RIJEKA Mateo Hrvatin, trener rukometašica Zameta, u bogatoj dugogodišnjoj karijeri nikada se kao proljetos nije našao kao sada u »čardaku ni na nebu ni na zemlji«, u taboru koji je toliko bio desetkovan teškim ozljedama kao ova generacija Zamećanki koja je jedva čekala taj kraj prvoligaške utrke. Kapetanica Iva Tabar i Silvija Černeka, koja je povremeno igrala zaliječena, Katarina Šutović, Mirna Brusić te Sara Svast, praktički cijela vanjska linija, bile su izvan stroja zbog ozljeda. U tom tonu bila je i posljednja utakmica u Varaždinu, umjesto na susret s Kokom Lucija Grozdanić i Vita Vukelić otišle su na maturalno putovanje, a Zamećanke su sve skupa jedva dočekale kraj prvoligaškog putovanja. Ozljede su bile pretežak uteg pa se iz gornjeg dijela Zamet spustio na konačnu desetu poziciju.

Dobar početak

– Od kada sam u veljači preuzeo Zamet, polusezonu možemo dijeliti u dva dijela. Početak je stvarno bio kako treba, tada smo ostvarili tri pobjede i dva remija – kaže Mateo Hrvatin nakon prvoligaškog natjecanja. – Nažalost, nakon toga, u posljednja dva mjeseca prvenstva, tolike ozljede su nas izbacile iz kolosijeka da nismo mogli naprijed. Pritom smo recimo u tek deset dana ostajali bez pet, šest igračica, redom svih s vanjskih pozicija. Bilo je jako teško, a nije bilo ni vremena za uigravanje ovih preostalih. Cure koje do tada nisu igrale previše, odjednom su dobile ulogu u kojoj moraju igrati svih 60 minuta. Jasno, nismo imali ni mogućnost rotacije. Srećom, sve je dobro završilo, rano smo osigurali ostanak, nije bilo takvih problema, a znamo da je u protekle dvije godine oko ostvarenja tog cilja bilo dosta dilema i teškoća. Ovo je nekakav pomak, no ostaje žal zbog ozljeda, do tada smo bili na šestom mjestu, a inače mislim da nam je mjesto malo bliže vrhu.

Trener je bio vođa desetkovanog stroja koji je na bilo kakav način bilo pripremati za utakmicu, a igračice su morale naći motiv, svjesne da nemaju nikakve šanse, išle iz utakmice u utakmicu.

– Dok ih bude i samo sedam, od cura sam uvijek tražio da damo sve od sebe. Sada mogu pohvaliti njih sve koje su ostale zdrave i odigrale te utakmice, niti za jedan susret ne mogu reći da nisu pružile svoj maksimum s obzirom na tu činjenicu koliko smo bili oslabljeni. Inače, jako je teško i trenirati i spremati utakmicu kada nas nema na treningu i ne može se adekvatno uigravati ekipa. Nedaće su nam se događale u jako kratkom roku i morali smo se nekako uigravati po putu. Bilo je to jako teško i svi skupa smo jedva čekali taj kraj, da sve ovo završi. Hvala Bogu, nismo ugrozili ostanak, ostali smo u ligi relativno rano.

Borbenost

Ekipa je na navijače ostavljala ugodne dojmove kako velikom borbenošću, tako i činjenicom da je u sastavu niz nadarenih igračica.

– Baš i zbog maksimalnog anagažmana naših cura i njihove kvalitete, još više ostaje žal zbog tolikih ozljeda. Inače, još prije nego sam prihvatio ulogu trenera Zamećanki, uvidio sam potencijal ove ekipe i uočio srčanost igračica što mi je kao treneru jako bitno. Krenuli smo super, a cure su odlično bile prihvatile treninge, sve je išlo kako treba dok nas ozljede nisu zbilja izmasakrirale pa jednostavno nismo mogli pokazati ono naše pravo lice. Cure su se borile do ovog posljednjeg kola, s time sam zbilja zadovoljan. Dobro ćemo se odmoriti, zaliječiti i u novoj sezoni pokazati to pravo lice.

Ta poruka podsjeća na odgovor o upitu u vicu zašto čovjek voli da pada kiša. Jer »poslije će biti sunčano«.

– Uvjeren sam u bolje dane. U klubu se radi na tome da svi ostanemo na okupu, da bude tako. Vidjet ćemo ukaže li se prilika za dolazak jednog ili dvaju pojačanja. I moj i plan kluba je da napravimo iskorak prema sredini, čak i vrhu ljestvice, da se Zamet vrati tamo gdje mu je i mjesto. I sada smo bili tu negdje, jedno vrijeme u gornjem domu, dobro se držali, pogotovo što smo i ovako desetkovani svima pružali jak otpor, bili konkurentni. Valja nam se sada odmoriti, spremiti i krenuti u boj.