratiti s najsjajnijim odličjem – nastavila je Sandra Perković, misleći u prvom redu na kroničnu upalu Ahilove tetive, s kojom muku muči još od veljače ove godine.

– Ozljeda Ahilove tetive je duga i dosadna ozljeda zbog koje smo morali mijenjati plan treninga. Utjecala je na skokove i ubrzanja; kad bi malo jače potegla na treningu, dva dana sam osjećala nogu pa smo morali izbjegavati te vježbe. Nema govora o operaciji, ali nakon sezone moram sjesti sa svojim stručnim timom i vidjeti kako sanirati ozljedu – nastavila je dvostruka olimpijska pobjednica, koja je nezadovoljna organizacijom Igara u Tokiju.

Organizacija

– Tokio me zapravo nije ničemu naučio, sve sam ja to znala i prije, samo sam išla s prevelikim očekivanjima jer sam očekivala da će Olimpijske igre u Japanu biti na visokoj razini, pogotovo jer su bile odgođene godinu dana. Razočarala sam se i što se tiče treninga. Ne želim opet spominjati sve ono o čemu sam pričala jer je na meni da se spremim na najbolji način. Kada sam prvi put bila u Londonu 2012. godine uvidjela sam što su Olimpijske igre te da su najorganiziranije natjecanje na svijetu na koje se opet želim vratiti. Za Rio smo svi tri mjeseca uoči početka Igara smatrali da će biti loše organiziran, a na kraju je bilo deset puta bolje nego u Tokiju. Mislili smo da su Japanci organizirani i da su nešto poput Švicaraca, ali ispada da su puno, puno godina iza nas. Možda su radišni, ali njihova snalažljivost u ovakvim trenucima, pogotovo u koronasezoni… Opet nismo bili slobodni, osjećali smo se kao u zatvoru. Sve je to utjecalo ne samo na moje rezultate već i na rezultate drugih sportaša. Shvatila sam da što smo duže u Selu, sve više gubimo entuzijazam. Sigurna sam da su, primjerice, naši vaterpolisti bili najpripremljeniji od svih sportaša, ali boravak u Selu je utjecao na njih, kao i na mene – mišljenje je Sandre Perković, koja u Tokiju nije uspjela postati prva atletičarka u povijesti s trima uzastopnim zlatima u jednoj disciplini, ali će zato Olimpijske igre u japanskoj prijestolnici pamtiti po nošenju hrvatske zastave na otvaranju Igara.

– Nošenje zastave je čast i ako sam morala doći ranije, ako je to bila cijena da bih postala prva Hrvatica koja je nosila hrvatski stijeg na otvaranju Olimpijskih igara, naravno da za time ne žalim. Opet bih to napravila.