RIJEKA Nakon točke na i polusezone hrvatskih premijerligaša i novog pada u Ligu za ostanak, riječki ljubitelji rukometa mogu se sjetiti Arsena Dedića i zapjevati jedan od njegovih nezaboravnih stihova: »Samo prazna obećanja dajem ja«. Tako je u danima kada je već odavno arhivirana prošlosezonska borba za ostanak, koja je zapalila optimistični plamen u klubu iz kojeg su počele stizati poruke o famoznom koraku naprijed, čak je spominjana i Liga za prvaka. Tih, ali vrlo upozoravajući ljetošnji glas s vrha Zameta: »Nemamo novaca«, ispada najbolja najava putešestvija momčadi trenera Mladena Prskala koja je u B skupini Paket24 Premijer lige navijačima servirala samo mrvice. Konkretno, nakon pradavne rujanske pobjede u Osijeku te slavlja kod kuće protiv Moslavine u trećem kolu, nevjerojatno dug muk potrajao je čak do odlaska na odmor, a prekinut je tek šaptovima remija s Metkovcima i u Kutini.

Praznih ruku

Kroz desetljeća, još od godina legendarnog Petra Čarića, kada je Zamet bio šesti u itekako jakoj Prvoj ligi, ovdašnji su ljubitelji rukometa razmaženi tolikim blistavim rezultatima i uspjesima koje su ostvarili brojni trofejni asovi koji su nosili dres kluba za koji je izlazak u Europu bio poput cikličkog odlaska u šoping, ova je stvarnost i više od silaska s konja na magarca. Pomniji pratitelji zbivanja u riječkom premijerligašu znaju više detalja o kojima mogu raspredati na ćakulama uz jutarnje kave, ali oni su široj riječkoj sportskoj javnosti potpuno nezanimljivi, kao uostalom, i navodni rezultati u poraznoj polusezoni okončanoj s dvjema simboličnim pobjedama.

U jednoj od tolikih poštapalica, političari vole spominjati objektivne okolnosti izbjegavajući subjektivne slabosti, slično je i s trenerima i igračima. Novinari su kroničari vječnog procesa u kojem su treneri i igrači uvijek u ulozi branitelja kada se priča o bilo kakvom neuspjehu, toliki nezadovoljni kritičari su tužitelji, a široka javnost je porota koja donosi presude. Činjenica je da je Zamet u prvenstvo ušao praktički bez pojačanja, dovedeni su golobradi Radoičić i Lerner. U današnjem vrlo dinamičnom rukometu očito preuska lepeza svela se praktički na prvu sedmorku, što je za današnje uvjete smiješno, a danak je vrlo brzo i skupo plaćen. Nakon dvije i zasad jedine pobjede, one sa samog starta, više nije igrao ključni organizator igre, Luka Mrakovčić.

Ozlijedio se potom uvjerljivo prvi strijelac i asistent Tin Tomljanović, a kada se oporavio, očito mu je pretežak bio teret da praktički sam mora vući napad Riječana. Kako zlo nikada ne dolazi samo, otpali su i iskusnici Dario Černeka te Damir Vučko, sve igrači bez pravih alternacija. Što se subjektivnih slabosti tiče, bilo ih je »koš i još«, pregršt pogrešaka i propusta na tolikim utakmicama, da ih je bilo upola manje, Zamet bi uoči blagdana, kada pod bor stiže praznih ruku, možda ipak nešto donio.

Konkurencija

I o glumcima i režiserima može se raspredati, trener ove generacije bio je Mateo Hrvatin kojeg je naslijedio Mladen Prskalo, ljudi s višedesetljetnom reputacijom, ali s teškim nasljeđem imena kao što su Josip Šojat, Ivan Dundo Munitić ili pak Damir Čavlović, treneri koji su svatko na svoj način obilježili povijest Zameta u protekla skoro četiri desetljeća. Ispada da je odgovor na izazove koje su postavili itekako krupan zalogaj svakome, tako i njihovim modernim nasljednicima.

Ovako i dalje čame u podrumu hrvatskog rukometa, to je bolna činjenica na koju se nakon prošle sezone Zamećani privikavaju kao magarac na batine. »Odlikaši« će u borbu za bodove u Ligi za prvaka, Riječani su opet »ponavljači«. Čeka ih polaganje popravnih ispita u ligi iz koje dva kluba izravno idu u niži razred, a još dva u kvalifikacije, među tom desetoricom mnogi su toliko bodovno nagurani da meškoljenje može svakako rezultirati. I dok je konkurencija napredovala, u Rijeci se živjelo i živi se na valovima uspona ili stagnacije, dugo rezoniranje »što voda donese« ne donosi dugoročan uspjeh. Svima je već dosadila priča o svijetloj budućnosti dok su potpuno razočarani sadašnjošću.