RIJEKA  Da riječki rukomet kao voda ponornica već desetljećima izranja i natapa svjetsku površinu, potvrđuje i Dino Špiranec, koji se nedavno okitio titulom europskoga klupskoga prvaka. Nekadašnji trener Kvarnera, Kozale i Zameta, uspješan je trener vratara njemačkog Magdeburga, momčadi koja je u finalu Lige prvaka deklasirala velikog rivala Fuchse Berlin čak 32:26 i osvojila petu titulu najboljega kluba na Starom kontinentu.

– Istina, u Koprivnici sam napravio prve rukometne korake, odrastao sam u obližnjem Viru, a sa 14 godina otišao sam u Bjelovar, pola godine kasnije u Zagreb, a s 15 godina u Rijeku. Živio sam na Zametu, a srednju školu sam završio u Opatiji. Svoju mladost, dječačke godine, prve ljubavi, prva druženja, sve sam proživio u Rijeci. Ona je moj dom. Koliko sam ponosan što sam iz Podravine, kada me pitaju odakle sam, kažem da sam iz Rijeke. Moja obitelj živi u Rijeci i smatram se Riječaninom – kaže Dino Špiranec, koji je u gradu na Rječini sportske godine proveo u popularnim gradskim klubovima uz brojna znana gradska sportska imena.

– U Rijeci sam bio u Kvarneru kada je trener bio Alen Kurbanović, klub su vodili Kosanović i Lipović, igrao je i Lončarić, u Zametu su bili sadašnji »senatori« Vučko, Černeka i Golik, Kozina, Đurica, trener je bio Tadej Široka, bili smo juniorski viceprvaci Hrvatske. U Kozali mi je pak trener bio Josip Ukalović, također cijenjeno rukometno ime. Zbilja sam prošao sve kutke riječkog rukometa.

Uspon

Iz Rijeke je otišao u Njemačku, počeo je mukotrpan uspon koji ga je doveo do sadašnjih visova. Pomisao na kasnije dane slave i osvajanje najprestižnijih rukometnih trofeja, poput ovoga Lige prvaka, nije se mogla javiti ni u najsmjelijim snovima. Postati dio Bundeslige, najjače rukometne lige na svijetu, kušanje je slasnoga kolača, osvajanje titule je pak teško opisiv premaz.

– Nismo se mogli baš pohvaliti ekonomskim stanjem, a javio mi se klub iz njemačke šeste lige pa sam 2011. godine otišao iz Rijeke i napredovao korak po korak, iz šeste sam došao do treće lige. Kada sam odlazio u Njemačku, sanjao sam Bundesligu. Znao sam da tamo vladaju red, rad i disciplina, a ne sustav veze i poznanstava. Išao sam nekom prirodnom putanjom, a put me vodio uzbrdo. No, tada nisam niti sanjao da ću jednoga dana osvojiti Ligu prvaka.

Njemu je buđenje ugodnije od snova, stvarnost je pak već desetljećima lijepa tema za ćakule u riječkim rukometnim kuloarima. Zimsko prepričavanje srebrnog uspjeha hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, uz sudjelovanje Riječana Filipa Glavaša, Tina Lučina i Verona Načinovića te Senjanina Ivana Pešića, taman je iscrpljena tema, nedavno održan Final Four Lige prvaka nova je potvrda činjenice da predstavnici riječkog rukometa redovito sudjeluju na najvećim natjecanjima. Senjski Zamećanin Pešić osvojio je treće mjesto s Nantesom, Špiranec je prvak, nekadašnji vratarski klinci s riječkog parketa postali su protagonisti na svjetskoj pozornici.

– I sada se naježim na spomen Ivana Pešića. Kada smo se sreli u hotelu u Kölnu uoči naše polufinalne utakmice s Barcelonom rekao sam mu: »Nekada smo zajedno na televiziji gledali Final Four, kada se na Kantridi igrao Memorijal Gorana Biondića, tko bi rekao da ćemo sada biti zajedno na njemu«. Naravno, njegov je put bio puno značajniji nego moj, ali opet smo se sreli.

Želje

Rukometaši Magdeburga u uvertiri su šokirali Barcelonu, slavni španjolski klub je pak u tom duelu s itekako motiviranim suparnikom ispao poput skupa glumaca koji je u samom raspletu ostao bez teksta. Bila je to gruda za pokretanje lavine koja je u finalu zatrpala Fuchse Berlin.

– Mi smo na turnir otišli »polugladni« rezultata jer smo u finalu Super Globa izgubili od Veszprema, izgubili smo i naslov u Bundesligi za bod upravo od Fuchse Berlina. Cijelu sezonu imali smo niz teških ozljeda te je naše drugo mjesto uspjeh budući da smo izborili Ligu prvaka za iduću sezonu. Ali Magdeburg mora osvajati titule, došli smo u Köln s jako fokusiranom i »gladnom« ekipom. Utakmica s Barcom bila je jako teška, dali smo gol u posljednjoj sekundi. Važno ih je bilo držati u egalu jer na to u Španjolskoj nisu navikli, tamo nemaju taj pritisak. U finalu nam je Fuchse Berlin dobro došao, željeli smo im uzvratiti za Bundesligu i bili smo zbilja motivirani. Naši vratari su u polufinalu i finalu odradili odličan posao. U polufinalu je odličan bio Portner, u finalu je Hernandez obranio 18 lopti. Poseban je osjećaj osvojiti naslov prvaka Europe pred tolikim tisućama gledatelja, osvojiti Ligu prvaka je zbilja ostvarenje sna.

Dino Špiranec se zadovoljno odmara nakon ovih uspjeha, no 35-godišnji stručnjak isto tako razmišlja i o novim izazovima. Raduje se uspjesima u Njemačkoj, ali mu srce kuca za njegovu Hrvatsku.

– Htio bih nove uspjehe, u Njemačkoj još nisam osvojio Superkup, a sve ovo što sam dosad napravio, treba i dalje potvrđivati. Veliki sam radnik, a svi uspjesi našega kluba me samo još više motiviraju da nastavim raditi. Ipak, najveći mi san ostaje osvojiti medalju s Hrvatskom, slušati Lijepu našu na Olimpijskim igrama. S 35 godina sam mlad za trenera vratara. U hrvatskom rukometu je odlična situacija, Valter Matošević kao trener vratara radi dobar posao, vidjeli smo izvedbe Kuzmanovića i Pešića na SP-u kada je osvojeno srebro. Mlad sam, radim u tišini, nadam se da ću u budućnosti dobiti priliku – zaključio je Špiranec.